Hrvatski vojnik - Internet izdanje

dvobroj 249-250, srpanj 2009.

Marinko OGOREC

Zadnja promjena: 11.5.2012.

Welcome to Adobe GoLive 6

RAZGOVOR - GENERAL-PUKOVNIK SLAVKO BARIĆ
NOVI USPJEH KLAPE HRM-a
AEROMITING U AUSTRIJI
OBUČNI CENTAR VODIČA I SLUŽBENIH PASA
KADETSKA HAPKIDO SKUPINA
NEOBIČAN POTHVAT
Vijesti
Novosti iz vojne tehnike
Razdoblje najvećeg razvoja konjaništva
Od Nashera do Lavia (II. dio)
Daleki udari iz morskih dubina (I. dio)
Njemačke obalne podmornice
Podlistak - NAPOLEON i 1809.

Razdoblje najvećeg razvoja konjaništva

U vrijeme Francuskih revolucionarnih i Napoleonovih ratova konjaništvo doživljava svoj najveći razvoj u gotovo svim europskim oružanim snagama i postaje masovni rod vojske, ustrojbeno gotovo jednak pješaštvu, pri čemu su osnovne taktičke postrojbe bili eskadroni, sastavljeni od 2-4 konjanička voda (otprilike slično satnijama u pješaštvu) i brojnog stanja 100-170 ljudi (brojno stanje je bilo različito u svakoj zemlji). Eskadroni (najčešće 4-6 eskadrona) su obično ulazili u sastav konjaničkih pukovnija (vrlo mali broj zemalja je u svojim oružanim snagama ustrojavao konjaničke divizijune), a 2-4 pukovnije formirale su konjaničku brigadu. Dugo vremena konjaničke brigade bile su najviše formacije konjaništva, a posebno su se afirmirale u Francuskim revolucionarnim ratovima, kada se stvorila potreba za ustrojavanjem viših taktičkih postrojbi i početkom XIX. stoljeća ustrojavaju se konjaničke divizije i korpusi.

Organizacijski, konjaništvo se ne dijeli više samo na lako i teško već i po vrstama, koje se međusobno razlikuju odorama, naoružanjem, borbenim taktikama (i u skladu s tim odgovarajućoj obuci) te vrsti konja koje su rabili. Potkraj XVIII. i početkom XIX. stoljeća ustrojbeno i organizacijski najbolje uređeno je francusko konjaništvo, koje više-manje kopiraju ostale europske zemlje, tako da relativno brzo podjela konjaništva po vrstama postaje slična u gotovo svim oružanim snagama. U većini zemalja teško konjaništvo uglavnom

Umjetnički prikaz juriša kirasirske brigade

čine kirasiri i ponegdje karabinjeri (npr. u Francuskoj, Austriji, Saksoniji i Prusiji), draguni su svrstani u tzv. srednje konjaništvo, dok su lako konjaništvo činili husari, lansijeri i ulani, te različite vrste tradicionalnih, uglavnom neregularnih konjaničkih postrojbi karakterističnih za pojedine zemlje (npr. u Rusiji Kozaci, u nekim drugim zemljama konjanički grenadiri, lovci i sl.).

Kirasiri

Kirasiri kao ostaci teškog oklopljenog konjaništva javili su se još u vrijeme kada puni oklop vitezova više nije mogao štititi od vatrenog oružja, potkraj XVI. stoljeća. U doba Napoleonovih ratova rabljeni su kao nositelji masovnog konjaničkog udara i snaga koja je načelno odlučivala bitku. Oni su bili jedina vrsta konjaništva (uz karabinjere u pojedinim zemljama) koja je zadržala prsni ili prsno-leđni oklop (kirasu) po kojem je i dobila ime, iako u to vrijeme taj oklop više nije bio praktično nikakva zaštita pred vatrenim oružjem protivnika (zapravo, dvojbena je bila i njegova zaštita od hladnog oružja). Osim oklopa, za zaštitu su imali i kacige (gotovo u svim europskim oružanim snagama). Osnovno naoružanje u većini kirasirskih pukovnija činio je dugi, teški mač palaš (iako u pojedinim zemljama kirasiri palaš zamjenjuju konjaničkom sabljom), a kao pomoćno oružje bili su naoružani s 2-4 pištolja, koje su rabili u metežu bliske borbe nakon izvedenog početnog udara hladnim oružjem.

U pravilu kirasiri su novačeni među najkrupnijim vojnicima, opremani su najvećim i najsnažnijim konjima koji su mogli nositi njihovu težinu povećanu prsnim oklopom, kacigom i drugom opremom (obično su to bile različite vrste

Sukob britanskih draguna i francuskih kirasira u bitki kod Waterlooa 18. 06. 1815.

konja polukrvnjaka, koji su upravo i razvijani za potrebe kirasira, kao što su npr. holštajner, nonijus, kladrubski konj i sl.). Zbog veće težine jahača i konja, teško konjaništvo nije se moglo kretati brzo, niti daleko (u usporedbi s drugim vrstama konjaništva), zbog čega je obično činilo stratešku pričuvu do trenutka kada je protivniku trebalo zadati odlučni udarac ili preuzeti taktičku inicijativu na bojišnici. Napadali su protivnika duboko ešeloniranim, masovnim borbenim postrojem, u punom galopu i rabeći udar hladnim oružjem, a u prostor koji je stvoren takvim udarom nagrnuli bi obično draguni i za njima pješaštvo ne dopuštajući ponovnu konsolidaciju protivnikovog borbenog postroja, te na taj način zaključili bitku.

Značaj kirasira nije jednako vrednovan u svim zemljama, pa npr. dok su Francuzi, Rusi i Austrijanci imali mnogo kirasirskih pukovnija, Velika Britanija uopće nije razvijala teško konjaništvo. Napoleon je uočio važnost kirasira i rabio ih u masovnim udarima konjaništva, kojima protivnik praktično nije mogao odoljeti (osobito važnu ulogu su francuski kirasiri odigrali u bitki kod Esslinga 1809.), međutim, ako su pogrešno uporabljeni (kao npr. u bitki kod Waterlooa 1815.), obično su pretrpjeli izuzetno velike gubitke, bez većih posljedica za protivnika.

Unatoč relativno maloj manevarskoj sposobnosti i pokretljivosti, te potrebama iznimno precizne taktičke uporabe, važnost kirasira u konjaništvu većine europskih zemalja zadržala se praktično tijekom cijelog XIX. stoljeća ponajprije zbog njihove siline udara. Međutim nakon Krimskog rata (1853. - 1856.) sve jača i preciznija paljba vatrenog oružja učinila je frontalne napade masovnih konjaničkih postrojbi nekorisnima (što je osobito pogodilo kirasire, kojima je to bila osnovna borbena taktika). Na temelju iskustava iz Krimskog rata, prvo je Rusija potpuno rasformirala svoje kirasirske pukovnije (izuzev četiri gardijske koje su ostale više kao tradicionalne postrojbe, nego borbene) i pretvorila ih u dragune. Nakon Rusije kirasirske pukovnije rasformirala je i Austrija, a

Prikaz konjanika francuskih gardijskih draguna u paradnom položaju. Sablja koju drži je iz ranijeg razdoblja (kasnije su imale izraženije zakrivljenje oštrice), a puška je obično bila u odgovarajućoj futroli iza sedla

Njemačka tek nakon Francusko-njemačkog rata 1870.-1871. Kirasiri kao vrsta konjaništva zadržali su se jedino u Francuskoj, međutim pred I. svjetski rat gotovo u svim europskim zemljama stopili su se ponovno u jedinstveni rod vojske, jednako naoružan i jednako opremljen i obučavan - konjaništvo. Pojedine zemlje zadržale su samo naziv "kirasirski" za pojedine konjaničke postrojbe, ali isključivo iz tradicionalnih razloga.

Karabinjeri

Karabinjeri se kao vrsta teškog konjaništva pojavljuju nešto kasnije od kirasira (početkom XVII. stoljeća) s osnovnom namjenom pružanja vatrene potpore kirasirima u napadu. Prvi ih ustrojavaju Francuzi, pri čemu je u svakoj kirasirskoj pukovniji ustrojen po jedan eskadron karabinjera, međutim ubrzo ih osamostaljuju i ustrojavaju u više taktičke postrojbe - brigade. Dugo vremena, karabinjeri su imali prsni oklop i kacigu kao i kirasiri kojima su po izgledu bili vrlo slični, međutim poslije gube oklop, ali zadržavaju kacigu (u pravilu, vrlo raskošno dizajniranu i ukrašenu).

Naoružani su bili karabinom, 2-4 pištolja i sabljom, a u borbi namijenjeni za pružanje neposredne paljbene potpore kirasirima u napadu. U skladu s tim, obično su postrojavani na jednom krilu kirasira, odakle su vatrom iz karabina podržavali njihov juriš. Nakon udara kirasira i probijanja prve crte protivnika, priključivali su im se i sudjelovali u bliskoj borbi hladnim oružjem i pištoljima, ili su se približavali metežu bliske borbe i nastavili gađati iz karabina (koju taktiku će primijeniti ovisilo je o konkretnim okolnostima borbe).

Napoleon je sve karabinjerske postrojbe preustrojio u kirasirske 1809. godine, iako su i dalje zadržali svoj naziv, a u doba restauracije ponovno su ustrojene karabinjerske pukovnije, da bi nakon Francusko-njemačkog rata 1870.-1871. definitivno bile rasformirane. Nakon toga, naziv "karabinjeri" zadržan je samo u Italiji (i do današnjih dana), kako se naziva njihovo oružništvo (žandarmerija).

Draguni

Britanski husar iz razdoblja Napoleonovih ratova

Draguni su bili najbrojnija vrsta konjaništva u gotovo svim europskim vojskama Napoleonova razdoblja. Pojavili su se sredinom XVI. stoljeća, kada je francuski vojskovođa Charles de Cosse Brissac nekoliko najboljih odreda arkebuzira i musketira opremio konjima da bi im povećao pokretljivost i brzu promjenu paljbenog položaja (nakon dolasku na novi položaj sjahivali su i nastavili borbu pješice). Početkom XVII. stoljeća ustrojavaju se i u drugim vojskama i tretiraju kao pješaštvo na konjima (detaljnije u članku "Geneza suvremenog pješaštva - Renesansa u doba Napoleonovih ratova", Hrvatski vojnik br. 227 od 13. 02. 2009.), ali od sredine tog stoljeća postaju dio konjaništva koje se po potrebi može boriti kao pješaštvo, za što su dodatno osposobljavani. Potkraj XVIII. stoljeća draguni su najbrojniji dio konjaništva i u većini oružanih snaga čine oko 1/3 brojnog stanja ukupnih konjaničkih postrojbi.

Za razliku od karabinjera kojima je glavno oružje bio karabin, draguni su često bili naoružani standardnim puškama, ponegdje čak i s bajonetom (kao i pješaci), koje su imale veći domet i bolju preciznost od karabina, ali su bile nespretnije za rukovanje, pa su draguni obično sjahivali da bi iz njih mogli gađati. Osim puške, sekundarno naoružanje većine europskih draguna činila je sablja i 2-4 pištolja za blisku borbu, a od zaštite imali su samo kacigu. Općenito, naoružanje draguna bilo je vrlo različito od zemlje do zemlja, pa su negdje imali puške, negdje karabine, pojedine oružane snage svoje dragune nisu opremali pištoljima, ali su im dali koplja itd. (npr. u švedskim oružanim snagama draguni su uz puške, pištolje i sablje naoružavani i ručnim bombama).

Uobičajena taktika napada lansijera (prikazan je lansijer Napoleonovog konjaništva tijekom pohoda na Rusiju)

Njihove zadaće u borbenim djelovanjima bile su vrlo različite, a zbog svog ustroja i uvježbanosti, većinu su s lakoćom obavljali. Pojedini zapovjednici rabili su ih za izvidničke zadaće, u ulozi prethodnica, kao predstraže za osiguranje koncentracijskih prostora, stožera i sl. u ophodnjama za osiguranje komunikacija. Napoleon je dragune rabio kao drugi konjanički ešelon, sa zadaćom neposredne eksploatacije uspjeha kirasira - odnosno, kada su kirasiri probili protivničke crte, draguni su zauzimali nastali prazni prostor, ne dopuštajući protivniku sređivanje bojnog postroja. Nakon razbijanja protivnika, draguni su se pokazali vrlo korisnim u progonu njegovih snaga. Ako je došlo do poteškoća na nekom sektoru bojišta, ili su popustile pješačke snage na glavnom smjeru napada, u bitku su ubacivani draguni koji su brzo pristizali na kritičnu točku i nastavljali napad pješice u sastavu pješačkih snaga. Ista taktika rabljena je u slučaju potrebe brze promjene težišta napada ili glavnog smjera obrane.

U svakom slučaju, draguni su podjednako učinkovito mogli obavljati zadaće i teškog i lakog konjaništva (zbog čega su na kraju svrstani u tzv. srednje konjaništvo), ali i pješaštva, što je bio glavni razlog da su ostali najmasovniji dio konjaništva, a poslije i jedini. Naime, u drugoj polovini XIX. stoljeća gotovo cjelokupno konjaništvo postaje dragunsko, (uz njih zadržali su se samo ulani i lansijeri) sposobno za borbu na konju i pješice, a taj proces završio se tijekom I. svjetskog rata.

Husari

Husari su bili elitne postrojbe u pravom smislu te riječi - neobuzdani jahači velike srčanosti, na brzim, temperamentnim konjima i odjeveni u vrlo slikovite odore; u razdoblju Napoleonovih ratova postali su personifikacijom lakog konjaništva. Prvobitno se javljaju kao teško oklopljeno konjaništvo u Mađarskoj

Donski Kozak s kraja XIX. stoljeća. Za razliku od europske prakse, Kozaci su rado koristili i koplje i pušku (ovisno o prilici)

i Poljskoj u drugoj polovini XV. stoljeća, da bi njihovo ime vrlo brzo prihvatilo neregularno lako konjaništvo, koje se razvilo tijekom ratova s Turcima u Hrvatskoj i Ugarskoj potkraj XV. i početkom XVI. stoljeća. Husari su bili ustrojeni u manje skupine i banderije koje su služile na granici s Osmanskim Carstvom, a u XVII. stoljeću sudjeluju u Tridesetogodišnjem ratu osobito se istaknuvši u tzv. malom ratu (nasilnom izviđanju, prepadima, reidovima, progonima, iznenadnim napadima na pozadinske elemente protivnika i sl.). U tom ratu su se posebno isticale pukovnije husara podrijetlom iz Vojne krajine, koje su pod jedinstvenim nazivom "Hrvati" postale čuvene po hrabrosti i učinkovitosti u cijeloj tadašnjoj Europi, te vrlo tražene kao najamničke postrojbe u mnogim europskim zemljama. Upravo zbog toga, a poznavajući tradiciju i borbenu vrijednost husara u Hrvatskoj, Dvorsko ratno vijeće u Beču odlučilo je i u Vojnoj krajini ustrojiti regularne husarske krajiške pukovnije 1688. godine, čime na našim prostorima husari ulaze u sastav regularnog konjaništva. Godinu dana prije u Francuskoj je od mađarskih dezertera osnovan husarski eskadron, koji je ubrzo (vrlo vjerojatno po ugledu na Austrijance) postao dio regularnog konjaništva i 1692. prerastao u pukovniju od šest eskadrona. Učinkovitost husara u tzv. malom ratu i nekonvencionalnim akcijama onog doba, stvorila je pretpostavke za njihovo širenje u velikom broju europskih zemalja, u kojima su ubrzo postali temelj lakog konjaništva.

Od ostalog konjaništva husari su se razlikovali po svom izgledu, sustavu vrijednosti i vojničkom kodeksu, te naoružanjem i taktikom borbenog djelovanja. Bez ikakve dvojbe, u gotovo svim europskim zemljama bili su odjeveni u najšarenije i najslikovitije odore ikad zabilježene u vojnoj povijesti, s iznimno puno mađarskih tradicionalnih odjevnih elemenata (npr. kratki kaputić opšiven krznom pod nazivom atila, niz ukrasnih pletenica, zlatnih i srebrnih

Poljski ulani druge polovice XVIII. stoljeća

ornamenata i sl. a na glavi su nosili kalpak ili šubaru). Da bi dodatno pojačali imidž opasnih boraca, redovito su nosili guste brkove i dugu kosu (obično ispletenu u 2-3 pletenice), a stil ponašanja bio im je žestok, emotivan i prilično razuzdan. U borbi su bili među najhrabrijim ratnicima, neobuzdanog temperamenta i žestoke naravi, ali ih tradicionalna vojnička stega i nije previše krasila, zbog čega su nerijetko smatrani avanturistima u odori.

Naoružanje husara bilo je iznimno raznoliko i nerijetko vrlo različito čak i između pojedinih husarskih postrojbi u konjaništvu jedne vojske, a uključivalo je praktično sve - od koplja i buzdovana do karabina ili puške i pištolja, međutim za gotovo sve husare jedinstveno oružje bila je sablja od koje se praktično nikada nisu razdvajali. Redovito su bili opremljeni brzim, temperamentnim konjima (u većini europskih zemalja arapskim punokrvnjacima, a u Britaniji engleskim punokrvnjakom), zbog čega su bili najpokretljiviji dio konjaništva. Njihova temeljna uloga bilo je izviđanje protivnika, ali isto tako i sprječavanje protivnika da izviđa i uznemirava vlastite snage, zbog čega je u pripremi glavnih bitaka vrlo često dolazilo do kratkih, ali iznimno žestokih sukoba husara zaraćenih strana. Nakon što su glavne snage razbile protivnika, husari su se zajedno s dragunima pokazali iznimno učinkovitim u progonu ostataka njegovih snaga i sprječavanju njihove konsolidacije, što im je bila isto tako jedna od važnijih zadaća.

Njihov nestanak s povijesne pozornice odvijao se postupno - kada su sve vrste konjaništva polako pretapane u jedinstveni rod vojske, jednako naoružan i opremljen i s jedinstvenim zadaćama. Od velikog broja husarskih pukovnija ostalo je uglavnom samo ime koje se rabile u tradicionalne svrhe i ponegdje slikovita odora za svečane prigode.

Lansijeri i ulani

Juriš konjice, bitka kod Waterlooa

Lansijeri i ulani su vrsta lakog konjaništva naoružana kopljem i sabljom, a u pojedinim zemljama, zbog taktike njihove uporabe svrstani su u srednje konjaništvo, zajedno s dragunima. Prvo se pojavljuju ulani u poljskoj i litvanskoj vojsci kao posebna vrsta konjaništva potkraj XVI. stoljeća, a zbog velike pokretljivosti i učinkovitosti u borbi vrlo brzo postaju poznati i stupaju u službu gotovo svih europskih država, zadržavajući svoju tradicionalnu odoru sa specifičnim oblikom kacige ili kape. Lansijeri se javljaju početkom XIX. stoljeća u francuskoj vojsci po ugledu na pruske ulane, kada je Napoleon naoružao kopljima gardijsku konjičku pukovniju popunjenu Poljacima.

Osnovno naoružanje lansijera i ulana bilo je koplje, a sekundarno sablja (pojedine pukovnije opremale su svoje konjanike i pištoljima, ali to je bilo više iznimka nego pravilo). Bilo je pokušaja da se lansijeri naoružaju i karabinom (1836. godine), međutim to nije uspjelo jer se istodobno nije moglo upravljati konjem i rukovati kopljem i karabinom, pa je karabin definitivno odbačen kao oružje te vrste konjaništva. Njihova osnovna taktika bio je juriš u punom galopu (vrlo sličan jurišu kirasira) i udar kopljem, koja se pokazala iznimno učinkovitom u napadu na iznenađenog ili slabo organiziranog protivnika, a osobito na njegovo pješaštvo. Zbog njihove iznimne učinkovitosti, ulani i lansijeri ostali su dio konjaništva u velikom broju europskih zemalja praktično sve do I. svjetskog rata.

Neregularno konjaništvo

Husari austro-ugarske vojske na mimohodu, početak XX. stoljeća

Tijekom XVIII. i početkom XIX. stoljeća veliki broj zemalja raspolagao je većim ili manjim brojem različitih konjaničkih postrojbi koje nisu bile regularni dio oružanih snaga, ali su sudjelovale u borbama uz regularne postrojbe i obično bile itekako korisne. Možda su najpoznatiji među neregularnim konjaništvom ruski Kozaci, iako su gotovo sve zemlje imale neke svoje neregularne postrojbe (npr. gotovo cijela povijest naše Vojne krajine povezana je s neregularnim vojnim postrojbama). Kozaci su bili pripadnici vojničkih, pretežito ukrajinsko-ruskih etničkih skupina, koji se od kraja 15. stoljeća pojavljuju na crnomorskim stepama, području južnog Dnjepra i Dona, tvoreći vojničku protuosmanlijsku obrambenu ali i ofenzivnu vojnu pokrajinu. U ratovanjima s Osmanlijama rabe ih i Rusija i Poljska kao samostalnu silu koju podupiru, ali za koju se ne moraju skrbiti ili prema njima imati državnu odgovornost, međutim širenjem Rusije i jačanjem njezina utjecaja, Kozaci postupno dolaze pod neposrednu carsku vlast, koja na kraju postavlja i same kozačke starješine, a kozačka konjica postaje dio ruskih graničarskih postrojba.

Napoleon je u sastavu svoje garde imao neregularne postrojbe Mameluka, priključenih francuskoj vojsci nakon pohoda na Egipat 1798. koji su svojom egzotičnom pojavom plijenili pozornost gdje su se pojavljivali, ali u borbama su bili iznimno hrabri i požrtvovni (čak je i Napoleonov čuveni tjelesni čuvar Rustan bio Mameluk).