broj 317, studeni 2010.

Stjepan DOMJANČIĆ
Zadnja promjena: 14.11.2014.
Welcome to Adobe GoLive 6
U POVODU BLAGDANA SVIH SVETIH
RAZGOVOR - PUKOVNIK ZDENKO ŠAKOTA

HUMANITARNA AKCIJA MORH-a i OSRH-a
MEĐUNARODNA KONFERENCIJA U SAD-u
Raščlamba PP sezone 2010.
ZAVRŠEN TEMELJNI TEČAJ IZ PODRUČJA ODNOSA S JAVNOŠĆU
NATO Vijesti
Vijesti
Novosti iz vojne tehnike
VOJSKA NA ZAPADU
INOVATIVNI DEMON
Podlistak - SREDNJOVJEKOVNE BITKE









Vojska u suvremenim političkim sustavima
Vojska na Zapadu
Vojska je najčešće pobuđivala zanimanje stručne javnosti i običnih znatiželjnika posebno onda kad se svojim pojačanim djelovanjem za takav "privilegirani" položaj izborila ili kad joj je bila nametnuta situacija koja zahtijeva njezin angažman. U trenucima ratnih prijetnji i ratnih događanja sve su oči uprte u vojsku; tada se svi počinju zanimati i za snagu vojske i za načela njezina funkcioniranja i za organizacijska pitanja


Može se reći da je povećano zanimanje za vojsku obrnuto razmjerno njezinom normalnom funkcioniranju u mirnodopsko vrijeme.

Nije, dakle, nikakvo čudo što je pozornost javnosti vrlo često plijenila vojska u Latinskoj Americi, Africi, nekim zemljama Azije, jer su se baš na tim prostorima često događali vojni udari ili ratovi. Zapadnoeuropske ili sjevernoameričke vojske nisu imale taj "povlašteni" položaj da budu u središtu pozornosti. Ako su i pobuđivale zanimanje, to se onda prije svega odnosilo na njihovu vanjskopolitičku komponentu, a ne na unutarnju. Odnosi između vojnih i civilnih vlasti, novačenje kadra, unutarorganizacijska pitanja, vrijednosne orijentacije vojnika itd. - sve to ostajalo je izvan jačeg zanimanja javnosti, jer su "normalne" situacije izgledale suviše neinspirativne za ozbiljnije bavljenje njima.

Demokratska iskustva

"Zapadna idila" između vojnika i civila djeluje odveć besprijekorno, a da bi bila zanimljiva. Međutim, da li je doista tako? Je li Zapad uistinu pronašao uspješnu formulu rješenja vojno-civilnih odnosa, koju onda treba samo čuvati? Je li moguće da je sustav civilnog nadzora nad oružanim snagama tako uspješan da vojnička logika rješavanja nekih sporova ne dobiva svoju šansu? Zašto u ovim zemljama vojnici slušaju civilu vlast, a u Africi i Latinskoj Americi - ne? Pitanja je mnogo, i ono što nam na prvi pogled izgleda jednostavno, pokazuje se mnogo zamršenijim.

Posve je jasno da u zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi vojska ne predstavlja onakav politički čimbenik kakav predstavlja u nekim drugim dijelovima svijeta. Ovdje vojske ne izvode vojne udare, civilni predsjednici ne strahuju da će biti svrgnuti. Iako su ove vojske naoružane mnogo bolje od onih u klasičnim militarističkim režimima, one ne paradiraju po javnoj i političkoj sceni svojih država i zadovoljavaju se gotovo samozatajnom ulogom.

To što ne dolazi do dramatičnih konflikata između vojnog i civilnog područja, ne bi nas smjelo navesti na zaključak da među njima vladaju savršeni odnosi i da vojska nema nekih posebnih zahtjeva ili političkih koncepcija. Ako vojska ne osvaja nasilnim putem političku vlast i u političkim sporovima ne staje na nečiju stranu, to ne znači da je nezainteresirana za razvoj nekih političkih događaja, da nema vlastite političke prosudbe ili da se možda ne bavi zakulisnim igrama.

S druge strane, sam način novačenja časničkog kadra, određena vojna doktrina, organizacijska pitanja i ostalo, mogu imati i političke implikacije, ali svakako dosta pokazuju o vrijednosnim opredjeljenjima i socijalnom obzorju u kojem se vojska nalazi.

Rješavanje sukoba u demokraciji temelji se na proceduri i isključuje nasilje. Ključno pitanje u odnosima vojske i demokracije mora se stoga postaviti na sljedeći način: kako spriječiti da nasilje iz vojske prodre u društvo; kako osigurati da institucija, kojoj je u samoj biti provođenje "menadžmenta nasilja" (Huntington), tim nasiljem ne ugrozi demokraciju? Samo nadzor od političke vlasti jamči da je vojska sastavni dio društva i da je institucija političke zajednice.


Stoga, u zapadnim demokratskim zemljama, središnju točku razmatranja civilno-vojnih odnosa, čini pitanje učinkovitog i dobro odmjerenog nadzora. Takvom tipu nadzora odgovara liberalni model. Liberalnim modelom izbjegavaju se dva nepogodna scenarija: militarizacija društva zbog nedostatnog i/ili neučinkovitog nadzora i politizacija vojske zbog pretjeranog nadzora.

Britanski slučaj

U Britaniji naizgled sve odveć dobro funkcionira, a da bi bilo zanimljivo. Neki autori smatraju da je minimiziranje političke funkcije vojske u Britaniji rezultat dvaju čimbenika: s jedne strane tradicija mirnih evolucijskih političkih promjena, a zanemarivanje činjenice da su se u nekim razdobljima povijesti državni organi morali osloniti na silu kako bi potisnuli nezadovoljne građane; s druge strane, relativna malobrojnost britanske vojske zbog tradicionalne nesklonosti Britanaca za velike stalne vojske pod centraliziranim zapovjedništvom.

Razvoj političkog sustava Velike Britanije ipak je većim dijelom obilježen evolutivnošću i kompromisima, pa su i koncepcije o položaju vojske u političkom sustavu imale iste značajke.

Britanska vojska, afirmirala se u doba kolonijalne ekspanzije, te, nije pokazivala pučističke namjere. Britamci nisu pokazivali tako izrazito nepovjerenje prema svojoj vojsci, ali to ne znači da su bili manje dosljedni pri provođenju civilnog nadzora nad vojskom. Britansku politiku na tom polju obilježava težnja ka kompromisu između dva načela: s jedne strane, to je zahtjev za učinkovitom vojskom sposobnom voditi pobjedonosni rat, a s druge strane, zahtjev političkog sustava, sustava parlamentarne demokracije koji želi spriječiti moguća miješanja vojske u politička pitanja.


Britanska vojska po svojoj strukturi bila je nešto drugačija. Dominantno mjesto u britanskoj vojsci imala je flota. Za to postoji nekoliko razloga: zbog svog geografskog položaja Britanija je bila "nešto drugo" od ostatka Europe; sam geostrateški položaj uvjetovao je ponajprije razvoj flote; njene kolonijalne aspiracije išle su u smjeru upravo takvog razvoja oružanih snaga.

Iz spomenutih specifičnih britanskih uvjeta, izrasla je Wellingtonova doktrina. Kao engleski premijer, a prije toga istaknuti vojskovođa, Wellington je imao najbolje predispozicije za pronalaženje kompromisne formule, koja bi omogućila realizaciju načela podčinjenosti vojske civilnim organima vlasti i nemiješanje vojske u djelokrug politike. Wellington je smatrao da vojska neće predstavljati opasnost za politički život i neće pokazivati tendenciju ka ingerenciji u politička pitanja kada Parlament neće težiti da se bavi organizacijom i stegom u vojsci. Pri tom se nije negiralo Parlamentu pravo da zakonom regulira pitanja koja se tiču vojske.

Taj Wellingtonov model se, međutim, nije dugo održao u praksi. Prevelika zatvorenost vojske u sebe pokazivala je svoje negativne strane, tako da je 1871. godine provedena reforma vojske kojom se povećava uloga političkih snaga.


Prvi svjetski rat pokazao je da u britanskom sustavu postoje nedostaci u pogledu suradnje vojnog i političkog čimbenika. To su bili ostaci negativnih strana Wellingtonova modela. U sljedećem ratu spomenuta suradnja je uspostavljena jakim položajem premijera koji je istodobno bio i ministar obrane. To je bilo privremeno rješenje, zavisno od postojanja jake i karizmatične osobe, kakav je bio Winston Churchill.

Tijekom proteklih stoljeća engleska (britanska) država je predstavljala jedno od najmoćnijih carstava u povijesti čovječanstva. Posve je jasno da se tijekom povijesti koristila obavještajnim i vojnim institucijama. Upravo su te institucije odigrale važnu ulogu u procesu stvaranja i održavanja carstva. No, završetkom II. svjetskog rata Ujedinjeno Kraljevstvo je izgubilo svoju dotadašnju ulogu u svijetu. Kao najmoćnije države pojavili su se Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez. U tim novonastalim uvjetima, Britanija je zauzela jedno od središnjih mjesta u sklopu zapadnih političkih i sigurnosnih institucija.

Francuska iskustva

Odnosi između vojske i politike u Francuskoj su se kretali u nemirnijim vodama. Francusku političku scenu nisu obilježavali evolutivnost i kompromisi, nego revolucionarna previranja, udari i restauracije prohujalih poredaka. U takvom rasporedu odnosa, i vojska je imala drukčiju poziciju nego u Britaniji, a i koncepcije o odnosu vojske i politike više su lutale u traženju najprimjerenijeg odgovora.

Liberalno načelo o odnosu vojske i politike, u francuskoj vojsci nije imalo onako sigurna uporišta kao u Americi. Angažman u kolonijama usadilo je drugačiji duh francuskoj vojsci. To je postalo vidljivo u vrijeme alžirske krize, koja je postala neposredan povod konfliktu između vojske i civilnih vlasti Četvrte Republike.


Godine 1958. kad su civilne vlasti počele tražiti putove rješavanja alžirske krize pregovorima s Frontom nacionalnog oslobođenja, došlo je do protuakcije vojske, koja je to smatrala ponižavajućim. Vojska je svojevoljno bombardirala tunisko mjesto Sakhiet, što je bio nagovještaj širenja konflikta. U svibnju 1958. godine vojska je u Alžiru digla ustanak i prigrabila vlast "spašavajući francusku čast". Vlasti Četvrte Republike nisu bile u stanju pučistima pružiti učinkovit otpor. Tražili su spas u vođi koji bi trebao uspostaviti mir. To je mogao biti samo jedan čovjek - Charles de Gaulle. On je pristao stati na čelo vlade i povratiti poslušnost vojske, ali je njegov uvjet bio provođenje temeljitih reformi političkog sustava Francuske. To je bio početak Pete Republike s posebnim tipom dominacije predsjednika Republike uz zadržavanje Narodne skupštine i dvostruke odgovornosti vlade - pred predsjednikom i pred parlamentom.

Iako je bio vojnik, de Gaulle je bio pristalica dominacije civilnih organa vlasti nad vojskom. Funkcija šefa države davala mu je velika ovlaštenja i u području oružanih snaga, što mu je omogućavalo provođenje željene politike. Krizu je riješio podređivanjem vojske sebi, premještanjem generala na druge položaje ili slanjem u mirovinu te započinjanjem pregovora sa Frontom nacionalnog oslobođenja.

Specifičnost francuskog sustava obrane temelji se na rješenjima ustava Pete Republike, kao i izvorištima na kojima su ta rješenja nastala. Djielom su i uzburkani civilno-vojni odnosi potaknuli stvaranje Pete Republike sa specifičnim položajem i ovlastima predsjednika.


Iako su politolozi često položaj francuskog predsjednika označavali terminom izbornog monarha, stvari su ipak malo zamršenije. Iako je predsjednik vrhovni zapovjednik oružanih snaga, vlada je ta koja raspolaže vojnom silom, a parlament onaj koji dozvoljava objavu rata. Premijer je odgovoran za nacionalnu obranu te imenuje ljude na mjesta vojne službe sam ili zajedno s predsjednikom. Zakone o vojnim dužnostima i financiranje vojske izglasava parlament. Dakle, iako je predsjednik vrhovni zapovjednik, u području obrane ostavljeno je dovoljno prostora i ostalim akterima ovisnih jednih o drugima.

Odnosi između vojske i politike u Francuskoj slijedili su burne promjene u političkom sustavu (ili su te promjene slijedile njih). Kao što francusku političku scenu nisu karakterizirali evolutivnost i kompromisnost, tako ni odnosi između vojnika i civila ne odišu tim duhom. Nagli skokovi i duboki rezovi obilježili su francuske vojno-političke odnose: od radikalnog jakobinizma, preko alžirske pobune do liberalnog, ali pragmatičkog stabiliziranja.

Američke dvojbe

Pitanje odnosa vojske i demokracije u Sjedinjenim Državama nakon završetka rata za neovisnost postavilo se u vrlo isključivoj varijanti: treba li uopće postojati američka stajaća vojska? Prema tome, čim je zemlja stekla neovisnost i osjećala sigurnost, došlo je u pitanje samo postojanje vojske, a ne njezina pozicija u društvu. Američki je Kongres 1784. godine donio zanimljivu odluku: pošto je završio rat za neovisnost, odlučeno je da se gotovo sasvim ukine stajaća vojska.

Prvih godina postojanja SAD-a bile su aktualne dvije teorijske koncepcije: ideja o manjoj stajaćoj vojsci i doktrina o nenaoružanosti i izoliranosti u odnosu na sve političke konflikte. Zastupnik prve ideje bio je Washington, a podupirao ju je i Hamilton, dok je drugu koncepciju zastupao Jefferson. Washington je smatrao da je velika vojska u mirnodopsko vrijeme opasna za slobodu, ali postojanje manjeg broja odreda je ne samo bezopasno nego i prijeko potrebno. Washingtonova koncepcija nije prihvaćena kao osnova vojne politike SAD-a. Radikalni demokrati su u njoj vidjeli propast slobode.

Ovakav radikalni pristup vojsci poslije je napušten. Problem odnosa vojske i demokracije više se ne pokušava riješiti "ukidanjem" vojske, nego iznalaženjem učinkovitih mehanizama nadzora nad njom. Traženje optimalne točke neprestano se kreće u rasponu od radikalne demokracije do političkog (i vojnog) pragmatizma.


Američki građanski rat (1861 -1865.) afirmirao je ideju o nužnosti postojanje jake vojske, ali također i nužnosti civilnog nadzora nad vojskom. U kontekstu jačanja središnjih, prije svega izvršnih, organa vlasti jača i značenje vojske.

Američki je građanski rat nametnuo mnoge dileme. Od tada nije bilo slučaja sličnog građanskom ratu u kome bi vojska dobila ključnu ulogu u unutarnjoj politici, iako su mnogi vanjskopolitički potezi, koji su se izravno ili neizravno odrazili na vojsku, imali i unutarnjepolitičke implikacije.

Hladni rat je bio odskočna daska za jačanje uloge vojnog čimbenika u Sjedinjenim Državama, za jačanje profesionalizma u vojsci, a kao nužnost neprestano se nametala potreba sve jačeg i učinkovitijeg nadzora nad vojskom.

Razvoj američkih koncepcija o ulozi i poziciji vojske u političkom sustavu pokazuju kako jačanje profesionalizma, jačanje materijalnih mogućnosti i utjecaj vojnih eksperata na donošenje nekih političkih odluka, ne mora istodobno značiti i povećanu opasnost za demokraciju i izmicanje učinkovitom političkom nadzoru, ako se istodobno poduzimaju potrebne mjere za institucionalizaciju nadzora.

Pritom se osobito važnim čini nekoliko momenata: Sjedinjene Države sa svojom ekonomskom snagom mogu osigurati dostatan vojni proračun. Najveća dostignuća u znanosti i tehnologiji Sjedinjenih Država ostvaruju se upravo u američko vojnoj industriji. Nije potrebno ni spominjati golemo značenje prodora u svemir zbog vojnostrateških razloga, ali i znanstveno-tehnoloških. Ovdje treba gledati i jedan izuzetno važan fenomen: vojska postaje kao aktivan čimbenik razvoja, osobito tehnološkog.

Američki sustav podjele vlasti, kao izraz političke tradicije Sjedinjenih Država, gdje je uvijek bio nazočan strah od dominacije jedne vlasti nad drugom, dolazi do izražaja i u dijelu Ustava koji se tiče civilnog nadzora nad oružanim snagama. Ustav određuje načelo podređenosti vojske civilnim vlastima: predsjedniku i Kongresu.

Učinkovit institucionalan nadzor ne znači zapostavljanje vojske, niti izoliranje vojnog kadra. Naprotiv! Od II. svjetskog rata pa nadalje jačalo je nastojanjei institucionalne povezanosti vojnih i civilnih vlasti radi pripreme nekih političkih ili vojnih operacija, prije svega na vanjskopolitičkom, obrambenom i sigurnosnom planu.


Iako je predsjednik Roosevelt bio veliki pobornik vojno-civilne konzultacije, stvaranje posebne institucije za nacionalnu sigurnost nakon njegove smrti, proteklo je baš u kritici njegovih postupaka (osobito u vanjskoj politici i politici sigurnosti). Naime, Roosevelt je konzultaciju provodio na prilično neformalan način; bila je prisutna tendencija personalizacije vanjske politike, a prigovarali su mu se i neki odveć popustljivi koraci u vanjskoj politici (posebno u odnosu na SSSR).

Utjecajni vojni i civilni krugovi inicirali su osnivanje Savjeta za nacionalnu sigurnost, kako se pogreške iz prošlih razdoblja više ne bi događale. Savjet je osnovan 1947. godine posebnim zakonom (The National Security Act). Osnovna zadaća Savjeta bio je pružiti predsjedniku savjet o pitanjima koja se odnose na unutarnju, vojnu i vanjsku politiku, a u vezi su s nacionalnom sigurnošću. Iako Savjet nema prerogative izvršne vlasti, smatra se jednim od utjecajnih organa vlasti u SAD-u. Uloga i položaj Savjeta se u proteklim desetljećima njegova postojanja znatno mijenjala, što je bitno određivala osoba predsjednika. Neki su se predsjednici znatno oslanjali na Savjet, dok su drugi u njemu vidjeli sredstvo za ograničavanje svoje vlasti.

Novi izazovi

Novi izazovi u civilno-vojnim odnosima dolaze s različitih strana. Neki od njih odnose se na samu prirodu vojnog sektora u suvremenom svijetu. Znanstveno-tehnološka dostignuća na vojnom polju, nove vojne doktrine i novi pristupi vojnim problemima, doveli su do toga da se političar osjeća kao laik na tom području. Političari su prisiljeni oslanjati se na vojne eksperte, jer političke odluke mogu imati i vojne implikacije, a političar nije u stanju ocijeniti predložena rješenja iz perspektive njihovih vojnih posljedica. Znanost i tehnologija postaju koridor za prodor i afirmaciju vojnih eksperata u politici. Time je civilni nadzor nad vojskom došao pred nove izazove.


Valja upozoriti i na latentnu opasnost ugrožavanja liberalno-demokratskog koncepta. Taj koncept ugrožen je objektivnim prijetnjama, ali i sveprisutnim i narastajućim naglašavanjem opasnosti globalnog terorizma. Opasnosti za liberalnu demokraciju su veće jer je javnost senzibilizirana za određene oblike ograničavanja ljudskih prava i sloboda i povećavanja ovlasti represivnih mehanizama, a s ciljem povećavanja sigurnosti.

Iako vlada gotovo opći konsenzus kako su zapadne demokracije izgradile učinkovite, dobro odmjerene i iznijansirane modele nadzora nad vojskom, iz toga bi bilo odveć hrabro izvući zaključak da su time nestali i svi izazovi daljnjem razmatranju i mogućem poboljšavanju civilno-vojnih odnosa. Kao i svaka organizacija, vojna organizacija dinamički je organizam, čime i civilno-vojni odnosi podliježu određenoj dinamičnosti. Vojna organizacija se s vremenom mijenja, odgovarajući na promjene uvjeta.

Kako se odnos vojske i demokracije kroz povijest manifestirao mnogim burnim i često nimalo idiličnim situacijama, izvjesno je da i budućnost na tom polju ne donosi sasvim izvjesna rješenja. Doduše, dramatičnost tih odnosa, koja bi uključivala i primjenu nasilja možemo smatrati isključenom, ali zato novi izazovi koje smo ovdje samo naznačili i dalje su aktualni.


Copyright (c) Služba za odnose s javnošću i informiranje, Odjel Hrvatskih vojnih glasila, MORH.
Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene