Minobacači su oružja koja se s obzirom na kalibar cijevi dijele na pješačka i topnička oružja. Uglavnom kada je riječ o kalibru većem od 100 mm (120 mm), možemo govoriti o minobacačima kao topničkim oružjima, dok ta oružja s cijevima manjeg kalibra od spomenutog ulaze u sastave pješačkih postrojbi. Unutrašnjost cijevi minobacača obično je glatka, ali ima i minobacača s užlijebljenim cijevima. Jednako tako vanjska površina cijevi minobacača najčešće je glatka, no ima i takvih konstrukcijskih rješenja minobacača čije cijevi s vanjske strane imaju izrađene radijalne žljebove da bi se povećala površina za hlađenje. Projektili koji se ispaljuju iz minobacača glatkih cijevi nemaju rotaciju pa ih je nužno stabilizirati krilcima. Dio projektila, odnosno minobacačke mine koje tomu služi, zbog toga se i zove stabilizator. Budući da tlakovi barutnih plinova ne prelaze 1000 bara, stijenke cijevi minobacača su znatno tanje od onih kojima su opremljene haubice ili topovi. Projektili koji se ispaljuju iz minobacača ožlijebljenih cijevi moraju imati vodeći prsten s već urezanim rebrima koja prilikom punjenja ulaze u žljebove cijevi. Takvi projektili dobiju rotaciju u letu čime su dovoljno stabilizirani na putanji pa nisu nužno potrebna krilca za stabilizaciju.

Punjenje minobacača je s usta cijevi, no kod većih kalibara, poglavito iznad 150 mm punjenje se obavlja sa stražnje strane cijevi. Kada je u pitanju punjenje minobacača s usta cijevi, kanal cijevi je na ustima malo proširen da bi bilo olakšano ubacivanje mine koja zbog svoje težine sklizne do dna cijevi gdje je smještena udarna igla. Pojedini proizvođači na usta cijevi minobacača ugrađuju odgovarajući osigurač koji onemogućuje ubacivanje nove mine dok prethodna iz bilo kojeg razloga još nije napustila cijev oružja. Drugi pak na usta cijevi ugrađuju ljevkasta proširenja koja osim olakšanja punjenja imaju ulogu skrivača plamena. Kod minobacača je cijev uvijek postavljena pod velikim elevacijskim kutovima, a zazor između tijela mine i stijenke cijevi dovoljan je da mina može pod djelovanjem sile teže lako skliznuti prema dnu. Stariji minobacači su bili bez udarnog mehanizma, dok novija rješenja u pravilu imaju mehanizam za okidanje. Taj mehanizam omogućuje postavljanje udarne igle u položaj za "brzu paljbu" pri čemu udarna igla stalno viri iz dna cijevi te se kapsula temeljnog punjenja aktivira pri padu na udarnu iglu. Slobodnim padom mina pada na udarnu iglu pri čemu dolazi do aktiviranja kapsule temeljnog barutnog punjenja te se uspostavlja pirotehnički lanac za paljenje dopunskih barutnih punjenja koja proizvode potrebni tlak barutnih plinova za izbacivanje mine na zadanu udaljenost. S uključenim mehanizmom za okidanje cijev minobacača može biti unaprijed napunjena, a opaljenje se obavlja prema potrebi na zapovijed.

Kada dođe do zatajenja paljbe, cijev se mora nagnuti u položaj za ispadanje mine iz nje što je kod minobacača većih kalibara vrlo težak i zahtijevan posao, pa su konstruktori pribjegli drugim rješenjima. Kod većih minobacača cijev se u cilju punjenja razdvaja od zadnjaka i na odgovarajući način prelama, odnosno naginje u položaj za prigodno punjenje. Kod takvih rješenja obično je ugrađen zadržač mine da pri spajanju cijevi sa zadnjakom mina ne bi ispala. Teži minobacači imaju ugrađen odgovarajući hidroelastični sustav da bi bio što manji impuls sile koji se prenosi na podlogu, pa takvi minobacači imaju mogućnost paljbe s vrlo mekog terena. Jednako tako minobacači s hidroelastičnim sustavom pogodni su za ugradnju na motorna vozila i druge prijevozne platforme.

Cijev s gornje vanjske strane ima izvedenu usku i dugačku ravnu površinu koja je paralelna s osi cijevi i obično je obojena bijelom bojom. Ta površina služi za postavljanje kvadranta kojime se zapravo određuje elevacija cijevi, a obojena crta služi za grubo dovođenje oružja u glavni smjer prema cilju.

Sila tlaka barutnih plinova s cijevi prenosi se preko "pete" zadnjaka na široku podlogu koja nosi naziv "podloga minobacača". Podloga je radi povećanja otpornog momenta pojačana zavarivanjem velikog broja rebara s donje strane, a u novije vrijeme proizvodi se lijevanjem slitina aluminija ili titana. Spoj podloge i zadnjaka cijevi riješen je putem kuglaste "pete" koja omogućuje brzo sastavljanje i rastavljanje. Zbog smanjenja mogućnosti proklizavanja podloge pri paljbi zbog određenog nagiba cijevi, podloge se izrađuju s blagim nagibom prema tlu. Taj nagib je u području od 20° do 30°. Osim glavnog oslanjanja na podlogu, cijev se svojim prednjim dijelom u paljbenom položaju naslanja na svoj "dvonožac" koji je na odgovarajući način prilagođen za pozicioniranje cijevi. Sastoji se od dvije nožice, mehanizma smjera, mehanizma nagiba ili elevacije, amortizera, izravnjača i ogrlice za spajanje na cijev.

Mehanizmi smjera i nagiba su navojnog tipa, a mogućnost promjene smjera je skromnih 3° do 5° lijevo i desno, dok je za veće promjene smjera nužno pomicati cijeli dvonožac. Mehanizmi nagiba obično omogućuju postavljanje elevacije u području 45° do 85° i također su najčešće navojnog tipa.

Amortizerima se smanjuje sila udara na dvonožac koja nastaje pri opaljenju i pomicanju cijevi zbog nabijanja podloge u tlo. Jednako tako amortizeri smanjuju tendenciju poskakivanja cijevi nakon paljbe, poglavito na tvrdoj podlozi. Izravnjačima se cijev minobacača grubo dovodi u zadani smjer, a nadzor se obavlja preko poprečne libele ugrađene na tijelo dvonošca ili libele ciljničke naprave. Izravnjač je obično jednostavne izvedbe pri čemu je vanjski dio (rukohvat) u ulozi matice s jedne strane s lijevim a s druge s desnim navojem, dok je drugi unutarnji dio zapravo navojno vreteno u ulozi vijka. Zakretanjem rukohvata u jednom smjeru sklop se širi, a u drugom smjeru skraćuje, čime u zglobu dvonošca dolazi do pomicanja cijevi u zadani položaj. Neka druga rješenja umjesto rukohvata imaju ugrađenu ručicu za okretanje smještenu na jednoj od nožica dvonošca. Kod težih minobacača ulogu dvonošca preuzimaju kotači koji ujedno služe kao podvozje u transportu minobacača, a u sam sklop podvozja su ugrađeni mehanizmi smjera i mehanizmi nagiba cijevi. Najčešći kalibri cijevi su 60 mm i 82 mm, odnosno 81 mm za srednje domete te 120 mm i 160 mm za veće domete.

U cilju što veće pokretljivosti minobacačkih postrojbi mnogi proizvođači su ponudili samovozne inačice minobacača uglavnom kalibra 120 mm i većeg. Postoje različite nadgradnje minobacača na vozila od onih gdje se ugrađuju klasični minobacači koji se po potrebi mogu skinuti s vozila i rabiti s podloge, do onih koji su isključivo vezani za pokretnu platformu te s njome čine odgovarajuću cjelinu. Danas postoje ugradnje minobacača na gusjenična vozila te ona na kotačima kojih je vjerojatno više budući da je prohodnost današnjih vozila na kotačima gotovo jednaka onima na gusjenicama.

Ovdje smo opisali tzv. klasični minobacač bez upuštanja u opis novijih rješenja samovoznih inačica minobacača. Razvoj tehnologije omogućio je pojavljivanje automatskih minobacača s jednom ili više cijevi što ih s minobacačima povezuju jedino to što rabe minobacačko streljivo. U pogledu ostalih značajki prije bi ih se moglo svrstati u topove ili haubice.

Netrzajna oružja

Netrzajna oružja su prilikom opaljenja vrlo stabilna i nepomična zbog čega i nose naziv netrzajna. Neutralizacija povećanih sila trzanja postiže se reaktivnom silom istjecanja barutnih plinova kroz mlaznicu koja potiskuje oružje prema naprijed. Odgovarajućim proračunima i konstrukcijom postiže se takvo uravnoteženje sila da oružje pri paljbi ostaje nepomično. Da bi se postigla stabilnost oružja i nakon određenog broja ispaljenih projektila kada dolazi do proširenja mlaznica, treći oslonac oružja ima mogućnost regulacije "naprijed-natrag" čime se zapravo regulira položaj stabilnosti u odnosu na istrošenost (proširenje) mlaznica.

Kako su u pitanju relativno niski tlakovi, ispod 1000 bara, netrzajna oružja su kao i minobacači vrlo lagane i jednostavne konstrukcije. No da bi se postigla zadovoljavajuća stabilnost oružja, potrebna je veća količina barutnog punjenja za postizanje reaktivne (stabilizirajuće) sile. Zbog toga je barutno punjenje za istu masu i početnu brzinu projektila i nekoliko puta veće nego kod klasičnih topničkih oružja.

Netrzajna oružja se rabe kod malih kutova elevacije, do 35 stupnjeva i najčešće u izravnoj paljbi protiv oklopnih vozila, bunkera, paljbenih položaja, pa i pješaštva, te je stoga najveći postotak streljiva borbenog kompleta kumulativnog djelovanja. Zbog svoje "mirnoće" pri paljbi oružja su pogodna za ugradnju na laka terenska vozila i druga borbena vozila jer svojom malom masom ne utječu na ograničenja nosivosti borbenih oklopnih vozila.

Radi smanjenja barutnih punjenja, odnosno povećanja početne brzine uz istu masu barutnih punjenja, danas se radi na razvoju novih rješenja netrzajnih oružja. Poznat je projekt "Rarefraction wAVE guN - RAVEN" čiji je cilj predati projektilu maksimalnu energiju barutnih plinova, a da oružje još uvijek bude stabilno. Eksperimentalnim ispitivanjima uspjelo se postići početne brzine veće od 1000 m/s što je znatno povećanje u odnosu na postojeća netrzajna oružja.

Netrzajna oružja se pune sa stražnje strane kroz odgovarajući specifični zatvarač koji zapravo ima ulogu mlaznice. Barutna komora je nešto većeg promjera od čahure streljiva, a kanal cijevi je najčešće ožlijebljen. Čahura je perforirana po cijeloj površini plašta, osim na dnu gdje je topnička kapsula. Barutno punjenje je hermetizirano i smješteno u perforiranu čahuru. Pri opaljenju barutni plinovi izlaze kroz otvore u plaštu čahure te jednim dijelom potiskuju projektil prema ustima cijevi, a drugim dijelom struje kroz mlaznicu zatvarača prema natrag čime se stvara reaktivna sila za stabiliziranje oružja. Pri tome se veliki dio barutnih plinova troši na silu reakcije pa su početne brzine kod tih oružja u rasponu od 350 m/s do 500 m/s, iako ima oružja i s većom početnom brzinom projektila, čak i do 600 m/s.

Kada je riječ o ožlijebljenim cijevima, pri urezivanju vodećeg prstena u žljebove cijevi stvara se zakretni moment vodećeg prstena na bokove žljebova cijevi koji ima tendenciju zakretanja cijevi. Za neutralizaciju zakretnog momenta obično se primjenjuju zakošena poprečna rebra koja su odgovarajuće dizajnirana i ugrađena u mlaznicu čime se postiže mirovanje oružja zbog zakretnog momenta suprotnog djelovanja pa je oružje stabilno i s tog gledišta. U velikoj konkurenciji protuoklopnih vođenih raketa i drugih protuoklopnih oružja, netrzajni topovi polako gube primat u protuoklopnoj borbi, ali ih se zbog velikih zaliha streljiva još uvijek drži u operativnoj uporabi. Nova razvojna rješenja mogla bi pridonijeti produljenju njihova vijeka uporabe.

Lanseri nevođenih raketa

Lanseri nevođenih raketa su također topnička oružja kod kojih nema trzanja jer je pogonsko (raketno) punjenje smješteno u tijelo projektila, a cijevi ili vodilice služe isključivo za početno usmjeravanje projektila na cilj. Novije konstrukcije lansirnih oružja uglavnom za usmjeravanje projektila (rakete) imaju ugrađene cijevi, dok su kod nekih starijih rješenja bile vodilice u obliku žljebova ili šina. Cijevni lanseri kod nekih konstrukcija omogućuju određenu rotaciju rakete čime se poboljšava njezina stabilnost u letu, a time i preciznost. Rotacija se postiže time što se uzduž plašta cijevi postavi odgovarajući zavojni ili spiralni žlijeb u koji dolazi klin rakete i pri translatornom kretanju kroz cijev raketa dobije komponentu rotacijskog kretanja. Drugo rješenje za rotaciju rakete jest postavljanje mlaznica pod određenim kutom u odnosu na uzdužnu os rakete pa cijevi lansera ne moraju imati ugrađene žljebove. Cijev je konstantnog kalibra i otvorena je s obje strane s tim što sa stražnje strane ima mehanizam u kojemu su smješteni elementi za električno opaljenje. Paljba je regulirana odgovarajućim redoslijedom koji omogućuje ravnomjerno pražnjenje lansera zbog zadržavanja što veće stabilnosti, a time i preciznosti. Rasipanje pogodaka kod takvih oružja je znatno veće nego kod topova ili haubica pa se takva oružja najčešće rabe za paljbu po površinskim ciljevima ili za tzv. topničku pripremu bojišnice. Statistički, područje pokriveno raketnim projektilima ispaljenima iz višecijevnih lansera je u obliku elipse pri čemu je bočno rasipanje veće od onoga po visini u smjeru paljbe.

Postoji veliki broj različitih konstrukcija lansera s različitim kalibrima cijevi i različitim dužinama cijevi. Možda najpoznatiji višecijevni lanser raketa jest ruski BM-21 "GRAD" koji je ugrađen na odgovarajuće terensko vozilo, a nastao je na osnovama dobro poznatog sustava "Kaćuša" koji je bio zapravo prvo raketno topničko oružje za široku primjenu. Osnovna koncepcija lansera s 40 cijevi u kalibru 122 mm zadržala se i danas u mnogim vojskama dijem svijeta, dakako u velikom broju inačica koje su više ili manje sofisticirane. Poznato je da temeljni sustav 122 mm u uporabi ima više od 60 država svijeta, pa je tako ovo oružje službeno ušlo i u NATO. Naime, gotovo sve nove članice NATO-a modernizirale su svoje postojeće sustave 122 mm dajući im nove oznake pri čemu su najčešće promijenjena samo podvozja oružja, a borbeni sustav je zapravo ostao nepromijenjen uz modernizaciju podsustava za upravljanje paljbom.

Tako su Poljaci svoj višecijevni lanser raketa BM-21 opremili suvremenim sustavom za upravljanje paljbom i balističkim računalom BFC 201 te navigacijskim sustavom Sigma 30 i postavili ga na terensko vozilo Jelcz konfiguracije 6x6 čime su dobili zapravo novo oružje pod oznakom WR-40 Langusta.

Slovačka Konstrukta u suradnji s njemačkom tvrtkom DIEHL razvila je modularni lanser raketa RM-70 MODULAR koji na isto vozilo umjesto kontejnera s lanserom raketa 122 mm od 28 cijevi može ugraditi kontejner s lanserom 6 raketa 227 mm MLRS. Slovaci su tako dobili vrlo zanimljivo rješenje koje je potpuno kompatibilno s NATO-ovim zahtjevom za mogućnost ispaljenja tzv. zapadnog kalibra raketa 227 mm.

Turci su lansere raketa 122 mm ugradili na podvozje njemačkog kamiona MAN 26.281 i tako dobili suvremeni raketni sustav s po dva kontejnera u kojima je po 20 lansirnih cijevi 122 mm s kojim su polučili i izvozne uspjehe.

Osim višecijevnih inačica poznati su i jednocijevni lanseri raketa, obično prenosivi koji se mogu rabiti i u pješačkim postrojbama jer su male mase i jednostavni za uporabu.

Zaključak

Ovim tekstom završili smo prikazivanje topničkih oružja s kojima smo započeli u Hrvatskom vojniku broj 269. Držimo da je zaključena cjelina opisa oružja prema konstrukcijsko-balističkim odlikama i da zainteresirani čitatelji mogu proširiti svoje spoznaje o topničkim oružjima. Ovdje je riječ zapravo o temeljnim spoznajama povezanim s topničkim oružjima, no ulaženje u dublje raščlambe zasigurno bi bilo izvan očekivanja većine čitatelja.

Opisom minobacača usredotočili smo se na klasične konstrukcije minobacača koji se pri paljbi oslanjaju na podlogu, a nismo se upuštali u opise automatiziranih inačica minobacača ugrađenih na prijevozne platforme. Jednako tako i kod netrzajnih oružja držali smo se osnovnog opisa najjednostavnijih rješenja spomenuvši samo tendencije razvoja tih oružja da ne bi bila u potpunosti istisnuta iz uporabe.

Kod lansera nevođenih raketa prikazali smo osnovna načela djelovanja najjednostavnijih raketnih lansera 122 mm "GRAD". Znakovito je da je taj kalibar zapravo postao NATO kompatibilan što otvara nove mogućnosti modernizacije tih raketnih sustava.

U nekom od sljedećih brojeva bit će riječ o tendencijama razvoja suvremenih topničkih oružja i rezultatima tih razvoja.