Godine 73. pr.Kr. sedamdesetosmorica gladijatora uspijeva pobjeći iz škole za borbenu obuku Gneja Lentula Batijata u Capui. Prema Plutarhu, oni su bili naoružani samo kuhinjskim noževima i šiljcima za ražanj, koje su pronašli u kuhinji. No, uskoro otkrivaju kola s gladijatorskim naoružanjem i otad posjeduju teško naoružanje. Prema Apijanu, oni odlaze na planinu Vezuv, gdje izabiru trojicu vođa: Tračanina Spartaka i dvojicu Kelta, Enomaja i Kriksa. U tom stadiju pobune vrlo je vjerojatno da se pobunjenim gladijatorima pridružuju drugi odbjegli robovi i pastiri. Tako pretpostavljamo jer je inače nemoguće objasniti kako su gladijatori mogli nadjačati miliciju koju je poslala vlast u Capui. I ne samo to: sada su imali pravo oružje.

Vlast u Rimu brzo je poslala propretora Gaja Klaudija Glabera s vojskom od približno 3000 vojnika. Sila nije bila velika, jer je Republika u tom trenutku bila umiješana u dva velika rata.

Glaber je uspio stjerati gladijatore na jedan brežuljak. No, gladijatori pod opsadom napravili su ljestve od vinove loze, te su tijekom noći sišli s brežuljka i uspjeli neopaženo zaći Rimljanima iza leđa. Rimljani su se uspaničili i pobjegli, a gladijatori pljačkaju njihov logor dočepavši se novog oružja.

Rim je uskoro poslao i drugu vojsku na čelu s pretorom Publijem Varinijem. Varinije je pogriješio i poražen je jer je podijelio svoje snage.

Ojačani pobunjenici su se osilili i počeli prijetiti gradovima na jugu Italije. Štoviše, vojsci su se počeli priključivati i drugi pripadnici podređenih klasa, pastiri i goniči stoke, s kojima je Spartak dobio i konjaništvo.

Sljedeće, 72. godine, Senat se prenuo i uozbiljio. Prema Apijanu, Spartak je sada imao zapovjedništvo nad 70 000 ljudi.

Fatalni povratak na jug

Prema Apijanu, Spartakovi vojnici su tijekom zime izradili oružje. Izgleda da je njegova vojska kontrolirala područje čitave Kampanije. Tračanin je imao jasan cilj: prijeći Apenine i krenuti prema sjeveru, gdje bi se njegovi ljudi mogli vratiti svojim kućama u Galiji, Germaniji ili na Balkanu. No, budući da je bilo teško voditi 70 000 ljudi u takav pothvat, Spartak ih je podijelio u odvojene kolone, što je odgovaralo njihovim protivnicima. U proljeće 72. pr.Kr., konzul Lucije Gelije Publikola napao je Kriksovu postrojbu. Prema Apijanu, Kriks je izgubio dvije trećine od 3000 ljudi u bitki koja se odvijala pokraj današnje Foggie. U isto vrijeme, konzul Gnej Kornelije Lentul Klodijan uspijeva presresti glavnu Spartakovu vojsku negdje u Apeninima. Klodijan je želio pričekati svoga kolegu i napasti Spartaka s dvije strane, no bivši je gladijator uspio poraziti obje vojske odvojeno, uzeti njihovu opremu i nastaviti prema Jadranskom moru.

Od tog trenutka opisi Plutarha i Apijana potpuno se razlikuju. Plutarh govori da je Spartak "nastavio prema Alpama", a Apijan da je krenuo prema Rimu s vojskom od 120 000 pješaka, zapalivši nepotrebnu opremu, pobivši zarobljenike i poklavši tegleće životinje. Moguće da je Plutarh ignorirao okrutnu priču jer se nije uklapala u njegov opis Spartaka kao "inteligentnoga i kultiviranoga".

No, dvojica konzula još nisu bila poražena. Poveli su svoje vojske natrag prema Rimu, sa Spartakom za leđima. Spartak ipak nije želio na Vječni grad, nego je krenuo prema Jadranu. Konzuli su shvatili situaciju i također krenuli prema Jadranu. Kako se rimska vojska kretala cestom, ona stiže prije Spartakove. Negdje južno od Ancone, u novom sukobu, Spartak je opet pobijedio. Sada su gladijatori i robovi mogli pobjeći, ali postojala je još jedna, posljednja zapreka: vojska Galije Cisalpinske, rimske provincije duž rijeke Po. Kraj Modene, guverner Gaj Kasije Longin i njegova vojska doživjeli su novi poraz. Potom se dogodilo nešto neobično. Spartak je postigao svoj cilj: njegovi ljudi su mogli prijeći Alpe i vratiti se svojim kućama u Galiji, Germaniji i na Balkanu. No, vratili su se - na jug!

U Rimu je u međuvremenu za nastavak rata izabran novi zapovjednik: Marko Licinije Kras (114.-53. pr.Kr.). Ostacima dviju poraženih konzularnih legija kojima je zapovijedao Mumije zapovjeđeno je da se pridruže Krasu na jugu. No, Mumije je povjerovao da ima dobru priliku, krenuo u bitku i ponovno bio poražen. To je razljutilo Krasa i on ih je desetkovao. Okrutan postupak je opet disciplinirao rimsku vojsku.

Tijekom zime 72./71. pr.Kr. Spartak ulazi u "nožni prst" Italije i zauzima Turi, prvi put smjestivši svoje ljude u grad.

Spartak u stupici

Spartak je možda želio osvojiti Siciliju i surađivati s cilicijskim gusarima. Njima bi baza na Siciliji značila mnogo jer Rimljani nisu imali previše pomorskoga iskustva, a Cilicijci bi mogli pljačkati i harati talijansku obalu bez većeg otpora. No, nešto je krenulo po zlu jer se Cilicijci nisu pojavili.

Kras je iskoristio novu situaciju i dao graditi veliki zid duž Brutija, od Tirenskoga do Jonskoga mora. Njegova dužina je iznosila 60 km, a posao je brzo dovršilo njegovih 32 000 ljudi. Spartak se našao u stupici i naredio proboj. Prvi napad gladijatora odbijen je bez teškoća, uz teške Spartakove gubitke.

Isprva Kras nije žurio s napadom na gladijatore. Oni su se nalazili u stupici i bili izloženi zimi i nestašicama. Želio ih je napasti iscrpljene u proljeće. No, Senat je želio da posao dovrši Pompej, general koji se borio u Španjolskoj i koji je ondje upravo okončao rat. To je požurilo Krasa, koji je želio slavu. Povod mu je bio novi napad pobunjenika. Spartakovi ljudi uspješno su se probili kroz Krasove linije, ali gladijatoru je ostala samo trećina ratnika. Ohrabren nadmoćnom brojnošću, Kras je napao Spartaka u otvorenoj bitki. Gladijatori su znali da moraju pobijediti ili umrijeti. Smrt u bitki bila je nagrada u usporedbi s razapinjanjem na križ. Unatoč očajničkoj borbi, ubijeno je 12 300 pobunjenika, a samo dvojica su imala rane na stražnjoj strani tijela.

Spartak se potom uputio prema Peteliji. Pobjeda nad dva Krasova zapovjednika bila mu je posljednja. Ispunila je pobunjenike s previše samopouzdanja i tjerala zapovjednike u Lukaniju protiv Rimljana. Moguće je da gladijatori nisu imali previše samopouzdanja, već su jednostavno željeli jednu bitku u kojoj bi našli slavu ili brzu smrt. Kras je želio bitku i podigao logor blizu neprijatelja, no ubrzo je napadnut. Ishod je brzo postao jasan: preostali pobunjenici su poraženi. Spartakovo tijelo nije nikada pronađeno.

Bio je to kraj rata, iako su još postojale mnoge grupice pobunjenika u brdima kraj Brutija. One su se organizirale u četiri grupe. Dakle, čak i nakon Spartakove smrti, njegovi ljudi mogli su nastaviti borbu. To je bila najveća nagrada Spartaku kao geniju ratovanja i organizacije. Ali, njih su na kraju ipak porazile rimske trupe. Oko 6000 gladijatora je zarobljeno i razapeto na križ duž Apijeve ceste (Via Appia), ceste koja je išla od Rima preko Capue do Brindisija.