|
|
| Kralj Feisal II. imao je 23 godine kad je ubijen |
U podjeli Bliskog istoka nakon I. svjetskog rata između Velike Britanije i Francuske, Irak (tadašnja Mezopotamija) postao je 1920. britanskim mandatnim područjem, a London je povukao i današnje državne granice. Isprva su u mandatno područje trebali biti uključeni samo vilajeti Bagdad i Basra, no zbog sigurnosnih razloga u novi je politički entitet uključeno i planinsko područje vilajeta Mosul na sjeveru, zajedno s kurdskim stanovništvom koje je ondje živjelo. Mezopotamija je iste godine promijenila naziv u Irak, a zemlja je 1932. postala formalno neovisna, no uz britansku vojnu nazočnost. Velika Britanija je na vlast u Bagdadu instalirala vladara iz hašemitske dinastije - kralja Feisala, koji je bio sunit. Od tada datira i politička dominacija sunita Irakom te kao posljedica toga marginalizacija ostalih etničkih i vjerskih zajednica.
|
|
| Vođe puča bili su brigadir Kassem (desno) i pukovnik Aref (lijevo) |
Kraljev unuk Feisal II., nakon kraljeve pogibije u prometnoj nesreći 1939., preuzeo je prijestolje u svojoj trećoj godini života. Do kraljeve punoljetnosti zemljom je kao regent vladao njegov stric Abdul Ilah. Tijekom II. svjetskog rata uspio je izbjeći pronjemačku vojnu pobunu: ugušena je uz pomoć Britanaca i jordanske Arapske legije. Na prijestolju od 1953., Feisal II. vodio je prozapadnu politiku. Propustio je pružiti potporu Egiptu tijekom Sueskog rata 1956., a nije ometao ni aktivnosti zapadnih naftnih kompanija. No, Feisal II. nije uživao veliku potporu u narodu, a nisu ga simpatizirali ni vojni krugovi. Početkom 1958. kraljevske kuće Jordana i Iraka najavile su političko ujedinjenje dviju arapskih monarhija, po uzoru na socijalističku Ujedinjenu Arapsku Republiku u kojoj su ujedinjeni Egipat i Sirija. Takvim scenarijem nisu bili zadovoljni proegipatski vojni krugovi, a istodobno su zahtjevi za pripajanjem Kuvajta Iraku otuđili Feisala II. od zapadnih sila.
|
|
| Zajednička fotografija predvodnika vojnog udara |
Revolucija "14. srpnja"
U nedjeljno jutro 14. srpnja 1958., u pet sati ujutro, vojni udar skupine tzv. Slobodnih časnika iz 19. brigade iračke vojske srušio je s vlasti Feisala II. Koristeći se unaprijed planiranim pokretima jedinica iračke vojske, 42-godišnji brigadir Abdul Kareem Kassem naredio je zauzimanje glavnog grada Bagdada i kraljevske rezidencije ar-Rihab. Prilikom vojnog udara izvršena je egzekucija kralja Feisala II., strica mu Abdula Ilaha i premijera Nurija as-Saida, a njihova tijela javno su izložena. Ubojstvo je šokiralo kraljevske kuće diljem svijeta, posebno u susjednom Jordanu. Američki Time je nakon vojnog udara zapisao: "Trebala je šačica časnika da isplanira vojni udar, jedan sat vremena da ga izvede i tri ubojstva da ga dovrši." Vojnim udarom srušen je tada najlojalniji zapadni bastion na Bliskom istoku.
|
|
| Vojska na ulicama Bagdada |
Brigadir Kassem proglasio se premijerom i ministrom obrane, a njegov zamjenik postao je pukovnik Abdul Salam Aref. Po uzoru na neuspjeli Mosadikov pokušaj u susjednom Iranu, primijenjen nekoliko godina prije, Kassem je nacionalizirao naftnu industriju, no uz isplate kompenzacije vlasnicima. Pokrenut je opširan program opismenjavanja stanovništva i uvedeno obvezno školovanje, izvršena zemljišna reforma i poljoprivredni strojevi podijeljeni seljacima. Žene su dobile pravo glasa te je tako Irak postao trećom arapskom zemljom u kojoj je to pravo ostvareno (nakon Egipta i Sirije). Kassem je vodio nacionalističku politiku po uzoru na egipatskog predsjednika Nasera, a 1959. posjetio je Egipat (koji je tada sa Sirijom činio Ujedinjenu Arapsku Republiku).
|
|
| Kassem je bio popularan i zbog skromnog načina života |
Kassemov Irak
Za razliku od ostalih regionalnih lidera, Kassem je imao sluha za socijalnu politiku te je za njegove vladavine sagrađeno bagdadsko predgrađe Madinat al-Thawra (Grad Revolucije), u koji su uglavnom naseljeni šijiti. Danas je to mjesto poznato kao Sadr City. Irak je poticao brojne nacionalističke pokrete u regiji, posebno u Alžiru, i poslao svoje vojnike u građanski rat u Jemenu, gdje su se našli suprotstavljeni saudijskoj vojsci. Isto tako, Kassemov je režim zatvorio brojne političke protivnike, no i legalizirao Komunističku partiju te uspostavio bliske odnose sa SSSR-om. Irak se uskoro povukao iz Bagdadskog pakta i raskinuo sporazum o bliskim odnosima s Velikom Britanijom, zbog čega su britanski vojnici u svibnju 1959. potpuno napustili Irak. Kassem je tražio i aneksiju Kuvajta.
|
|
| Aref (u civilu) je 1963. izveo vojni udar i pogubio bivšeg suradnika Kassema |
Iako je irački vojni režim izvana izgledao kompaktan, časnici koji su izvršili vojni udar bili su iznutra rastrzani unutarnjim sukobima, razdvojeni na Kassemovu i Arefovu frakciju. Kassem, za razliku od većine iračkih časnika, nije bio sunit već je potjecao iz miješanog sunitsko-šijitskog braka. Nije ni dijelio stavove ostatka vojnog vrha u pogledu panarabizma. Potkraj pedesetih jedno je od glavnih pitanja iračkih vanjskopolitičkih pitanja bilo pridruživanje Ujedinjenoj Arapskoj Republici. Kassemovi simpatizeri odbijali su ulazak u zajedničku državu, dok su proegipatski Arefovi pristaše to podržavali. U sukobu je pobijedio Kassem te je Aref smijenjen i osuđen na smrt. Kazna mu je ipak bila zamijenjena zatvorskom. Nakon pobune vojnog garnizona na sjeveru Iraka, Kassem je dopustio kurdskom vođi Barzaniju da se vrati u zemlju te pomogne u gušenju pobune, što mu vojni krugovi nisu nikad oprostili.
|
|
| Poštovatelj pred kipom pokojnog pučista Kassema |
Nakon svega - Sadam!
Naposljetku je u veljači 1963., novim vojnim udarom, Kassema s vlasti srušila skupina proegipatskih vojnih časnika, simpatizera arapske socijalističke stranke BAAS (preporod). Iza pučista su stajali generali al-Bakr i "povratnik" Aref. Kassem je nakon kratkog suđenja osuđen na smrt i strijeljan. Osam mjeseci poslije Aref je novim vojnim udarom istisnuo baasiste iz vlade, no stranka BAAS vratila se na vlast 1968. još jednim vojnim udarom generala al-Bakra. Naposljetku, u srpnju 1979. al-Bakra je na čelu zemlje naslijedio mladi general Sadam Husein, te je ostatak iračke povijesti uglavnom dobro poznat.
Vojni udar 1958. označio je početak krvavog razdoblja iračke povijesti te vjerojatno označava prijelomni trenutak u kojemu je Irak izgubio mogućnost prevladati postojeće sektaške razlike i transformirati se u stabilnu naciju.
|
