Opsada Venecije

U vrijeme opsade Venecije, u ljeto 1849., kada su se Venecijanci oružanom pobunom pokušali osloboditi habsburške vlasti, austrijske su trupe potisnute od središta grada na udaljenost koja je onemogućavala učinkovito djelovanje topništva. Ozlojeđen duljinom trajanja opsade, pat-pozicijom i nemogućnošću granatiranja središta grada, austrijski feldmaršal Radetzky odlučuje povući radikalan potez i primijeniti novu tehniku granatiranja grada iz zraka. Na prijedlog topničkog časnika Franza von Uschatiusa, organizirana su dva zračno-torpedna bataljuna, svaki opremljen kolima, zaštitnim vjetrobranima, malim pilotnim balonima, stotinom velikih mongolfijera i stotinom bombi. Novo oružje koje su razradili austrijski inženjeri sastojalo se od papirnatog balona promjera šest metara i ovjesnog kuglastog spremnika od lijevanog željeza koji je bio ispunjen barutom. Strašno oružje je imalo domet do četiri milje. Baloni su dovezeni u Treviso, gradić 30 km udaljen od Venecije, u tamošnji vojni arsenal. Razvoj oružja i dugotrajne pripreme za zračni udar trajale su oko šest mjeseci. Kada su sredinom kolovoza pripreme završene, Uschatiusove postrojbe su zauzele položaje u okolici grada. One su pripremile svoje leteće naprave za uzlet prethodno puštajući pilotne balončiće u očekivanju povoljnog vjetra. Smjer leta balončića ucrtavan je u zemljovid bojišta te je proračunavana brzina vjetra. O velike mongolfijere obješene su bombe težine 25 kg, a opremljene vremenskim upaljačima tempiranima da otpuste bombe nad ciljevima u gradu.

Vijesti se prenose preko oceana

Planovi za zračni napad na Veneciju od samih početaka nisu držani u tajnosti. O njima je često pisao austrijski tisak. Američki časopis Scientific American pod naslovom "More About Baloons" (Više o balonima) prenio je vijest koja se u bečkim novinama pojavila još u ožujku 1849: "Venecija će biti bombardirana iz balona jer lagune priječe prilaz topništvu. Pet balona, svaki 23 stope u promjeru, gradi se u Trevisu. Uz povoljan vjetar baloni će biti usmjereni prema Veneciji, a kad se nađu nad gradom bit će otpušteni elektromagnetnim putem, preko dugog izoliranog bakarnog vodiča s velikom galvanskom baterijom. Bomba pada okomito prema tlu i eksplodira pri dodiru s tlom." Vijesti o predstojećem zračnom napadu u iscrpljenoj su Veneciji izazvale nevjericu i oprečne reakcije. U javnost su ubrzo dospjele mnoge glasine, a pojavile su se priče o izumu Hrvata kojim će Veneciju razoriti iz zračnih visina. Venecija je, naime, dugo opsjedana nizom inventivnih tehnika koje nisu davale rezultata. Žestinom upada s mora i kopna isticale su se hrvatske postrojbe. Neobično žestoke u borbi protiv tisućljetnog neprijatelja, za sobom su ostavljale krvavi trag. Venecijanci su stoga svojim prekomorskim susjedima pridavali veliko značenje, a pojava hrvatskih bajuneta u okolici grada užasavala je branitelje umiruće vladarice Jadrana.

Hrvati ili ne?

Konzul Sjedinjenih Država u Veneciji i zaljubljenik u taj grad, u svojoj knjizi "Venice; The City Of The Sea" iz 1853., navodi da su opkoljeni građani, zamišljajući kako bi mogao izgledati neprijateljski zračni brod, u konačnici okrenuli stvar na šalu. Nastali su mnogi vicevi na tu temu, a vrhunac ruganja bila je pojava karikatura istaknutih na brojnim javnim prostorima u gradu. Plakati su prikazivali divlje Hrvate sa zastrašujućim brčinama kako bacaju bombe iz balona smiješnih oblika, leteći visoko nad Trgom sv. Marka. Ipak, ozbiljnost kojom je o austrijskim pripremama zračnog napada pisao svjetski tisak, i o kojima su neprestano dojavljivali lokalni izvori, izazvalo je među braniteljima oprez i psihozu. Stoga je venecijanska vojska krajnje ozbiljno shvatila prijetnju iz zraka.