Farizej Šimun pozvao je Isusa u svoj dom na objed. Bilo je za očekivanje da će popratnim, za njihovu kulturu uobičajenim znakovima, pokazati Isusu da poziv nije slučajan ili konvencionalan već iskren. No, on to nije učinio. Ali to je učinila slučajna prolaznica, "grešnica u gradu". Ona je donijela alabastrenu posudicu pomasti te "sva zaplakana" suzama Isusu prala noge, "kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću".

Takav stav žene grešnice mogao se smatrati seducionističkim. Stoga je farizeju nejasno kako to da Isus ne reagira. Javno odriješiti kosu u ono vrijeme bio je zavodnički čin i, budući da je riječ o "lakoj" ženi, doima se normalnom misao Šimuna farizeja: "Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica."

Naravno da je Isusu jasno o kome je riječ, ali ne odgovara Šimunu izravno na pitanje već mu govorom o praštanju ilustrira razloge svoga stava: "Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?" Šimun odgovori: "Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio." Reče mu Isus: "Pravo si prosudio." I okrenut ženi reče Šimunu: "Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi." A ženi reče: "Oprošteni su ti grijesi."

Pobornici idolatrije ženskoga tijela i korisnici usluga "lakih žena" nisu u mogućnosti dokučiti i drugu stranu žene. Njezinu zasićenost grijehom, njezin osjećaj poniženja zbog činjenice da je drugi doživljavaju kao predmet tuđe naslade, njezino "davanje usluga" onima koji u njoj nisu gledali osobu već samo objekt želje za udovoljavanje strastima... Farizej, zbog pogrešnog gledanja na osobe uopće, žene pogotovo, iznad svega na takvu ženu, "grešnicu u gradu", ne može primijetiti u toj ženi duboki osjećaj kajanja. Ona nije ušla u Šimunovu kuću da bi zavodila već da bi promijenila svoj način života i počela živjeti vrednovana kao osoba; njoj ovaj put nije bio cilj privlačiti muške poglede već izraziti kajanje i žaljenje zbog svoje prošlosti te zato i nepozvana, čim je doznala da je Isus u gradu, dolazi u farizejevu kuću. Njezin postupak Isus nagrađuje. Oprašta joj grijehe mnoge "jer ljubljaše mnogo" i jer je vjerovala. Ljubav i vjera temelj su na kojima se zasniva novi život.

Sveti Augustin lijepo je to izrazio riječima "ama et fac quis vult", tj. "ljubi i čini što hoćeš". Grešnica u gradu više je ljubila Isusa nego grijeh. Grijeha se zasitila. Grijeh ju je osiromašio, ispraznio, ponizio. Sada traži ljubav. Onu pravu, koja ne ponižava već koja istinski vrednuje osobu. Takvu ljubav prepoznala je u osobi Isusa Krista i zato mu je došla sva uplakana. Možemo zamisliti kakvo je olakšanje osjetila kad je čula riječ: "Oprošteni su ti grijesi... Vjera te tvoja spasila... Idi u miru!"

Farizej je možda bio manji grešnik od nje, ali nije čuo ovakve lijepe i ohrabrujuće riječi. Naprotiv, dobio je svoju "lekciju". On koji je sumnjao u Isusovu proročku ulogu mogao se sada na tuđem primjeru uvjeriti što znači iskreno vjerovati. Njegove sumnje i vjera žene grešnice stoje jedno nasuprot drugom, kao što su on i grešnica stajali jedno nasuprot drugom. Ali, sada s promijenjenim ulogama. Iako je on imao bolju "startnu poziciju", grešnica je prva došla do cilja. I to zato što je mnogo ljubila i što je vjerovala. Nije ona samo zavodnica i grešnica već je u prvom redu osoba koja ljubi i vjeruje.

Ljubav i vjera - to je ono zahvaljujući čemu je žena dobila novi život. Dok je "imidž" gradila na idolatriji svoga tijela, svi su je gledali kao grešnicu. Kad ju je Isus Krist pogledao kao osobu koja istinski voli i vjeruje, ona odlazi sva sretna u miru. Ona grešnica, a ne "pravedni" farizej Šimun.