Uvođenjem novih materijala, poglavito titanovih slitina konstruktori oružja dobili su vjetar u leđa jer gotovo svaku svoju ideju mogu provesti do realizacije zahvaljujući suvremenim tehnologijama koje to omogućuju. Posljednjih desetak godina svjedoci smo uvođenja zaista zanimljivih i funkcionalnih rješenja u konstrukcijama topničkih oružja. Gotovo da se gubi percepcija klasičnog topničkog oružja koji su činili cijev i dva kraka lafeta spojena na putnu osovinu. Donedavno je haubica 122 mm D-30 bila iznimka u oslanjanju na tri kraka.

Pod pojmom "lafet" podrazumijeva se odgovarajuće postolje ili podvozje oružja koje služi za upravljanje cijevi i njezino postavljanje u zadani položaj. Pri tome se ne misli samo na borbeni položaj cijevi nego i sve druge njezine položaje kao što je transportni ili položaj za čišćenje i podešavanje ciljničkih naprava. Radi boljeg razumijevanja određeni sklopovi oružja mogu se funkcionalno razvrstati u dvije skupine koje se nazivaju gornji lafet i donji lafet.

U skupinu dijelova gornjeg lafeta možemo ubrojiti: tijelo gornjeg lafeta, kolijevku, naprave za pozicioniranje cijevi po smjeru (azimutu), naprave za pozicioniranje cijevi po elevaciji, izravnjače, štitove i dr.

Skupinu dijelova donjeg lafeta čini: tijelo donjeg lafeta, lafetska ili putna osovina, gibnjevi, kotači, krakovi, balansi i niz drugih sitnih isključivača, blokada i sl.

• Oružje pri opaljenju mora biti stabilno i nepokretno,
  
• Mora biti postignuta tražena točnost oružja te postignuto dovoljno brzo usmjerenje cijevi bez potrebnih zastoja neovisno o temperaturnim uvjetima,
  
• Mora se osigurati što veće područje paljbe u vertikalnoj i horizontalnoj ravnini bez promjene položaja,
  
• Lafet oružja mora biti dovoljno izdržljiv i siguran u radu,
  
• Mora osigurati lagano i jednostavno rukovanje oružjem,
  
• Mora imati veliku prohodnost po terenima svih kategorija,
  
• Mora omogućiti velike brzine prevoženja oružja,
  
• Mora omogućiti kretanje oružja po velikim nagibima, kosinama i naglim zavojima te imati sposobnost brze promjene smjera kretanja,
  
• Mora omogućiti brzu pripremu oružja iz transportnog položaja u borbeni i obrnuto,
  
• Mora oružju omogućiti sposobnost prijevoza različitim oblicima transporta (brod, željeznica zrakoplov?) i dr.
  
  

Gornji lafet

Tijelo gornjeg lafeta obično je sastavljeno od dva nazubljena sektora ugrađena na platformu koja je na odgovarajući način spojena na glavnu ili stožernu osovinu preko koje se gornji lafet povezuje s donjim lafetom. Obično je izrađeno od lijevanog čelika, a može biti i zavareno od odgovarajućih oblika čeličnih ploča, a u novije vrijeme i aluminijevih i titanovih slitina. Mora biti konstrukcijski prilagođeno za prihvat drugih pomoćnih uređaja kao što su mehanizmi za pozicioniranje po smjeru i elevaciji, izravnjači, ciljničke naprave, a u novije vrijeme sve više pomoćnih uređaja sustava za upravljanje paljbom i

Kolijevka je posebno prilagođeni dio gornjeg lafeta po kojemu ili u kojemu na odgovarajući način klizi cijev oružja pri trzanju i vraćanju, a u nju su smješteni elementi hidroelastičnog sustava. Mora imati odgovarajuća uležištenja koja se nazivaju ramena kolijevke preko kojih je povezana s tijelom gornjeg lafeta i omogućuje naginjanje ili elevaciju trzajućeg sklopa. Na oružjima možemo zamijetiti načelno dva oblika kolijevki, i to cilindričnog oblika poput ogrlice i profiliranog ili koritastog oblika s odgovarajućim kliznim stazama. Cilindrična kolijevka u obliku ogrlice ima veću krutost i pogodnija je za prihvat elemenata hidroelastičnog sustava koji često s njom čini jednu cjelinu. Odvođenje topline s cijevi oružja koja se razvija pri paljbi, kod takvih ogrlica je sporije, a zbog brzog zagrijavanja cijevi dolazi do otapanja masti za podmazivanje pa je stoga osjetljivija za održavanje od koritaste. Ležajevi za uležištenje ramena kolijevke na tijelo gornjeg lafeta zbog prijenosa velikih i impulsnih opterećenja zahtjevne su konstrukcije. Obično su klizni ili igličasti, a mogu biti izvedeni s podešavanjem opterećenja. Tako kod nekih oružja postoji dvostupanjsko uležištenje pri čemu je kolijevka pri mirovanju cijevi oslonjena na jednom

Naprave za pozicioniranje cijevi po smjeru obično su navojnog ili sektorskog tipa. Kod navojnog tipa riječ je o navojnom vretenu koje se okretanjem ručice mehanizma skraćuje ili produžuje zbog čega dolazi do zakretanja tijela gornjeg lafeta u odnosu na donji lafet oko okomite osi. Takvi su mehanizmi jednostavne konstrukcije i sigurni u radu, ali su spori pa se moraju ugrađivati navojna vretena s dvostrukim korakom ili se pribjegava brzinu pokretanja povećati na drugi način. Samokočivost mehanizma se postiže primjenom kuta navoja manjeg od 2 stupnja što se pokazalo dobrim rješenjem. Konstruktori ga zbog sporosti i neravnomjernog rada izbjegavaju ugrađivati u svoje konstrukcije oružja, posebno kada je u pitanju neki oblik servo pokretanja.

Kod novijih oružja sve više su u primjeni mehanizmi sektorskog tipa, a zbog pužnog prijenosa nema poteškoća oko samokočivosti i poništenja mrtvih hodova. Riječ je o složenijim i skupljim mehanizmim, ali prednosti uporabe to opravdavaju. Nazubljeni je sektor učvršćen na tijelo gornjeg lafeta i na odgovarajući način uzubljen u pužni spreg. Ručica za pokretanje mehanizma je uvijek spojena s gornjim lafetom tako da poslužitelj može pokretanjem ručice mehanizma pratiti i ciljničku napravu koja je također na tijelu gornjeg lafeta. Naprava omogućuje brzo isključivanje pužnog spoja što je potrebno kod zakretanja cijevi u transportni položaj iznad skupljenih krakova lafeta. Brzina promjene smjera je oko 1,5°/s dok je kod PZ topova oko 15°/s kada je u pitanju ručni pogon dok je kod automatiziranog rada ta brzina znatno veća. Slaba strana ovih mehanizama je otežana zaštita nazubljenog sektora koji je izložen djelovanju prašine i vlage, a pri trzanju oružja javlja se veliko opterećenje na samom ozubljenju.

Izravnjači imaju ulogu izravnati moment sile koji nastaje zbog toga što je težište trzajuće mase pomaknuto ispred ramena kolijevke. Naime, zbog stabilnosti oružja pri paljbi, pa i u transportu nastoji se imati što nižu siluetu oružja. No, niska silueta oružja povezana je s problemom dužine trzanja, da bi bilo što više mjesta za trzanje kada je cijev podignuta u određenu elevaciju. Zbog takva neuravnoteženog razmještaja trzajuće mase u odnosu na ramena kolijevke nužno je imati potrebne uređaje za uravnoteženje koji se u topništvu nazivaju izravnjači. Ovisno o radnom ili elastičnom mediju izravnjači mogu biti opružnog ili hidropneumatskog tipa. Izravnjač se s jednim krajem učvršćuje za gornji lafet, a drugim za kolijevku. Kako se promjenom elevacije mijenja i veličina sile izravnjača i veličina kraka u odnosu na ramena kolijevk, nije moguće ravnomjerno uravnotežiti nagibni sklop u području svih kutova elevacije. Stoga izravnjač u jednom području elevacije pomaže više, a u drugom manje. Najveća sila je kod nulte elevacije, odnosno depresije, pa se stoga u mirovanju preporučuje držati cijev oružja u najvećoj elevaciji jer su tada izravnjači rasterećeni. Izravnjači se na različite načine mogu ugraditi na topnička oružja. Načelno, ovisno o tome gdje su učvršćeni u odnosu na ramena kolijevke mogu biti potiskujućeg ili poteznog tipa. Najčešće se ugrađuju dva izravnjača, sa svake strane cijevi po jedan, ali ima slučajeva i s jednim i s više izravnjača. Jednako tako postoje različita rješenja regulacije sile izravnjača bili oni opružni ili hidropneumatski kako bi rad posluge bio što lakši.

Donji lafet

Na tijelo donjeg lafeta je preko stožerne osovine spojen gornji lafet oružja. Tijelo donjeg lafeta obično je konstruirano u obliku masivnog postolja kutijastog ili sličnog oblika s rebrastim ojačanjima preko kojega se prenosi impuls trzanja do krakova lafeta, a preko njih na tlo ili odgovarajuće oslonce. Kod lakih oružja ulogu donjeg lafeta preuzima lafetska osovina dok je kod većih oružja taj element vrlo zahtjevne konstrukcije. Ovisno o izvedbi oružja, tijelo donjeg lafeta može biti lijevane ili zavarene konstrukcije, a u novije doba dolazi do izražaja kombinacija zavarivanja lijevanih poluproizvoda.

S prednje strane tijela obično se ugrađuje nazubljeni sektor mehanizma za pozicioniranje cijevi po smjeru. Na stražnjoj strani s lijeve i desne strane nalaze se otvori za vezu tijela i krakova lafeta.

Dakle, donji lafet s jedne strane služi kao oslonac okretnih dijelova oružja, a s druge, mora osigurati krutu vezu oružja s podlogom pri paljbi.

Gibnjevi na oružju imaju istu ulogu kao i na automobilu. Učinkovitost i kvaliteta gibnjeva izravno povećavaju performanse oružja u pogledu ispunjenja zahtjeva brzine prevoženja, a osim velike brzine prevoženja po uređenim cestama, moraju udovoljiti zahtjevu svladavanja zahtjevnih terenskih uvjeta. U tom kontekstu pristupa se i izboru pneumatika za ugradnju na oružja. Isključenje gibnjeva najčešće je riješeno automatski širenjem i sklapanjem krakova oružja. Najčešće je u primjeni neovisni ovjes, što znači da svaki kotač oružja ima svoj podsustav opruge i amortizera da bi omogućavao što manje naginjanje i njihanje oružja pri vožnji neravnim terenom.

Kotači suvremenih topničkih oružja su standardni automobilski kotači kako u pogledu naplataka tako i pneumatika. Pneumatici mogu biti sa zračnicom ili ispunom od tvrde spužvaste gume. Novija oružja imaju tzv. Run-Flat umetke

Krakovi

Vučna topnička oružja za postizanje potrebne stabilnosti pri paljbi najčešće imaju ugrađena dva kraka lafeta, a rjeđe se susreću konstrukcije s trokrakim lafetom. Kod PZ topova najčešće oslanjanje je na tri odnosno četiri kraka. Osnovna uloga krakova lafeta jest postizanje zadovoljavajuće stabilnosti i nepomičnosti oružja za vrijeme paljbe. Krakovi oružja kada su sklopljeni imaju ulogu rude za vuču pomoću koje se oružje spaja za vučno vozilo u transportni položaj.

Dvokrake konstrukcije oružja se oslanjaju na dva kraka i na dva kotača čiji se gibnjevi u cilju potrebne krutosti isključuju. Neka se oružja u borbenom položaju podižu na odgovarajuću podlogu da bi se kotači odvojili od tla, a oružje tada ima zapravo oslonac na tri osnovne točke. Prilikom paljbe krakovi su opterećeni na savijanje i tlak pa se prema tome radi i njihov proračun. Budući da su najveći momenti savijanja na spoju kraka s donjim lafetom, odnosno lafetskom osovinom, ugrađuju se odgovarajuća ojačanja. Krakovi se izrađuju od čeličnih limova savijenih u različite oblike s odgovarajućim ojačanjima na pojedinim mjestima na koja se ugrađuju odgovarajući nosači ili mehanizmi. (npr. za prihvat dizalica i drugih spojnica). Poprečni presjek kraka lafeta najčešće je kvadratnog presjeka, a kod nekih oružja je okrugli. Kod topničkih oružja koja se oslanjaju na dva kraka, na njihove stražnje krajeve se ugrađuju odgovarajuće lopate koje imaju cilj povećati površinu oslanjanja da bi se povećao specifični tlak i bilo smanjeno propadanje krakova dublje u tlo prilikom paljbe.

Kod konstrukcija PZ topova krakovi se na odgovarajući način teleskopski izvlače iz svog transportnog položaja ili se preklapaju u uzdužnu os oružja, da bi oružje u transportu bilo što uže. Da bi se ubrzao rad posluge pri postavljanju PZ oružja u borbeni položaj, rabe se odgovarajuće dizalice, a kod novijih oružja i daljinski upravljani servomotori.

Balansi oružja služe za ravnomjerno oslanjanje oružja na paljbenom položaju. Oni predstavljaju zglobnu vezu između lafetske osovine (tijela donjeg lafeta) i krakova lafeta. Naime, poznato je da se svako tijelo može uvijek stabilno osloniti na površini u najmanje tri točke. Pri postavljanju oružja u borbeni položaj postoje četiri točke oslanjanja (dva kotača + dva kraka lafeta) te postoji mogućnost da jedan od njih bude neopterećen. Ugradnjom balansa dvije se od četiri točke oslanjanja reduciraju u jednu čime se dobije uravnotežen sklop. Može se zaključiti da oružja koja se pri paljbi dižu na odgovarajuću podlogu zapravo imaju oslanjanje na tri točke pa izostaje potreba za balansom, ali uležištenje dizalice podloge mora imati zglobnu vezu. Balansi se izvode najraznovrsnijim konstrukcijskim rješenjima, kao što su i najraznovrsniji oblici njihova uključivanja/isključivanja budući da u transportu oružja moraju biti isključeni.

Zaključak

U dosadašnjim člancima o opisu elemenata topničkih oružja upoznali smo se sa svim osnovnim dijelovima koji čine vučno topničko oružje. Radi lakšeg razumijevanja prikaz je obrađen prema određenim skupinama dijelova i njihovoj funkcionalnosti. Mogu se primijetiti različiti pristupi u konstrukciji pojedinih sklopova s obzirom na vremensko razdoblje njihova pojavljivanja. Budući da su taktičko-tehnički zahtjevi topničkih oružja sve zahtjevniji, mogu se primijetiti i određeni trendovi u razvoju topničkih oružja. Kod oružja se traže što veći dometi što je balistički povezano s većom dužinom cijevi, a istodobno se od njih traži sve veće smanjenje mase kako bi bila pogodna za različite oblike transporta. Na primjeru haubice 155 mm M777 vidimo postizanje smanjenja ukupne mase za 42% u odnosu na svojeg prethodnika haubicu 155 mm M198 kako bi bila pogodna za zračni transport. Ispunjenju tih zahtjeva prilagođavaju se i drugi elementi oružja, od vrlo složenih kao što su hidroelastični sustavi do vrlo jednostavnih kao što su oslonci krakova lafeta. U prikazanom materijalu nije bilo riječi o tendencijama razvoja novih oružja s promjenljivim volumenom barutne komore te nastojanjima uporabe univerzalnih barutnih punjenja (modularnih) u različitim oružjima bez obzira na njihov kalibar cijevi.

Iskustva stečena u borbenim operacijama iz kriznih područja zasigurno se ugrađuju u razvojna rješenja oružja koja će tek ugledati svjetlo dana. O razvoju novih rješenja u konstrukcijama topničkih oružja više u nekom od sljedećih brojeva.