|
|
| Grčka trirema iz razdoblja Peloponeskog rata (431. - 404. pr.n.e.) |
Za razliku od "krilatog pješaštva", "nebeskih vitezova" i sl. (da se previše ne dodvoravamo zračno-desantnim snagama), mornaričko-desantne snage ili marinci (u anglo-američkom žargonu) imaju znatno duži povijesni razvoj, koji praktično počinje u XVI. stoljeću, iako su vojnici ukrcani na ratnim brodovima redovita pojava još iz antičkih vremena. Naime, pojmom mornaričko-desantne snage u suvremenoj vojnoj teoriji i praksi označavaju se postrojbe (načelno u sastavu ratne mornarice), uvježbane, opremljene i namijenjene isključivo za izvođenje pomorskih desanata i borbu na kopnu s ciljem formiranja mostobrana. S obzirom na to da su nastale pretežno iz pješaštva (a tako su dugo vremena i rabljene), u velikom broju zemalja za njih se ustalio naziv mornaričko pješaštvo (ponekada i mornaričko-desantno ili pomorsko-desantno pješaštvo), iako je u današnje vrijeme riječ o složenim dijelovima oružanih snaga koji u najmanjoj mjeri imaju klasično pješaštvo u svom sastavu (ako se to uopće više i može klasificirati pješaštvom u konvencionalnom poimanju tog roda vojske). Za razliku od standardnog pješaštva, koje je oduvijek bilo elementarni dio kopnene vojske, mornaričko pješaštvo razvilo se pretežno od dijela brodskih posada opremljenih i osposobljenih za blisku borbu streljačkim naoružanjem, kako na moru u sukobu ratnih brodova tako i na kopnu nakon iskrcavanja s brodova.
Pješaštvo na moru do pojave vatrenog oružja
|
|
| Abordaž rimskih vojnika preko abordažnog mosta na kartaginski ratni brod |
Već u najranijem razdoblju pomorskog ratovanja posade ratnih brodova čine tri kategorije osoblja - veslači koji su pokretali brod (obično je riječ o robovima ili kažnjenicima), mornari (dio posade koja je upravljala brodom) i vojnici koji su vodili borbu s protivničkim brodom. Broj veslača i mornara zavisio je isključivo od veličine broda, a broj ukrcanih vojnika od taktike pojedinih vojskovođa (npr. na grčkim triremama čije su posade brojale oko 200 ljudi, bilo je 170 veslača, 10 mornara i do 20 vojnika). Osnovni način borbe ratnih brodova u to doba bio je abordaž i udar kljunom, pri čemu je abordaž bio najstariji oblik napada broda na brod. U tom manevru se nastojalo približiti protivničkom brodu ili ga privući uz bok vlastitog broda, kako bi ukrcani vojnici mogli prijeći na protivnički brod i zauzeti ga bliskom borbom (detaljnije o abordažu u članku "Geneza suvremenog pješaštva", Hrvatki vojnik br. 227 od 13. 02. 2009.). Za vrijeme približavanja i priljubljivanja uz protivnički brod, ispaljivanjem kiše strijela i projektila iz bacačkih naprava protivniku je trebalo nanijeti što je moguće više gubitaka, oslabiti njegov borbeni moral i dezorganizirati obranu, te tako stvoriti što pogodnije uvjete za izvođenje abordaža, koji su isključivo vodili ukrcani vojnici.
Iako je već u Peloponeskom ratu struktura ratnog broda bila tako koncipirana da je mogla daleko učinkovitije oštetiti i potopiti protivnički brod primjenom tzv. udara kljunom (udar ojačanim, šiljatim pramcem u bok protivničkog broda, s ciljem njegova onesposobljavanja ili potapanja), abordaž se kao taktika pomorskog ratovanja zadržao praktično do početka XX. stoljeća (zapravo, abordaž u najširem poimanju još uvijek je aktualna taktika pomorske borbe, koju u današnje vrijeme prilično učinkovito primjenjuju gusari uz obale Somalije). Udar kljunom smanjio je potrebu za brojem ukrcanih vojnika, jer je bio ponajprije usmjeren na sukob broda protiv broda, u kojem bliska borba više nije dolazila do izražaja, međutim nije ih u potpunosti istisnuo, jer i nakon udara kljunom često je uslijedila završnica bitke u kojoj su opet glavnu riječ imali vojnici ukrcani na brod. U kasnijem razdoblju vojnici na brodu postaju sastavni dio posade, odnosno postaju mornari koji se uključuju u redovni život i brodske aktivnosti, obavljajući sve poslove vezane uz plovidbu. Tijekom bitke svi su mornari (osim najnužnijeg dijela posade koji je morao manevrirati brodom) uzimali oružje i sudjelovali u borbi, pa kategorija "ukrcanih vojnika" namijenjenih samo za blisku borbu s protivničkim brodom postupno nestaje.
|
|
| Somalijski gusari prilikom abordaža na jedan od trgovačkih brodova u Adenskom zaljevu |
S druge strane, prevoženje kopnenih snaga pomorskim putom primjenjivano je još od najranijih ratova, a uz takvo prevoženje vrlo često su bili vezani i prvi pomorski desanti (bolje rečeno iskrcavanje kopnenih snaga uza svladavanje otpora branitelja, te uz jaču ili slabiju zaštitu i potporu ratnih brodova, ovisno o konkretnoj situaciji). Prvi pouzdani podaci o takvim oblicima prevoženja potječu iz vremena grčko-perzijskih ratova (492 - 449. pr.n.e.) tijekom kojih je prevoženje kopnenih snaga morem i njihovo iskrcavanje obično prolazilo bez borbenih protumjera protivnika. Brodovi su imali plitki gaz koji je omogućavao njihovo prilaženje gotovo do same obale. Prvo je iskrcavano pješaštvo, a nakon toga konji koji su prevoženi u posebno prilagođenim brodovima i po njihovu pristajanju uz obalu iskrcavani preko pokretnih mostova. Kada su iskrcane postrojbe stvorile dovoljno široki prostor pod njihovim nadzorom na obali i u priobalnom dijelu (tzv. mostobran), započeo je istovar ostalog ratnog materijala (bojnih kola, vojne opreme, hrane, po potrebi opsadne tehnike i sl.). Ako je obalski rub bio branjen, iskrcavanje su podupirali strijelci s brodova ispaljujući prave "oblake" strijela na branitelja, a poslije su u tu svrhu rabljene i teže bacačke naprave, ponajprije baliste i katapulti, kojima su opremani veći ratni brodovi. Na rubovima osvojenog mostobrana iskrcane snage obično su podizale utvrđene kampove, da bi spriječile protunapad protivnika i osigurale mogućnost pristizanja novih snaga brodovima. Među najuspješnijim pomorskim desantima Starog vijeka svakako je bila rimska invazija na Britaniju pod vodstvom Julija Cezara 54. godine pr.n.e. u kojoj je bilo angažirano 800 brodova, 5 legija i gotovo 2000 konjanika. Tako velika operativna snaga zahtijevala je vrlo detaljnu organizaciju i preciznu koordinaciju da bi se invazija mogla uspješno sprovesti. Unatoč lošim vremenskim uvjetima, Cezarove snage uspjele su u punom sastavu prijeći La Manche na njegovu najužem dijelu i započeti iskrcavanje. Smatrajući da se ne može ravnopravno nositi s rimskim legijama, keltski knez Cassivellaunus povukao je svoje snage u unutrašnjost, te je iskrcavanje Cezarovih snaga proteklo uz slabiji otpor nego što se realno mogao pružiti (borbe koje su poslije uslijedile vođene su uobičajenom taktikom rimskih legija, duboko na britanskom teritoriju i praktično više nemaju dodirnih točaka s početnom invazijom).
|
|
| Iskrcavanje rimskih vojnika tijekom invazije Britanije 54. pr.n.e. |
U srednjem vijeku (osobito od XI. stoljeća nadalje) transport kopnenih snaga morem znatno je usavršen u svom organizacijskom i pripremnom dijelu, za što su u velikoj mjeri zaslužni Križarski ratovi. Za prijevoz postrojbi i konja rabljeni su veći brodovi opremljeni dizalicama da bi se ubrzalo ukrcavanje i iskrcavanje, a izvođene su i vježbe ukrcavanja i brzog napuštanja broda. Ukrcavanjem je zapovijedalo posebno zapovjedništvo ustrojeno isključivo za tu zadaću. Tijekom plovidbe formirale su se obično tri temeljne skupine:glavnina invazijskih snaga ukrcana na velike brodove s jedrima; snage za potporu koje su činili ratni brodovi na vesla s ukrcanim vojnicima za abordaž (ili vlastitim posadama namijenjenim istoj zadaći) i jurišni odredi pješaštva ukrcani na male brodove na vesla i namijenjeni za stvaranje mostobrana.
Iskrcavanje je obično izvođeno u nekoliko etapa. Prvo su mali brodovi na vesla pristajali uz obalu i iskrcavali pješaštvo za osvajanje mostobrana uz veću ili manju potporu ratnih brodova (i bacačkih naprava na njima), što je isključivo ovisilo o otporu branitelja. Nakon njih iskrcavani su vitezovi i teško konjaništvo kako bi poduprlo već iskrcano pješaštvo i proširilo mostobran. Na tako formirani mostobran iskrcavani su zanatlije i radna snaga za podizanje utvrđenja i pristaništa. Kada je bilo završeno pristanište u njegovim osnovnim elementima, pristupilo se iskrcavanju glavnine snaga i ostalog ratnog materijala. Iako je ovakva aktivnost bez sumnje imala određene elemente pomorskog desanta, još uvijek se ne može govoriti o bilo kakvoj organizaciji mornaričko-desantnih postrojbi. Jednostavno su klasične kopnene snage tog vremena ukrcane na brodove, te bolje ili slabije podnosile plovidbu do konačnog odredišta na koje su iskrcane uz prihvaćanje borbe (u praksi dosta rijetko) ili bez nje. Nakon iskrcavanja i konsolidiranja, ratovale su rabeći svoju uobičajenu taktiku. Znatno učinkovitiji bili su Vikinzi, čije posade brodova su praktično činile jedan desant - oni su bili i veslači i mornari, a nakon pristajanja uz protivničku obalu postajali su ratnici. Međutim, niti u ovom slučaju još se ne može govoriti o pomorskim desantima u njihovu klasičnom obliku.
|
|
| Iskrcavanje Vikinga iz njihovog drakara nakon pristajanja na obalu praktično se nije razlikovalo od desanata Starog vijeka |
Razvojem mornarice i moreplovstva u XVI. i XVII. stoljeću, počela je izgradnja brodova na jedra veće nosivosti, ali i dubljeg gaza koji više nisu mogli jednostavno pristajati uz obalu kao laki brodovi Starog vijeka. Osim toga, pojavom i razvojem vatrenog oružja omogućena je snažna obrana, koja je takve brodove držala na pristojnoj udaljenosti od obale, ako nisu željeli riskirati teška oštećenja ili potapanje. Time je stvorena potreba prekrcavanja postrojbi koje su prevožene brodovima na manje plovne objekte (brodice ili čamce na vesla) s kojima su kretali prema protivničkoj obali uz paljbenu potporu topništva s vlastitih brodova. Uspjeh iskrcavanja na branjenu obalu ovisio je ponajprije o dobroj uvježbanosti tih postrojbi u brzom prekrcavanju, izlasku na obalu i zauzimanju mostobrana, pa se u ovom slučaju već može govoriti o pomorskim desantima koje izvode namjenski uvježbane i opremljene postrojbe - mornaričko pješaštvo.
Mornaričko pješaštvo ranog razdoblja
U nekim zemljama mornaričko-desantne snage razvile su se iz sastava ratne mornarice, a u drugima iz postrojbi kopnene vojske koje su ukrcane na brodove i uvježbavane za izvođenje pomorskih desanata. Osim stalnih, ustrojavaju se i privremeni desantni sastavi (u pravilu iz sastava brodskih posada) koji se nazivaju brodskim desantnim odredima i nakon provedbe desantnih zadaća, rasforimiraju i ponovno uključuju u redovite brodske aktivnosti. Ubrzanom razvoju mornaričko-desantnih snaga pridonijeli su kolonijalni ratovi koje poduzimaju vodeće europske kolonijalne države, zbog njihove nezaobilazne uloge u osvajanju i osiguranju flotnih baza na koloniziranom području.
|
|
| Redut tvrđave Sv. Nikole na ulazu u Šibenski kanal, sagrađene sredinom XVI. stoljeća |
U skladu s tim, logično je da su najsnažnije mornaričko-desantne snage razvijale upravo najveće kolonijalne sile, ponajprije Velika Britanija, koja već u britansko-nizozemskim pomorskim ratovima 1652. i 1653. godine posade velikih ratnih brodova popunjava pješačkim pukovnijama, a 1664. u svojoj ratnoj mornarici ustrojavaju pješačku pukovniju isključivo za službu na brodu i izvođenje pomorskih desanata. U drugoj polovici XVII. stoljeća veći engleski brodovi imali su oko 200 mornaričkih pješaka, uz 400 ljudi stalne brodske posade. Disciplinirani, vrlo dobro uvježbani i borbeno osposobljeni brodski mornaričko-desantni odredi uživali su veliko povjerenje brodskih časnika, za razliku od prilično nepouzdanih brodskih posada (najčešće unovačenih na silu ili prijevarom), zbog čega su redovito obavljale stražarsku službu i osiguranje broda, te nadzirale posadu tijekom plovidbe. U Napoleonovim ratovima britanske mornaričko-desantne snage imaju više od 30 000 ljudi i sudjeluju u gotovo svim sukobima koje poduzima ratna flota, međutim njihova najveća vrijednost pokazuje se upravo u kolonijalnim ratovima u kojima čine okosnicu ekspedicijskih snaga (nerijetko su i jedine angažirane vojne postrojbe).
Za razliku od Velike Britanije, druga važna kolonijalna sila Francuska, nije posvetila osobite pozornosti razvoju svojih mornaričko-desantnih snaga, iako je bila prva zemlja koja ih je ustrojila (za službu na brodovima i u lukama gdje je bazirala ratna mornarica, po nalogu kardinala Richelieua ustrojene su satnije mornaričkog pješaštva 1622. godine). Nakon nekoliko preustroja, francusko mornaričko pješaštvo 1769. godine ima 24 satnije, koje su 1772. ustrojene u pukovnije (ukupno 8 pukovnija) i formiraju Korpus mornaričkog pješaštva. Te postrojbe angažiraju se isključivo u kolonijalnim ratovima, a sudjelovale su i u Američkom ratu za nezavisnost (na američkoj strani - op. aut.). Tijekom Napoleonovih ratova, francuske mornaričko-desantne snage rabljene su u sastavu kopnenih snaga kao obično pješaštvo 1814/15. godine. Nakon restauracije monarhije ponovno se ustrojava mornaričko pješaštvo, ali se u znatno manjem broju ukrcava na brodove. Tek sredinom XIX. stoljeća, nakon njihova ustrojbenog preraspoređivanja u sastav ratne mornarice, sastav mornaričko-desantnih snaga počinje jačati.
|
|
| Britansko mornaričko pješaštvo tijekom borbi za mostobran uz potporu brodskog topništva (početak XIX. stoljeća) |
Druge su zemlje svoje mornaričko-desantne postrojbe ustrojile znatno kasnije od Francuske i Velike Britanije. U SAD-u su ustrojene 2 bojne mornaričko-desantnog pješaštva 1775. godine po uzoru na britanske i već sljedeće godine rabljene za izvođenje desanta na britanski otok New Providence tijekom Rata za nezavisnost. Po završetku rata se raspuštaju, međutim već od 1798. u SAD-u je ustrojen mornaričko-desantni korpus (US Marine Corps) jačine jedne bojne, većim dijelom vezane uz kopnenu vojsku. Početkom XIX. stoljeća više od 80% američkih mornaričko-desantnih snaga angažirano je uz obale Afrike protiv gusara koji su ometali njihove trgovačke plovne putove (osobito trgovinu robovima), a u Anglo-američkom ratu 1812. - 1815. uporabljeni su u borbama na Velikim jezerima, te u priobalnim sukobima oko Washingtona i New Orleansa. Nakon što je definitivno uveden u ustrojbenu strukturu ratne mornarice, Marinski korpus sredinom XIX. stoljeća sudjeluje u borbama s indijanskim plemenom Seminola na Floridi, te manjim snagama u Američko-meksikanskom ratu 1846. - 1847. godine. Zahvaljujući uspjesima u tim sukobima, počinje daljnje jačanje Mornaričkog korpusa, koji se ponajprije rabi u zaštiti američkih interesa izvan granica SAD-a.
Rusija je svoje mornaričko pješaštvo formirala 1705. godine, ustrojivši jednu pukovniju namijenjenu za abordaž, izvođenje pomorskih desanata, te stražarsku službu i posadu primorskih utvrda i karaula. Već do sredine stoljeća te snage su narasle na tri pukovnije koje sudjeluju u više desantnih operacija u Švedskoj, a potkraj stoljeća pridonose ruskom osvajanju utvrde Krf na Crnom moru. Nakon Napoleonovog sloma rusko mornaričko pješaštvo je rasformirano i ponovo se javlja tek potkraj I. svjetskog rata. Druge, manje zemlje uglavnom nisu imale specijalizirane mornaričko-desantne snage, već su za pomorske desante rabile standardne kopnene snage, ako se za njima pokazala potreba. Iznimka je Nizozemska koja je svoje mornaričko-desantne snage ustrojila još 1664. godine i kao velika kolonijalna sila zadržala ih praktično do II. svjetskog rata, te pojedine talijanske države s izrazito pomorskom tradicijom (npr.
|
|
| Britansko mornaričko pješaštvo sredinom XVII. stoljeća |
Venecija je u XVI. stoljeću imala jednu pukovniju čiju tradiciju su u Italiji nastavili Lagunari, a osim nje manjim postrojbama mornaričkog pješaštva raspolagali su Sardinija i Napuljska Kraljevina. Nakon ujedinjenja Italije, sredinom XIX. stoljeća ustrojen je mornaričko-desantni korpus s dvije pukovnije, ali je do kraja stoljeća rasformiran).
Pomorski desanti do I. svjetskog rata
Mornaričko-desantne snage rabljene su za izvođenje manjih pomorskih desanata kao glavna operativna snaga (nerijetko i jedina), a u desantima većih razmjera kao prvi desantni val koji je trebao ovladati neprijateljskom obalom, probiti njegovu obranu i stvoriti mostobran na koji su iskrcavani drugi desantni valovi, te je poslije služio kao strategijska osnovica za daljnja borbena djelovanja. Prvi desanti u kojima su rabljene snage mornaričkog pješaštva bio je britanski desant kod otoka Tassela 1666. godine i nizozemski kod mjesta Heridge 1667. u britansko-nizozemskim pomorskim ratovima.
U izvođenju ranih pomorskih desanata od ključnog značenja bilo je iznenađenje i brzina prvog desantnog vala (prije nego što se branitelj pribere i konsolidira obranu), jer topnička potpora s brodova zbog nepreciznosti tadašnjih brodskih topova uglavnom nije bila dovoljno učinkovita. Potkraj XVIII. i početkom XIX. stoljeća tehnološki razvoj naoružanja i druge vojne opreme uvjetovao je veću tehničku opremljenost i potrebu veće opskrbe postrojbi, pa uspjeh pomorskog desanta sve više ovisi o mogućnosti njegove redovite opskrbe i popunjavanja pričuvama. Time je stvorena potreba uspostave stalnih
|
|
| Desant američkog mornaričkog pješaštva na otok New Providence 17. 02. 1776. |
polaznih baza na vlastitoj obali i odgovarajućih pristaništa na desantnoj osnovici stvorenoj širenjem mostobrana, ali i osiguranje redovitog pomorskog transporta između te dvije baze ostvarenjem pomorske premoći, za što je bila zadužena ratna mornarica. Drugim riječima, samo su velike pomorske sile mogle sebi dopustiti krupne desante na udaljenim destinacijama (npr. utjecaj prevlasti na moru osobito je došao do izražaja tijekom Napolenovog pohoda u Egipat, koji je propao isključivo zbog francuske pomorske inferiornosti u odnosu na Britance).
Kvalitativno novi skok u organizaciji pomorskih desanata učinjen je razvojem parobroda, jer su neovisnost plovidbe od utjecaja vjetra, veće transportne mogućnosti i veća brzina brodova omogućili brže prevoženje snažnijih desantnih snaga na veće udaljenosti. S druge strane, sama desantna operacija postala je znatno zahtjevnijom, jer su desantne postrojbe sada redovito morale biti prekrcavane u manja i lakša plovila kojima su izlazile na obalu, čime se gubilo dragocjeno vrijeme i povećavala mogućnost konsolidacije obrane. Luke i obale pogodne za neposredno iskrcavanje desantnih snaga s većih brodova obično su bile jako utvrđene i dobro branjene, pa bi za njihovo osvajanje trebalo angažirati znatne mornaričke i mornaričko-desantne snage uz vrlo izvjesne velike gubitke, ali s vrlo neizvjesnim uspjehom cijelog desanta. Zbog toga je za izvođenje pomorskih desanata uglavnom biran nebranjeni dio obale, ali i toliko neuređen da je desant pretvoren u dugotrajnu i tešku operaciju (npr. u Krimskom ratu su 1854. Britanci i Francuzi na nebranjenu obalu kod Eupatorie za 11 sati iskrcali oko 45 000 ljudi, ali samo 83 topa i nekoliko stotina konja). Izum mornaričkih mina i uporaba torpeda početkom XX. stoljeća dodatno je zakomplicirala i otežala operacije pomorskih desanata, zbog čega su u Rusko-japanskom ratu 1904. - 1905. godine Japanci odustali od pomorskog desanta u prostoru Port Arthura, već su za napad na to jako uporište izveli dugi, zaobilazni manevar kopnom.
|
|
| Britansko iskrcavanje kod Eupatorije 13. 09. 1854. |
Uoči I. svjetskog rata, smatralo se da pomorske desante treba planirati tek nakon ostvarenja potpune i trajne prevlasti na moru, uz prikupljanje svih dostupnih hidrografskih i topografskih podataka o protivničkoj obali, koje je trebalo izvesti još u mirnodopskom razdoblju. Teoretska razmatranja o organizaciji pomorskih desanata bila su pod snažnim utjecajem klasika pomorskog ratovanja (ponajprije američkog admirala Alfreda Mahana), o čemu će više biti riječi u slijedećem nastavku ovog serijala.
|
