Istočnoeuropski narodi i narodi Magreba u svom povijesnom razvoju imali su potpuno drugačiji doktrinarni pristup individualnoj zaštiti (pa prema tome i razvoju osobnog oklopa), na što je nesumnjivo najveći utjecaj imala njihova nomadska tradicija i manevarski način ratovanja koji je zahtijevao brze pokrete, borbu na odstojanju s lukom i strijelama kao dominantnim oružjem. Za takav način ratovanja oklop je predstavljao nužno zlo i rađen je samo u onom obliku koji je omogućavao nesmetani pokret, te bio prihvatljivo opterećenje ratniku i njegovu konju (ti narodi su uzgajali male, temperamentne i brze konje koji nisu mogli podnijeti veliki teret duže vrijeme). U skladu s tim, nikada nisu prihvatili niti rabili puni oklop zapdnoeuropskog tipa, već su se zadržali na oklopu od žičanog pletiva, s pločastim ojačanjima na prsima, leđima, ramenima i podlakticama u najboljem slučaju.
Otomansko Carstvo svoje najveće širenje ekspanzije doživljava u XVI. stoljeću, kada i razvoj njihovih individualnih oklopa dostiže svoj vrhunac, međutim niti izdaleka ne postižu zaštitne odlike tadašnjih maksimilijanskih oklopa zapadnoeuropskih vitezova. Puni turski oklop i dalje čini košulja od žičanog pletiva ili verižna košulja koja se spušta do koljena, s pločastim ili lamelarnim ojačanjima na prsima, leđima i oko struka, te monolitnom zaštitom podlaktica, koljena i potkoljenica. Kaciga je lagana i bez vizira (eventualno s ispustom za zaštitu nosa), a zaštita šake jednostavno ne postoji (osim štita i eventualno balčaka sablje). Oklop konja je, za razliku od zapadnoeuropskih, dosta lagan i sastoji se o platnene ili kožne pokrivke ojačane metalnim pločicama. Od sredine XVI. stoljeća zapadni i srednjoeuropski konjanici postaju sve teži i zaštićeniji, a turski sve više odbacuju oklop, koji nadomiještaju boljom taktikom i većom pokretljivošću u borbi.
Razvoj oklopa u feudalnom Japanu
|
|
| Japanski samuraj u punom oklopu i naoružan kopljem yari. Lice mu je zaštićeno maskom s umjetnim brkovima (vjerojatno kako bi se dobio strašniji izgled i tako psihološki utjecalo na protivnika) |
U usporedbi s feudalnim vojnim strukturama europskog prostora, vojne strukture feudalnog Japana imale su dosta različiti razvoj, ali ne toliko u njihovu društveno-socijalnom statusu koliko u autohtonosti razvoja naoružanja i vojne opreme, te u skladu s tim taktike borbe. To se ponajprije može obrazložiti dugotrajnom izolacijom Japana, praktično bez ikakvog vanjskog utjecaja na njihovo društvo, a samim time i vojsku. Naime, isključivo zahvaljujući izdvojenosti japanskog otočja i vrlo malom stranom utjecaju, japanski način ratovanja, oružje i vojna oprema razvijani su potpuno autonomno, zbog čega nemaju pandana u vojnoj povijesti. Njihovo glavno oružje bio je asimetrični kompozitni luk od bambusa ili lameliranog drveta, koji je bio izrazito velik, ali i dovoljno lagan za nesmetano rukovanje. Osim luka i strijele, najvažnije oružje bio je mač, uvijek izrađivan i nošen u paru - veći je (katana ili daitö) bio je osnovno oružje za blisku borbu, a manji (wakizashi ili shötö) služio je kao oružje za bacanje, pomoćno oružje i u slučaju da se njegov vlasnik odlučio za ritualno samoubojstvo (harakiri - sepuku). Dok su se mačevima uglavnom služili samuraji, ostali vojnici bili su naoružani raznim vrstama oružja s dugom drškom, koja su isto tako imala svoj vlastiti razvojni put i u većoj mjeri se razlikovala od sličnog europskog naoružanja (kao što su npr. koplje yari, naginata, trozub magari i sl.). Osim specifično strukturiranog naoružanja, samuraji su razvili i osebujni stil bliske borbe što je zajedno utjecalo na stvaranje individualne zaštite karakteristične samo za feudalni Japan.
|
|
| Njemački oklop za topničke izvidnike (I. svjetski rat) |
Oklop je bio uglavnom od metalnih ili kožno-metalnih ploča, međusobno povezanih kožnim ili svilenim trakama, a tijelo su pokrivale kao zavjesa i nisu bile čvrsto pričvršćene. Takva struktura oklopa koncipirana je primarno na skretanje putanje naoružanja, a ne na zaštitu tijela od njegova izravnog udara, kao što su bili građeni europski oklopi. Drugim riječima, japanski oklop štitio je tako da se slobodno viseća ploča koju pogodi strijela (naravno ako nije pod kutom od 90° u odnosu na tijelo) pomakne i tako skrene putanju strijele čiju probojnost nikakav kompaktni oklop ne bi zaustavio. Slično je oklop funkcionirao i u bliskoj borbi, kada su nepričvršćene ploče mogle skrenuti putanju oštrice mača. Jedini pričvršćeni dio oklopne zaštite bila je teška, masivna kaciga koja je obično imala i lameliranu zaštitu vrata i ramena, te razne dodatke za zaustavljanje udarca mača ili skretanje oštrice. Oklopi su izrađivani namjenski (npr. oklop pješaka bio je sasvim drugačiji od oklopa konjanika koji je obično bio teži i tako konstruiran da se većim dijelom težina raspoređivala na konja, a ne jahača) i često su bili nesimetrični (kod strijelaca je obično lijeva ramena ploča bila znatno manja od desne da ne bi ometala strijelca u gađanju). S obzirom na to da je uporaba oružja zahtijevala obje ruke, štitovi se nisu mogli rabiti, a osim toga probojnost japanskog hladnog oružja bila je toliko velika da su štitovi morali biti izrađivani od masivnih čeličnih ploča kako bi imali odgovarajući zaštitni učinak. Dakako, takvi štitovi bili bi toliko teški da njihova uporaba praktično ne bi bila moguća.
Dekadencija individualnog oklopa
|
|
| Brewsterov individualni oklop, korišten u vrlo ograničenom broju u britanskim postrojbama 1917. - 1918. godine. Vojnik na slici pozira s perkusijskom puškom koje su u to vrijeme već odavno bile izvan uporabe |
Smanjivanje važnosti individualnog oklopa počinje pojavom i razvojem vatrenog oružja i preporodom pješaštva kao glavnog roda kopnene vojske. Prve arkebuze bile su prilično glomazno i nespretno vatreno oružje, dosta slabe probojne moći (unatoč tomu probijale su oklop na manjim udaljenostima), ali tek pojava i razvoj musketa donosi krupnije promjene u način ratovanja. U bitii, musketa se po načinu punjenja i mehanizmu opaljenja nije razlikovala od arkebuze, ali je zbog kvalitete izrade mogla rabiti veću količinu barutnog punjenja, što je utjecalo na povećanje brzine, dometa i probojnosti zrna. Projektil ispaljen iz muskete mogao je probiti gotovo svaki oklop, što je predstavljalo vrlo ozbiljnu ugrozu teško oklopljenim konjanicima i ubrzo njihovu oklopnu zaštitu učinilo beskorisnom. S obzirom na to da su muskete učinkovito probijale oklop, on se u pješaštvu uglavnom gubi, osim kod kopljanika koji zadržavaju određene oblike tzv. poluoklopa (prsno-leđni oklop koji može uključivati i zaštitu ruku. Konjaništvo zadržava individualni oklop duže od pješaštva, međutim daljnjim povećanjem probojnosti vatrenog oružja, postupno ga odbacuju, da bi se dobilo na povećanju brzine konja kao jedinom učinkovitom načinu zaštite od paljbe pješaštva i topništva.
|
|
| Sovjetski vojnik opremljen oklopom SN-42 tijekom uličnih borbi u Staljingradu. Drugi sovjetski vojnik naoružan je bacačem plamena, koji su pridodavani uglavnom jurišnim skupinama |
Krajem XVII. stoljeća pješaštvo ponovo postaje glavni i najbrojniji rod kopnene vojske nakon kratkog prekida u drugoj polovici Tridesetogodišnjeg rata, kada je svoje prvenstvo nakratko moralo prepustiti konjaništvu. Kopljanici i helebardisti definitivno nestaju, a koplje se zamjenjuje puškom s bajunetom, koja postaje osnovno naoružanje pješaštva i s njom je naoružan svaki pješak. Puške kremenjače daju novu kvalitetu streljačkom naoružanju, koja je individualni oklop učinila potpuno neučinkovitima i po završetku Tridesetogodišnjeg rata on se u potpunosti gubi, osim kod kirasira, koji kao teško konjaništvo jedini zadržavaju prsno-leđni oklop "kirasu" po kojem su i dobili ime. Kirasiri su napadali protivnika duboko ešeloniranim, masovnim borbenim postrojem, u punom galopu i udarajući udar hladnim oružjem, a glavni cilj bilo im je konjaništvo protivnika ili bok njegova pješaštva. U sukobu s protivničkim konjaništvom i bliskoj borbi hladnim oružjem kirasa je još imala nekakav zaštitni učinak (premda je i to početkom XIX. stoljeća bilo vrlo upitno), međutim protiv vatrenog oružja bila je potpuno neučinkovita, pa ju sredinom XIX. stoljeća odbacuje većina kirasirskih postrojbi europskih zemalja. Nakon toga oklop se potpuno gubi iz oružanih snaga, praktično sve do I. svjetskog rata, iako je bilo pojedinačnih (uglavnom neuspješnih) pokušaja njegove uporabe i u ostalim ratovima XIX. stoljeća, ponajprije sa svrhom balističke zaštite.
Suvremeni individualni oklop
|
|
| Britanska "pancirka" iz I. svjeskog rata, korištena u vrlo ograničenom broju 1918. godine |
Veliki gubitci tijekom pozicijskog ratovanja u I. svjetskom ratu (osobito od snajperske paljbe), potaknuli su traženje novih oblika osobne zaštite vojnika, koji su započeli improviziranim ojačanjima kacige, a u konačnici završili jednodjelnim prsno-leđnim poluoklopom. S obzirom da je to bilo prilično masivan i težak oklop, dosta nespretan u svakodnevnoj uporabi, uglavnom je bio namijenjen promatračima protivničkih položaja, koji su najviše bili izvrgnuti protivničkoj paljbi. Unatoč svojoj masivnosti i kompaktnosti, taj oklop nije mogao zaštititi njegova korisnika od izravnog pogotka puščanog ili strojničkog zrna, ali je bio vrlo učinkovit kod zaustavljanja rikošeta ili fragmenata topničkih projektila, zbog čega je ipak djelomično ostvario svoju osnovnu ulogu. Njegov najveći nedostatak bila je velika težina i nezgrapnost što je znatno otežavalo pokretljivost vojnika koji ga je nosio, a nerijetko i slaba preglednost bojišnice. To je bio glavni razlog zbog čega nikada nije masovnije rabljen (npr. u bliskoj borbi ovi oklopi više su smetali nego koristili, pa su ih neposredno prije takvih sukoba vojnici redovito odbacivali).
Tijekom II. svjetskog rata, individualni se oklop rabio vrlo rijetko zbog same dinamike ratnih operacija koja je bila znatno brža i intenzivnija nego u I. svjetskom, ali i zbog veće probojnosti i razorne moći vatrenog oružja. Osim Crvene armije ni jedna druga zaraćena strana nije ga rabila sustavno (ako je i rabljen, bila je to uglavnom pojedinačna inicijativa). Crvena armija svoje je jurišne postrojbe opremala standardiziranim protubalističkim oklopom SN-42, o kojem nema previše podataka, osim da je riječ o prilično teškom oklopu koji je omogućavao potpunu balističku zaštitu od pištoljskog streljiva (uključujući i ono ispaljeno iz kratkih strojnica). Njime su se služili isključivo
|
|
| Jedan u nizu modela lakih pancirki koje se mogu nositi ispod odijela. Naravno, proizvode se u različitim bojama i dizajnu |
sovjetski jurišnici prilikom gradskih borbi i tijekom napada na pojedine važne taktičke položaje. Kako je Crvena armija sve više preuzimala stratešku inicijativu, tako se uporaba ovog oklopa smanjuje, sve do bitke za Berlin kada je ponovo rabljeni u nešto većoj mjeri (ali još uvijek zanemarivo u odnosu na brojnost angažiranih snaga i sredstava).
Iskustva iz oba svjetska, ali i lokalnih ratova prve polovice XX. stoljeća pokazala su nužnost ponovnog stvaranja učinkovite osobne zaštite vojnika, što je omogućeno tek razvojem protubalističkih košulja ili zaštitnih prsluka, poznatijih pod nazivom "pancirke". Razmišljanja o stvaranju učinkovite protubalističke zaštite započela su u stvari od kada je uočena neučinkovitost klasičnih oklopa protiv vatrenog oružja, međutim do ostvarenja je moglo doći tek razvojem suvremene industrije i stvaranjem sintetičkih kompozitnih materijala velike čvrstoće i fleksibilnosti.
Prvi zaštitni prsluci pojavili su se 1860. godine u Koreji, relativno brzo nakon francusko-korejske kampanje, međutim prvi put su rabljeni tek 1871. tijekom američke invazije na korejski otok Ganghwa. Te su pancirke bile izrađene od 12 slojeva pamučnog tkanja s metalnim pločicama između slojeva kao ojačanjem, ali nema pouzdanih podataka o njihovoj učinkovitosti. Međutim, američki marinci zaplijenili su jednu takvu pancirku i poslali je u SAD na daljnje ispitivanje, što dokazuje da njihova uporaba nije prošla nezapaženo. Tijekom ranih 80-ih godina, Amerikanac George Emery Goodfellow izrađivao je komercijalne pancirke od svilenog prediva s ojačanjima, koje se moglo nositi ispod gornjih slojeva odjeće i praktično su bile nevidljive, a njihov razvoj nastavio je Casimir Zeglen iz Chicaga.
|
|
| Vojna pancirka visokog stupnja zaštite s dodatnom zaštitnom pločom. Ovaj model namijenjen je isključivo za nošenje preko odjeće i zbog toga slijedi maskirnu boju vojne odore |
Proizvodnju zaštitnih prsluka gotovo jednakih američkim, za europsko tržište započeo je početkom XX. stoljeća Jan Szczepanik. Jedan njegov zaštitni prsluk nosio je i nadvojvoda Franz Ferdinand tijekom Sarajevskog atentata. S obzirom da je metak pogodio nadvojvodu Ferdinanda u vrat iznad prsluka, teško je procijeniti njegovu učinkovitost, međutim isti takav prsluk spasio je život španjolskom suverenu Alfonsu XIII. u atentatu 1901. godine (a možda je samo bio bolje sreće).
Na daljnji razvoj zaštitnih prsluka velik su utjecaj imali svjetski ratovi. Tijekom I. svjetskog rata, Velika Britanija razvila je prilično glomazni i nespretni zaštitni prsluk oblačenjem metalnih ploča u podstavljenu tkaninu. Tako je dobiven samo još jedan prsni oklop kakav su rabile i druge zaraćene strane - težak, nespretan i slabe učinkovitosti. Tijekom II. svjetskog rata, zaštitni su se prsluci rabili razmjerno rijetko, poglavito za zaštitu visokih dužnosnika i obično su se nosili ispod odjeće, dok je za vojne potrebe jedino SAD razvila zaštitne prsluke koji su nošeni na odori, međutim riječ je o uvijek teškim pancirkama relativno slabe zaštite, pa nisu našle širu operativnu primjenu. Puni razvoj suvremenih pancirki započeo je tek nakon rata, a osobito kada je u operativnu uporabu uveden kevlar.
Suvremeni zaštitni prsluci izrađuju se od višeslojnih kompozitnih materijala, a prema potrebi se mogu ojačavati dodatnim metalnim ili keramičkim pločicama i našli su iznimno široku primjenu u gotovo svim djelatnostima koje se bave problematikom zaštite i sigurnosti - od vojske i policije do raznih zaštitarskih i sigurnosnih tvrtki, a vrlo raširene su i među profesijama pojačano izloženih mogućnostima fizičkog ili oružnog napada (npr. političari, menadžeri, djelatnici u pravosuđu, javne osobe i sl.). Prema potrebi korisnika, željenom stupnju zaštite i sl. mogu se nositi ispod odjeće ili preko gornje odjeće, te se proizvode u cijelom spektru raznih dimenzija, oblika, debljine i težine.
|
|
|
Najnoviji su modeli zaštitnih prsluka vrlo lagani, pa mogu biti teški i manje od dva kilograma, poboljšane su udobnosti za nošenje i zbog toga se mogu nositi vrlo dugo bez skidanja za odmor korisnika. Osim toga, vrlo su djelotvorni (prema američkim statistikama, samo u zadnja tri desetljeća spasili su živote tri tisuće američkih policajaca, o vojnicima i civilima koji ih rabe da se i ne govori), a pokazali su se učinkoviti zaštitom ne samo kod vatrenog već i pri napadu hladnim oružjem, tjelesnom snagom, pa čak i u saobraćajnim nesrećama. Zavisno od njihovih protubalističkih osobina, podijeljeni su u nekoliko standardiziranih kategorija zaštite:
- Tip I predstavlja najlakše zaštitne prsluke, s najslabijom balističkom zaštitom, ali zato vrlo lagane i udobne za nošenje, koji u stvari nimalo ne sputavaju pokrete korisnika. Nose se isključivo ispod odjeće i učinkovito štite od slabijeg pištoljskog i revolverskog streljiva (npr. kalibara .22 Long Rifle; 6,35 mm i 7,65 mm). Granična zaštita je kod pištolja 9 mmK.
- Tip IIa je malo jači zaštitni prsluk koji učinkovito štiti od pištoljskog streljiva do kalibra 9 mm Para (standardni metak) i .40 S&W. Graničnu zaštitu predstavlja revolversko streljivo .38 Specijal. Inače se ne razlikuje mnogo od prsluka Tipa I i jednako tako se nosi ispod odjeće.
- Tip II je već znatno snažniji, ali i dosta teži zaštitni prsluk koji učinkovito štiti od većine pištoljskog streljiva u operativnoj uporabi, uključujući sve vrste metaka u kalibru 9 mm Para i 10 mm Auto. Graničnu zaštitu predstavlja revolversko streljivo .357 Magnum. Postoje različiti modeli ovih prsluka, neki se mogu nositi ispod odjeće, neki se nose iznad odjeće, pojedini se mogu ojačati dodatnim balističkim pločama sa svrhom povećanja zaštitne moći i sl. Izrađuju se za veliki broj korisnika, ali prvo za komercijalnu i policijsku potrebu, manje za vojnu kojoj je nužno veći stupanj zaštite.
- Tip IIIa predstavlja standardnu zaštitu potrebnu policijskim pancirkama i štiti od svih pištoljskih i revolverskih kalibara, uključujući i najsnažnije kalibre kao što su .44 Magnum i .357 SIG (ali samo za razne tipove deformabilnih zrna; zrna s punom košuljicom tih kalibara su na granici zaštitnih sposobnosti). Uz dodatna ojačanja, zaštita se djelomično može proširiti na najmoćnije suvremeno revolversko i pištoljsko streljivo, kao što je .454 Casull ili .50 AE, te neke slabije puščane kalibre.
- Tip III je teška vojno-policijska pancirka namijenjena za osobnu zaštitu od većine suvremenog puščanog streljiva (zaključno s kalibrima 7,62 mm NATO i 7,62x54 mmR) i gotovo svih pištoljskih i revolverskih kalibara. Obično se nosi na odjeći zbog svojih dimenzija, a proizvodi se u raznim oblicima, maskirnim shemama i dodatnim ojačanjima.
- Tip IV podrazumijeva pancirke najveće balističke zaštite, učinkovite i protiv jačeg puščanog streljiva kao što su 7,9x57 mm Mauser ili .30-06 Springfield. Ovakve su pancirke namijenjene su zaštiti posebno izloženih specijalista, te se dizajniraju i izrađuju za specifične potrebe svake od tih specijalnosti (npr. u ovu skupinu može se ubrojiti zaštitna oprema pirotehničara, pojedinih vojnih i policijskih specijalaca i sl.).
|
|
| Kemijski spojevi u obliku gela koji se prilikom udara projektila progresivno zgušnjava na njegovoj balističkoj putanji i tako mu spriječava prodor u tijelo korisnika |
Zaštitni prsluci većeg stupnja zaštite obično se dodatno pojačavaju umetcima ili pločama od vrlo otpornih metalnih legura ili specijalne keramike namijenjenim za ublažavanje traume izazvane pogotkom (tzv. blunt trauma). Ove ploče nisu primarno namijenjene za zaustavljanje zrna ili šrapnela, već im je osnovna uloga rasporediti silu udara zrna na što veću površinu, jer pogodak iz vatrenog oružja može nanijeti ozbiljnu ozljedu (slomiti kosti, izazvati perforaciju unutrašnjih organa, hidrokinetički šok i sl.), pa čak i usmrtiti, a da zrno pritome nije probilo balistički prsluk. Zbog toga je vrlo važno energiju pogotka (osobito kod snažnijeg streljiva koje na cilju predaje znatno više energije) raspršiti na što veću površinu prsluka (odnosno tijela korisnika), čime se smanjuje i njezin negativni učinak.
Uporaba individualnih oklopa danas pomalo opet podsjeća na nekadašnje davne dane (osobito prateći dokumentarne filmove i slike s ratišta, ili policijskih akcija novog doba), jer gotovo sve suvremene vojske i policije masovno rabe sva raspoloživa (ujedno i vrlo učinkovita) sredstva individualne zaštite. Iako moderni ratnik baš i nema previše vizualne sličnosti s nekadašnjim riterom u punom oklopu, osnovno načelo zaštite u biti je isto. Jednako tako, isti je i glavni problem individualnog oklopa nekada i danas - s povećanjem zaštite nužno se povećava njegova masa, te nespretnost i ograničavanje pokretljivosti njegovu korisniku. Rješavanje ovog problema predstavlja (i još duže vrijeme će predstavljati) temeljni smjer u daljnjem usavršavanju individualne zaštite. Nekada su osnovnu strukturu oklopa činile metalne ploče, žičano predivo i sl., danas su to sintetički, višeslojni kompozitni materijali, a sutra bi možda mogli biti posebni kemijski spojevi u obliku gela koji se prilikom udara projektila progresivno zgušnjava na njegovoj balističkoj putanji i tako mu spriječava prodor u tijelo korisnika. U svakom slučaju, budućnost će pokazati smjer daljnjeg razvoja individualnih oklopa koji su preživjeli kroz stoljeća ratovanja, da bi i dandanas bili vrlo aktualni i nezamjenjivi u cijelom spektru ljudske djelatnosti, pa je s tog gledišta njihova perspektiva neupitna.
|
