Veliku prekretnicu u razvoju i primjeni novih sustava oružja označio je izum baruta. Razvojem i kombinacijom eksplozivnih kemijskih tvari, postupno se razvijaju i sve snažnija oružja te se ubrzo nužnim javlja uvođenje poluautomatskog i automatskog procesa upravljanja sustavima naoružanja. To je bilo potrebno zbog ostvarivanja taktičkih, tj. uporabnih odlika samog oružja, kao i rasterećenja fizičkog rada vojnika kao operatera oružja. Oružni se sustavi odlikuju visokim stupnjem mehanizacije, tj. predstavljaju strojarske konstrukcije čije projektiranje zahtijeva znanja iz mehanike, mehanizama, materijala i njihove obrade i zaštite, tribologije, vibracija, motora s unutarnjim izgaranjem, turbostrojeva, kinematike i dinamike gibanja vozila na zemlji, moru i u zraku itd. Upravo takvi sustavi s visokim stupnjem mehaničke ovisnosti pojedinih podsustava, pogodno su područje gdje svoju primjenu može naći i sve više nalazi automatizacija. Uvođenjem sustava automatizacije na oružne sustave u velikoj se mjeri reducira opterećenje vojnika i posada raznih vozila, što modernu bojišnicu pretvara u mjesto međusobnih okršaja, demonstriranja i dokazivanja odlika tehničkih sustava.

Mehanička i elektronička automatizacija kopnenih borbenih sustava

U drugoj polovici XX. stoljeća naglo se počela razvijati elektronika koja je automatici otvorila nove mogućnosti tehničke i tehnološke realizacije i primjene na novim sustavima oružja. Poluvodička teorija i tehnika, kao temeljna osnova elektronike, počinje se sve više primjenjivati na taktičkim sustavima. Takvim postupcima oružni sustavi postaju sve sofisticiraniji, obuka za njihovu uporabu postaje sve složenija, a taktičke odlike i operativne mogućnosti sve savršenije.

Pojam automatizacija bojišnice odnosi se na takve oružne sustave koji za svoju operativnu uporabu podrazumijevaju primjenu sustava automatskog upravljanja uz istodobno minimiziranje broja njihovih operatera na bojišnici, tj. vojnika. Vizija bojišnice u XXI. stoljeću odlikuje se parametrima automatskog otkrivanja, praćenja i parametrizacije ciljeva, brzog usmjeravanja oružnih sustava na njih i djelovanja sa što manje operativnog osoblja. Na primjer, visokosofisticirana haubica koja treba udovoljiti definiranim doktrinarnim i taktičkim postavkama automatizirane bojišnice, odlikovat će se modernim sustavom upravljanja paljbom, potpuno automatiziranim sustavom punjenja streljiva, neovisnim vlastitim navigacijskim sustavom, vlastitim balističkim kompjuterskim sustavima i dalekometnim elektromagnetskim topovima. Ovakav sustav haubice neće zahtijevati operatera na bojišnici, ali to ne znači da istodobno oni ne postoje u zapovjednim i centrima za nadzor bojišnice. Sličan koncept zahtjeva vrijedi i za druge oružne sustave kopnene komponente oružanih snaga. Primjena naprednih tehnologija u sustavima za otkrivanje ciljeva, kao što su radari za detekciju statičnih i pokretnih ciljeva, termalne kamere i sustavi otkrivanja spregnuti sa satelitskim sustavima, predstavljaju osnovne sustave za stjecanje prednosti u taktičkom okruženju. Na takvoj bojišnici ako jedna strana započne napad i ne ostvari prvi pogodak i pritom brzo ne promijeni položaj, vrlo je velika vjerojatnost da će u vrlo kratkom vremenu pretrpjeti gubitke. Prema tome, topništvo na automatiziranom bojištu treba biti brzopokretno i sposobno zauzeti nove položaje nakon borbenih djelovanja. Umjesto nenavođenog streljiva i granata, navođeni projektili s posebnim osjetnicima (senzorima) će se lansirati iz različitih topovskih sustava koji će se odlikovati naprednim kompjuterskim mehaničkim sustavima da bi se povećala učestalost paljbenog djelovanja i preciznost. Na primjer, napredna će haubica biti u mogućnosti provesti i zamijeniti borbeno djelovanje jedne bitnice (šest do osam komada) zahvaljujući mogućnostima visoke učestalosti paljbe. Na konceptu haubice XXI. stoljeća mnoge zemlje razvijaju i već su pojedina rješenja usavršenih automatiziranih i robotiziranih tehnologija uspješno primijenili.

Veliku pozornost prilikom razvoja automatiziranih borbenih sustava treba posvetiti što većoj standardizaciji, a koja se odnosi na pogonsku skupinu, goriva i maziva, univerzalne dijelove i na naoružanje i streljivo kao najvažniju stavku. U elektroničkom smislu standardizacija se odnosi na usklađivanje komunikacijskih, navigacijskih i identifikacijskih kodova i procedura. Međunarodne organizacije i savezi kao što su NATO i WEU (Western European Union) dugi niz godina pokušavaju standardizirati sustave naoružanja. Na primjer, za standardni kalibar za velikokalibarske sustave nastoji se usvojiti 155 mm. Tako je npr. samovozna haubica PzH 2000 talijanske tvrtke Oto Melara prva s instaliranim topom kalibra 155 mm L52 u skladu s Joint Ballistic Memorandum of Understanding, potpisanog između SAD-a, SR Njemačke, Italije, Velike Britanije i Francuske. Standardizacija će znatno pridonijeti uštedi u razvoju i proizvodnji streljiva, kao i poboljšanju interoperabilnosti. Drugi primjer koji je korisno spomenuti jest zajednička uporaba standardiziranog sustava za nadzor i upravljanje paljbom koji se rabi u bitnicama. Srce tog sustava je softver NATO Artillery Ballistic Kernel. Ukupno gledajući, taktičke odlike i budući zahtjevi će se sve više usredotočivati na sljedeće parametre u postizavanja automatizirane bojišnice:

- pokretljivost
- paljbena potpora
- protuzračna obrana
- interoperabilnost (umreženo ratovanje)
- logistika
- obavještajni rad

Iz navedenog je vidljivo da je riječ o postavkama koje se inače postavljaju kao zahtjevi u definiranju učinkovitosti borbenih snaga, te je zaključak da automatizirana bojišnica zadržava sve vitalne elemente za provođenje borbenih djelovanja s tom razlikom što se minimizira prisutnost operativnog osoblja, tj. vojnika. Pritom postoje i uvriježena zapovjedna središta odakle se upravlja borbenim sustavima i prati stanje na bojišnici.

Minimizacija i integracija djelovanja pješaštva

Iako u malom broju, s daljnjom tendencijom minimizacije, pješaštvo će na automatiziranoj bojišnici ponajprije biti oslonjeno na svoje visokosofisticirane sustave, te slično kao i na borbenim sustavima, učinkovito prikrivanje, otkrivanje i identifikacija će predstavljati taktičku prednost jednih snaga u odnosu na druge. Zbog visokosofisticiranih taktičkih pomagala koji će, pretpostavka je, biti zastupljeni na svim stranama u sukobu, sustavu otkrivanja i identifikacije (Soldier Identification - SD) treba posvetiti posebnu pozornost. Sustav za identifikaciju vojnika na bojišnici se sastoji od jedinice za upit (Interrogation Unit) s programabilnim kodom aktiviranja. U jedinici za upit nalazi se laserski sustav koji ne oštećuje ljudsko oko i vid i predajnik koji odašilje signale radiofrekvencije u širokom spektru (od 3 kHz do 300 GHz). Pritom se ostvaruje proces odašiljanja upita sa smanjenom mogućnošću otkrivanja izvora, što je posebno bitno tijekom izvođenja tajnih operacija. Jedinica za odgovor signalizira prijam signala za upit samo u slučaju registriranja odgovarajućih kodova i automatski šalje odgovor prema izvoru za upit. Temeljni podsustavi sustava identifikacije predstavljaju laserska jedinica za upit, jedinica za odgovor i elektronički programabilni sustav. Važno je napomenuti da sustav identifikacije predstavlja vitalnu komponentu u umreženom ratovanju te je jednako zastupljen i prilagođen u međusobnom identificiranju, kako vojnika na zemlji tako i zrakoplova u zraku i plovila na vodenim površinama.

Automatizacija zračne bojišnice

Slična taktička situacija automatizacije bojišnice vrijedi i za borbena djelovanja iz zraka, kao i za međusobna borbena djelovanja u zraku. Prema dosadašnjim iskustvima operativnog djelovanja i uporabe u ratovima, automatizirani zrakoplovni sustavi predstavljaju najcjelovitiji koncept dosadašnje primjene ideje automatizacije bojišta. Automatizacija zračne bojišnice izravno implicira na taktičku uporabu besposadnih letjelica čiji se raspon djelovanja manifestira u logističkom, izvidničkom, obavještajnom i borbenom djelovanju. Pritom se dosad razvio i uspješno primijenio koncept borbenog djelovanja zrak-zemlja. Postoji veći broj razvijenih koncepata budućih i operativnih borbenih zrakoplovnih sustava (avionskih i helikopterskih), kojima će se učinkovito i dalje djelovati i pridonijeti kriterijima automatizacije zračne bojišnice.

Ovdje kao primjer valja spomenuti besposadnu letjelicu MQ-1 Predator tvrtke General Atomics-Aeronautical Systems Inc. koja je postala prva besposadna letjelica koja je ušla u masovnu operativnu uporabu u američkom ratnom zrakoplovstvu. Predator je i prva operativna naoružana besposadna letjelica koja je djelovala u borbenoj zadaći. Ona je i prva letjelica koja je obavila borbenu zadaću, a da je pritom nadzirana s druge strane Zemlje. Njezina je temeljna namjena izviđanje i napadi na zemaljske ciljeve pomoću dva projektila AGM-114 Hellfire.

No, i ovaj naizgled savršen sustav ima svojih nedostataka, a ponajprije se očituje u složenom postupku nadzora Predatora. Eskadrile razmještene na Bliskom istoku imaju nadzor nad svojim Predatorima samo u fazi polijetanja i slijetanja te optičke vidljivosti letjelice. Kad letjelica nestane iza optičkog horizonta, nadzor preuzima Predator Operations Centar u Nellisu (POC-N). On se provodi sustavom Predator Primary Satellite Link (PPSL) čije se središte nalazi na tajnoj lokaciji u Europi. Obrađeni podaci iz njega se sigurnom vezom prenose u SAD. Drugi problem očituje se u malom dometu radiouređaja ARC-210 koji radi samo u dometu optičke vidljivosti, kao i u nedovoljno uvježbanom operativnom osoblju.

Svi bi se ti nedostaci trebali ukloniti uvođenjem u operativnu uporabu MQ-9A Reapera. On nije samo veći Predator s promijenjenim tijelom već i letjelica namijenjena drukčijim zadaćama. Reaperi su namijenjeni "lovu" na vremenski osjetljive ciljeve te će se eskadrile opremljene tim letjelicama označavati kao borbeno-jurišne. Američko ratno zrakoplovstvo označava ih kao "lovci-ubojice" namijenjeni patroliranju iznad prostranog područja, otkrivanju ciljeva, identifikaciji i preciznom određivanju njihove pozicije s dovoljnom preciznošću da ih se može uništiti GPS vođenim projektilima. Ukratko, američko zrakoplovstvo se nada dobiti letjelicu koja će moći odraditi sve korake zadaće - naći, odrediti, pratiti, naciljati, napasti i uništiti - bez potrebe vanjske potpore. Uz to, letjelica bi informacije o otkrivenim ciljevima taktičkom podatkovnom vezom (data linkom) trebala prenijeti određenom zapovjedništvu, a sve radnje obaviti u kratkom vremenu pri brzini leta približno jednakoj brzini cilja.

Zahvaljujući dobrim i lošim iskustvima stečenim uporabom Predatora, Reaper bi trebao biti znatno ubojitija letjelica naoružana širim spektrom naoružanja i sposobna obaviti širi spektar zadaća.

Usporedno s razvojem besposadnih sustava, razvija se i koncept auatomatizirane protuzračne obrane. Kao dio umreženog obrambenog sustava, protuzračna obrana i njezini operativni parametri kao što su komunikacija, analiza prijetnji, brzina identifikacije, brzina djelovanja, učinkovitost borbenog djelovanja i otpornost na elektronička ometanja, uvođenjem sustava za automatsko upravljanje pridonose cjelokupnosti automatizacije bojišnice. Također, sam sustav u mehaničkom smislu zahtijeva robusnost, operativnu fleksibilnost, modularnost i jednostavnu mobilnost i mogućnost transporta.

U scenariju napada besposadnih letjelica, automatizirana se protuzračna obrana treba pravodobno djelovati po ciljevima koji su sposobni djelovati s određene veće udaljenosti na cilj (stand-off), posjedovati sustave za preciznu navigaciju, poboljšane sustave za elektronička ometanja te, smanjenu radarsku vidljivost. Budući da se besposadne letjelice rapidno razvijaju i uvode u naoružanja, i automatizirana protuzračna obrana treba imati uvijek spreman odgovor na nove prijetnje. Da bi se određeni podsustavi jednostavnije nadograđivali, modernizirali ili zamjenjivali, veliku ulogu imaju pojmovi modularnost, interoperabilnost i kompatibilnost, čime se brzo i jeftino zadovoljavaju posljednji zahtjevi. Pritom se zahtijeva i redundancija sustava bežičnog komunikacijskog linka (C2I).

Od automatizacije prema digitalizaciji

Može se zaključiti da će se automatizicijom bojišta postići "humano ratovanje" koje će za posljedicu imati minimalne ili gotovo nikakve ljudske gubitke. Umjesto ljudskih, dolazit će do okršaja sofisticiranih robotiziranih borbenih sustava, što će nalikovati više na prizore i procedure iz videoigara.

Uloga simulatora bojišnice i obuke posade povećat će razinu stvarnosti jer oni neće služiti za obuku za stvarne uvjete jer će upravo uvjeti definiranog scenarija na simulatoru predstavljati realnu bojišnicu. Dakle, uz automatizaciju bojišnice dolazi se i do koncepta novih vojnika koji će bojištem upravljati kao da igraju videoigricu. Intergransko djelovanje moći će se umrežiti s nekoliko taktičkih simulatora kojima će se simulirati, tj. prikazivati situacija bojišnice na kopnu, moru i u zraku. Ovakva praksa uporabe taktičkih simulatora postoji i danas, ali kao što je spomenuto, isključivo za obuku posada/vojnika za stvarne uvjete, dok su stvarni uvjeti automatizirane bojišnice upravo oni na samom simulatoru, tj. prikazniku taktičke situacije. Ovakvim pristupom i činjenicama, riječ simulator gubi na svom izvornom značenju jer nema govora o simulaciji. Prikladnije je reći upravljačka konzola i prikaznik taktičke situacije.

S druge strane, simulatorima za obuku će se postići veći stupanj realnosti bojišnice, i to ne zahvaljujući samom razvoju sustava simulatora već zbog razvoja novog koncepta automatiziranog, tj. "digitalnog" ratovanja. Tako će se na simulatorima, bilo da je riječ o kopnenim, morskim ili zračnim vozilima, uvježbavati procedure logističkog i taktičkog djelovanja. Logistička obuka korespondira upravljanju tehnikom, opskrbi naoružanjem i održavanju, dok je taktička obuka usmjerena isključivo na borbena djelovanja. Ono što će se simulatorima dodatno usavršavati i prakticirati bit će usmjereno na isprobavanje novih taktika s uporabom novih oružja u raznim vremenskim i geografskim uvjetima. Na temelju zaključaka iz takvih simulacija, definirat će se i nove taktike djelovanja koje će biti zastupljene na automatiziranom digitalnom bojištu. Vrijednost ovakvog pristupa bit će očita ako se uzmu u obzir troškovi koji bi nastali tijekom intergranske vježbe koja bi trebala polučiti rezultate i dati smjernice taktičkog djelovanja za pravu akciju. Takav primjer taktičke pripreme poznat je iz Šestodnevnog rata kada su Izraelci uoči samog napada, izvodili zračne napade na zemaljske ciljeve-makete u pustinjskom okružju. Pritom su zasigurno došli do dragocjenih rezultata i iskustava, ali uz koju cijenu i vrijeme?

Zaključak

Planiranje taktičkog djelovanja, kao i praćenje same operacije, u digitalnoj bojišnici doslovno će se svesti na pokretanje dviju aplikacija - na jednoj će se postaviti sama problematika, definirati vrsta i količina oružja koja će se uporabiti u određenoj taktici te nakon toga odmah izvesti simulacija. U drugoj aplikaciji, operater će na istom ekranu imati prikaz prave bojišnice, dok će s upravljačke konzole upravljati, uvoditi na scenu bojišnice nova oružja i korigirati eventualne postupke nastale zbog određenih propusta u planiranju, kao i zbog čimbenika iznenađenja s protivnikove strane.