broj 341, travanj 2011.

Kontraadmiral Ante URLIĆ
Zadnja promjena: 17.10.2014.
Welcome to Adobe GoLive 6
VJEŽBA BOJNE ZA SPECIJALNA DJELOVANJA
PREDSJEDNIK JOSIPOVIĆ ODRŽAO PREDAVANJE NA HVU
POZIV ZA SUDJELOVANJE NA IZLOŽBI
Vijesti
Vijesti iz svijeta
NATO novosti
Novosti vojne tehnike
VOJNOGEOGRAFSKA OBILJEŽJA OTOKA VISA (II. DIO)
DASSAULT RAFALE - TRI U JEDNOM
Podlistak - MIROVNE MISIJE UN-a

NATJEČAJ ZA STIPENDIRANJE 1. GODINE STUDIJA

NATJEČAJ ZA STPENDIRANJE VIŠIH GODINA STUDIJA









Vojnogeografska i strateška obilježja otoka Visa (II. dio)
Može se tvrditi da Vis nikada neće izgubiti svoje vojnostrateško značenje na jadranskom pomorskom bojištu. Njegova ekspozicija prema otvorenom moru i Otrantskim vratima vrlo je važna za usklađeno djelovanje savezničkim snagama. Na nacionalnoj razini otok Vis ima iznimno značenje u operacijama traganja i spašavanja na moru, u komunikacijskom i informacijskom sustavu


Vis u Napoleonovim ratovima
Još u starom vijeku Issa je imala ključni položaj u srednjodalmatinskom otočju. Prije dolaska Grka na otok Iliri su tu imali izdvojenu točku za osiguranje otoka i kopna u zaleđu, kao i za prekomorsku pomorsku ekspanziju. Issa je za Grke bila odskočna daska u osvajanju susjednih otoka i dalmatinske obale. Rimljani zato najprije posežu za Issom da bi se domogli vlasti u ovom dijelu Jadrana. U VII. i VIII. stoljeću ovaj otok nastanjuje slavensko pleme Hrvati i mijenjaju ime otoka u Vis, koje se zadržalo do danas. Bez obzira tko je bio nominalni gospodar otoka, Vis je tijekom cijeloga srednjeg vijeka bio u središtu događanja, prije svega zahvaljujući svom istaknutom vojnogeografskom položaju, ali i drugim vojnogeografskim obilježjima koja mu omogućuju funkciju uporišta na jadranskoj pozornici.

Vis u Napoleonovim ratovima na Jadranu

U srednjem vijeku Vis je zadržao svoje ekonomske funkcije: i dalje je posrednik između prekomorskih i kontinentalnih (balkanskih) tržišta. Izoliranost otoka uvjetuje i njegovu relativnu samostalnost, bez obzira na to što su se vlastodršci izmjenjivali (Bizant, Venecija, Francuska i Austrija). Kroz svoju dugu povijest često je bio pribježište gusarima, koji su ovdje imali povoljan položaj za napade na transverzalnim i longitudinalnim jadranskim komunikacijama. Viška naselja bila su također izložena gusarskim napadima, stoga su u srednjem vijeku bila položena dublje u unutrašnjosti otoka, na prilazima uzvišenjima ili čak na samim uzvišenjima. Tek kad su prilike bile povoljnije, stanovnici su se počeli spuštati u uvale, zaljeve i luke u kojima su gradili svoja naselja. Luke Vis i Komiža bile su sve do početka novog vijeka samo skloništa za čamce i ribarski alat stanovnika iz unutrašnjosti otoka.

Početkom XIX. stoljeća Vis doživljava nove potrese. Austrijsko-francuski sukob privremeno se stišao mirom u Požunu (današnja Bratislava) 1805. godine prema kojem je Francuska dobila Istru, Dalmaciju i Boku kotorsku, uključujući i otok Vis. Napoleon je sve to pridružio Kraljevini Italiji. U II. koalicijskom ratu protiv Napoleona (Engleska, Rusija i Turska) u rujnu 1805. u Jadran je uplovila flota admirala Senjavina, koja je najprije zauzela Boku Kotorsku, a zatim je djelovala u srednjodalmatinskom otočju, uključujući otok Vis. Kada je u srpnju 1807. između Rusije i Francuske potpisan mir u Tilzitu, Rusi su otplovili iz Jadrana. Njihova aktivnost u Jadranu bila je privremena i periferna u odnosu na dalmatinsku obalu.

Sukob Austrije i Engleske, s jedne, i Francuske, s druge strane, se nastavlja. Francuska strategija sastojala se u sprečavanju trgovine Europe s Engleskom, a Engleska u onemogućavanju prekomorske trgovine Francuske (obostrana blokada). U Jadranu su Ruse zamijenili Englezi. U skladu sa svojom strategijomi, odmah su stvorili plan kojim bi onemogućili trgovinu između apeninske i dinarske obale, koje su bile u rukama Napoleona odnosno njegova brata, talijanskog kralja.

Ovaj zadatak najlakše su mogli ostvariti zauzimanjem otoka Visa, na koji su već uvelike navraćali gusari i krijumčari Sredozemlja. Francuska nije imala snage oduprijeti se gusarstvu. Istodobno je rasla i ekonomska moć otoka Visa. U njemu je u to vrijeme boravilo tisuće trgovaca iz Engleske, Italije, Njemačke i Dalmacije, pa su kuće bile pune stranaca. Vis je tada imao 12.000 stanovnika, više nego ikada u svojoj dugoj i bogatoj povijesti.

Napoleon se uvjerio da su Francuzi samo nominalni gospodari Visa, pa je zapovjedio svojoj francusko-talijanskoj floti njegovo zauzimanje i utvrđivanje. Prvi pokušaj Napoleonovog admirala Bernarda Dubourdieua završio je prepadom na gusarske brodove u viškoj luci, što nije dalo naročite rezultate. Englezi se ondje nisu ni nalazili. Na Napoleonovo inzistiranje uslijedio je drugi pokušaj, koji je doveo do bitke kod Paklenih otoka 13. ožujka 1811. Francusko-talijanska eskadra, koja je bila daleko nadmoćnija brojem brodova i ljudi, pretrpjela je poraz od dobro uvježbane eskadre pod zapovijedanjem mladog i ambicioznog komodora Williama Hostea. Nakon ove bitke na moru (u Viškom kanalu) Englezi su osvojili Vis i počeli s izgradnjom tvrđava, čiji se ostaci i danas vide na ulazu u višku luku.

Otok Vis je za Engleze postao snažno uporište na istočnoj obali Jadrana koju su držali Francuzi. Oni nisu bili snaga sposobnu za obračun s Englezima, budući da su od 1812. godine bili zauzeti velikom invazijom na Rusiju koja će, kao što je poznato, završiti Napoleonovim porazom i napuštanjem jadranskih obala.

Tijekom 1813. godine Englezi, oslanjajući se na Vis, počinju se jače angažirati u Dalmaciji zauzimanjem Korčule, Mljeta, Hvara i dubrovačkih otoka Šipana, Lopuda i Koločepa.

Viška bitka 1866. godine

Prema odluci Bečkog kongresa 1814./1815. godine, posjedi nekadašnje Mletačke Republike i Dubrovačke Republike pripali su Austriji, a Vis je ostao pod vlašću V. Britanije. Zbog strateške važnosti Visa, Austrija je učinila sve da uspostavi svoju vlast nad otokom; dogovorom i zamjenom teritorija s V. Britanijom to je i uspjela. Vis je 1860. godine proglašen austrijskom ratnom lukom.


Bitka kod Visa 20. srpnja 1866. , Izvor: Pomorska enciklopedija, Zagreb, 1989.
Talijanska flota, brojčano i materijalno nadmoćnija, imala je zadaću uspostaviti pomorsku dominaciju na Jadranu. Zapovjednik talijanske flote admiral Persano isplovio je iz Ancone 16. srpnja. i stigao pred Vis 17. srpnja. 1866. Raspolagao je s 11 oklopnih brodova (oklopnjača Affondatore priključila se 19. srpnja.), sedam fregata i jednom korvetom na vijak, tri korvete na kotače, tri topnjače i nekoliko izvidnica. Operativni zadatak bio je zauzeti otok Vis, pa ga je talijanska flota od 17. do 19. srpnja opsjedala i u više navrata pokušala je svojim snagama pomorskim desantom izvesti invaziju na njega. Prema planu Talijani su brodskim topništvom trebali neutralizirati njegove obalne topničke utvrde: admiral Vacca trebao je s četiri linijska broda izvesti diverziju protiv Komiže, na zapadnom dijelu otoka, admiral Albini s osam drvenih brodova trebao je izvesti desant u uvali Rukavac, a glavnina od osam oklopnih brodova pod Persanovim zapovijedanjem trebala je napasti utvrđenja na ulazu u višku luku.

Operacije prema ovome planu počele su 18. srpnja., međutim njihov tijek bio je nepovoljan za Talijane, osobito zbog činjenice da su utvrde bile previsoko na brdu pa ih brodski topovi nisu mogli uništiti. Zapovjednik otoka o napadu na Vis telegrafski je obavijestio austrijskog admirala Tegetthoffa. U ranim poslijepodnevnim satima 19. srpnja sa sidrišta iz Pule i Fažane isplovila je čitava austrijska flota i krenula prema Visu. Talijani su se 20. srpnja, poslije dva neuspjela pokušaja da u Zakamici iskrcaju snage, pripremali za novi napad. Ujutro 20. srpnja. pred Visom se pojavio Tegetthoff sa svojom flotom. Persnao je prekinuo napad na višku luku i prestrojio je flotu u bojni red brazde. Talijanska flota ušla je u borbu s devet oklopnih brodova.

Austrijska flota, podijeljena u tri divizije, plovila je u poretku kolone s brodovima u formaciji klina. U prvoj diviziji imala je sedam oklopnih brodova na čelu s admiralskim brodom Ferdinand Max; drugu diviziju od sedam drvenih brodova vodio je komodor Petz na linijskom brodu Kaiser, a treću diviziju činilo je sedam topovnjača. Na vidiku talijanske flote Tegetthoff je signalom dao zapovijed: Napasti neprijateljske brodove i potapati ih kljunom. Budući da je zbog Persanova prekrcaja s Re d'Italia na oklopnjaču Affondatore talijanska prethodnica malo odmakla od središta, Tegetthoff se sa svojom divizijom probio u nastali prostor i napao talijanski centar. U ovoj fazi bitka se pretvorila u borbu broda protiv broda. Austrijski admiralski brod naletio je na Re d'Italiu i potopio je; Kaiser je teško oštetio Re di Portogallo, ali je pritom i sam bio oštećen. Talijanski oklopni brod Palestro, oštećen topničkom paljbom, prekinuo je borbu, a pri povlačenju prema Italiji eksplodirao je i potonuo. Persano je prekinuo borbu i uputio se prema Anconi, a Thegetthoff se nije upuštao u progon neprijatelja, jer je brzina njegovih brodova bila manja od talijanskih.


C. Fredereik Sorenson, Viški boj, ulje na platnu, Heeresgeschichtliches Museum, Beč. Slika prikazuje potonuće broda Re d?Italia, pošto ga je teško oštetio austrijski admiralski brod Erzherzog Ferdinand MaxC. Fredereik Sorenson, Viški boj, ulje na platnu, Heeresgeschichtliches Museum, Beč. Slika prikazuje potonuće broda Re d?Italia, pošto ga je teško oštetio austrijski admiralski brod Erzherzog Ferdinand Max
Talijanska flota u ovoj bici nije bila ozbiljno načeta, ali posljedice bitke bile su katastrofalne za talijansku politiku. Viška bitka jedna je od najvažnijih pomorskih bitaka u IX. st. na Jadranu. U njoj je došla do izražaja spremnost flote austrijske mornarice u kojoj su hrvatski pomorci imali znatnog udjela.

U Viškoj bici od ukupno 7871 mornara sudjelovalo je oko 5000 Hrvata koji su činili veliki dio časničkog kadra austrijske mornarice. Hrvati su pobjedu u Viškoj bici doživjeli kao svoj uspjeh jer se odvijala na području Hrvatske, a nositelji pobjede bili su hrvatski mornari1.

Pobjeda u Viškoj bici imala je veliki utjecaj na politički i kulturni tijek zbivanja u Hrvatskoj, posebice na ciljeve narodnog pokreta u Dalmaciji i Istri u funkciji ujedinjenja s ostalim hrvatskim zemljama.

Dana 16. lipnja 2009. u službeni posjet Hrvatskoj ratnoj mornarici došao je zapovjednik talijanske ratne mornarice admiral Paolo La Rosa. Posebnost cjelokupnog programa posjeta iskazana je polaganjem vijenca zapovjednika Hrvatske ratne mornarice kontraadmirala Ante Urlića i zapovjednika Talijanske ratne mornarice admirala Paola La Rose kod spomenika "Viški lav? u Visu, koji je podignut u spomen svim poginulim mornarima u Viškom boju.

Polaganje vijenca na simboličan način predstavlja pružanje ruke prijateljstva i potvrdu da Talijanska i Hrvatska ratna mornarica imaju želju graditi zajedničku sigurnost Jadranskog mora što i potvrđuje natpis na spomeniku "Viški lav".

Ujedinjena Europa počiva na mnoštvu povijesnih konflikata. Promatrajte valove Jadranskog mora kako prenose poruku mira i razumijevanja.

Vis u II. svjetskom ratu

Poslije kapitulacije Italije u listopadu 1943., Nijemci su uputili velike snage prema srednjoj Dalmaciji da bi zamijenili talijansku okupacijsku vlast, osigurali pomorski promet duž istočne obale Jadrana i spriječili moguće savezničko iskrcavanje na dalmatinskoj obali. Do polovice siječnja 1944. uspjelo im je zauzeti primorje i sve otoke osim Visa, bez obzira na činjenicu što se okupacijska vlast svodila samo na držanje prometnoga čvorišta i važnih punktova na obali i otocima.

Od siječnja 1944. počinje intenzivno utvrđivanje otoka Visa, okupljanje stanovništva s okupiranih otoka i obale, provođenje zbjega u Italiju i Egipat (El Shat). Vis postupno postaje tvrđava partizanske vojske Jugoslavije, na koju se oslanjaju i savezničke snage. U srpnju 1944. na Vis dolazi Vrhovni štab partizanske vojske Jugoslavije te se s njega zapovijedalo borbom na cijelom teritoriju bivše Jugoslavije.


Polaganje vijenca zapovjednika Hrvatske ratne mornarice kontraadmirala Ante Urlića i zapovjednika Talijanske ratne mornarice admirala Paola La Rose uz nazočnost gradonačelnika Visa, kod spomenika "Viški lav? u Visu
Saveznici (Englezi) izgrađuju zračnu luku s koje polijeću partizanski i saveznički zrakoplovi radi djelovanja po neprijateljskim snagama u Dalmaciji. Na nju slijeću saveznički zrakoplovi koji lete u dubinu protivnika, posebno ako su oštećeni i ako je potrebno spašavati zrakoplovne posade. Preko Visa se održava veza s bazom u Monopoliju, koja je uspostavljena zbog potreba partizanske vojske Jugoslavije.

Neposredni odnos Visa sa srednjom Dalmacijom ogledao se u održavanju stalnih veza sa susjednim i daljim otocima u Dalmatinskom primorju, kao i s mjestima na kontinentalnom dijelu. Ostvarene su stalne veze s Dugim otokom, Kornatima, Žirjem, Malim Drvenikom, Šoltom, Bračem, Hvarom, Lastovom, Sušcem, Biokovom, Pelješcem i Palagružom. Preko punktova na otocima i obali ostvarivana je veza s daljim središtima. Malim brodovima nisu prevoženi samo tekliči nego i dragocjeni materijal koji je dobivan od saveznika (oružje, sanitetski materijal i hrana). U povratku su prevoženi ranjenici i bolesnici.

S Visa su se provodili desantni prepadi na susjedne otoke koje su držali Nijemci. U nekim desantima sudjelovale su i Savezničke snage s Visa. U travnju 1944. izvedeni su istodobni desanti na Mljet i Korčulu, tako da je protivnik bio iznenađen i zbunjen. U svibnju je izveden desant na Šoltu, a početkom srpnja na Brač. U srpnju i kolovozu, dakle neposredno prije oslobođenja većeg dijela bivšeg jugoslavenskoga teritorija izvedeni su i desanti na poluotok Pelješac i ponovo na sve srednjodalmatinske otoke.

Hitler je zapovjedio zauzimanje otoka Visa. Bojao se ne samo uznemiravanja okupacijskoga režima nego i iskorištavanja otoka za krupnije savezničke intervencije na istočnoj jadranskoj obali. Više je puta razrađivan plan za desant na Vis, ali je svaki put odgađan, dok konačno nije bio napušten. Okupator uistinu nije imao snaga iskrcati se na Vis. Branitelji na otoku bili su odlučni pružiti otpor do krajnjih granica, jer nije bilo mogućnosti za povlačenje niti je bilo alternativnih rješenja. Vis je u suradnji sa savezničkim snagama tako utvrđen da bi zaista bio neizvjestan bilo kakav desant na njega.

Vis u Domovinskom ratu

Otok Vis je od II. svjetskog rata do osamostaljenja Republike Hrvatske i početka Domovinskog rata 1991. godine bio dobro utvrđena i organizirana vojna zona u službi bivše JRM-a. Može se reći da je bivša JRM maksimalno iskoristila i funkcionalno povezala vojnogeografske čimbenike otoka Visa, o čemu svjedoče brojni potkopi te vojni objekti u sjeverozapadnom i sjeveroistočnom dijelu viške uvale.


Veze i pravci s otoka Visa za vrijeme II. svjetskog rata
Uspješna minska djelovanja, djelovanja obalnog topništva HRM-a te diverzantske akcije hrvatskih diverzanta prisilile su protivničku mornaricu na povlačenje iz unutarnjih morskih voda RH. Međutim, neprijateljske snage iskoristile su stratešku poziciju Visa kao najudaljenijeg otoka u srednjem Jadranu, odakle su nesmetano provodile pomorske blokade i napade, ali i dostavljale sve što je bilo potrebno za njihove postrojbe i brodove. S druge strane snage Hrvatske ratne mornarice morale su se više usredotočiti na sukobe u pomorskim kanalima i obranu primorskih gradova, pa u Visu nije bilo znatnijih sukoba. Bivša JRM je iz Visa blokirala pristup Splitu i u nekoliko navrata bojno djelovala po gradu i okolici, na što su branitelji energično odgovarali.

Na otoku Visu za vrijeme prve pomorske blokade (17. - 23. rujna 1991.) bio je baziran školski brod Galeb, zapovjednički brod flote bivše JRM-a, podmornica, raketna topovnjača 404, pet raketnih čamaca, dva torpedna čamaca i nekoliko pomoćnih brodova; potkraj 1991. i početkom 1992. godine na Visu su se nalazile dvije raketne topovnjače, dva raketna i dva torpedna čamca. Pomorsku blokadu srednjeg i dijela južnog Jadrana između ostalih provodila je taktička grupa Vis (jedan VPBR-34, jedan RTOP, dva RČ-a i dva PČ-a). Za vrijeme druge pomorske blokade neprijateljske snage proširile su blokadu na većinu hrvatskih luka, a u trećoj pomorskoj blokadi, proglašenoj 8. studenog nisu bili otoci Lastovo, Mljet, Vis i luka Pula, da bi neprijatelj zaštitio svoje povlačenje sa sjevera. Bivša JRM je do kraja studenog 1991. izvukla oštećene ratne brodove s otoka Visa prema lukama baziranja u Crnoj Gori.

Hrvatska ratna mornarica na Božić 1991. bila je spremna napasti brodove bazirane na otoku Visu, a viške vojarne izolirati ili osvojiti. Od toga se odustalo zbog sklopljenog sporazuma o prekidu borbenih djelovanja. Uporišta na otoku Visu i Lastovu do kraja svibnja 1992. napustio je i zadnji vojnik JRM-a.

Dana 15. lipnja 1992. kompletno naoružanje 7. obalne topničke bitnice 85 mm Pelegrin s otoka Hvara prebačeno je na otok Vis u vojarnu "Smokova". Naoružanje se sastojalo od dva obalna topa 85 mm, dva PZO topa 20 mm i dvije PZO strojnice 12,7 mm. Dio pripadnika 7. OTB-a Pelegrin s otoka Hvara u idućih mjesec dana provodio je obuku vojnika na otoku Visu. Nakon obuke nove posade koju su činili Višani, nova postrojba OTB-a počela je samostalno djelovati od 16. srpnja pod imenom OTB Smokova otok Vis. Postrojba je poslije naoružana još jednim topom 85 mm koji je dopremljen iz Ploča. U raščlambi "Borbena djelovanja HRM-a tijekom 1991. godine" navodi se da je OTB Smokova otok Vis raspolagao topovima 3 × 85 mm a u veljači 1994. i topovima T12 (3 × 100 mm). Nakon toga vrlo brzo se pristupilo organizaciji obalnoga motrenja na srednjem Jadranu, pa je na Visu, zbog njegovog strateškog položaja, 1. prosinca 1992. počela raditi radarska postaja s obalnom službom motrenja i obavješćivanja Hrvatske ratne mornarice. Nakon mobilizacije na otoku je ustrojena i domobranska satnija Vis koja je imala 120 vojnika.

Postaja obalnog motrenja Vis


Postaja obalnog motrenja
Prisjetimo se da je zbog svog geostrategijskog i trgovačkog položaja (sjecište važnih navigacijskih i trgovačkih putova) otok Vis imao iznimno burnu povijest.

Upravo je stoga Hrvatska ratna mornarica instalirala radarsku postaju, tj. Postaju obalnog motrenja (POM) na Visu (napuštanjem jugoslavenske vojske 1993. godine provedena je modernizacija i opremanje te infrastrukturna dogradnja).

POM je smješten izvan naseljenih mjesta na najvišem vrhu otoka Visa - Humu, iznad grada Komiže na nadmorskoj visini od oko 587 metara i površine je cca 20.000 m2. Postaja se sastoji od motrilačkog tornja, potkopa, skladišnih prostora, energetskih stanica te zapovjedno-stambenog objekta. Jedna je od ukupno devet postaja u sastavu bojne OSMiO HRM-a.

Zadaća Postaje obalnog motrenja Vis je motrenje morske površine u području dosega senzorskih i komunikacijsko-informacijskih sustava, u svrhu sigurnosti pomorskog prometa te nadzora i zaštite interesa RH u području srednjeg Jadrana. Postaja obalnog motrenja Vis opremljena je radarskim sustavima Enhanced Peregrine i GEM SC-2050 XS, čijom uporabom se nadzire ZERP, vanjski granični pojas i prilazi teritorijalnom moru, sustav odvojene plovidbe S - SW otoka Palagruže, unutarnji morski pomorski pravci, dijelovi Korčulanskog i Lastovskog kanala, Splitska vrata, Drvenička vrata itd.

Osim toga POM Vis kao i svi drugi POM-ovi, odredbama Nacionalnog plana traganja i spašavanja ljudskih života na moru svrstana je u obalne promatračke snage. To znači da se u bilo kojem stupnju opasnosti na moru (neizvjesnosti, pripravnosti, pogibelji) i operacijama traganja i spašavanja rabe njezine usluge - informacije. Bitno je napomenuti da POM Vis osim klasičnih vojnih zadaća obavlja i druge zadaće kao što su protupožarno motrenje otoka i javljanje, meteorološko izviđanje, osiguranje helidroma (medicinski letovi, vatrogastvo itd.), motrenje u svrhu sprečavanja povrede zabranjenih ribolovnih zona te izlova ribe u teritorijalnim vodama od stranih ribarica, što nije rijedak slučaj pogotovo u području sjeverno od otoka Palagruže.

POM Vis je prepoznat i perspektivan ne samo za potrebe HRM-a i OSRH u cjelini već je zbog svoga položaja zanimljiv i ostalim tijelima državne uprave i civilnim strukturama. Tako su na lokaciji POM Vis instalirani sustav za automatsku identifikaciju brodova AIS, čiji je korisnik Ministarstvo mora prometa i infrastrukture, komunikacijsko-informacijski sustav Ministarstva unutarnjih poslova, mjerna stanica Državnog hidrometeorološkog zavoda, četiri repetitora Plovputa te bazne stanice mobilnih operatera.

Posebno treba naglasiti aktualnu provedbu Sporazuma između MMPI-ja i MORH-a o suradnji u projektu Hrvatski sustav za nadzor i upravljanje pomorskim prometom CVTMIS (Croatian vessel traffic monitoring and information system). Projekt se financira iz PHARE 2005 Maritime safety programa, u sklopu kojeg će MMPI instalirati svoj radar na POM-u Vis te na još četiri vojne lokacije. Ovakvom suradnjom postiže se racionalizacija sredstava i osoblja (izgrađena infrastruktura na POM-u HRM-a, sigurnost) a u konačnici, realizacijom projekta 2010./2011. godine omogućit će se razmjena podataka motrenja i automatske identifikacije što će povećati sigurnost plovidbe Jadranom.


Vis nakon Domovinskog rata

U današnje vrijeme stabilizacijom političke situacije u regiji mnogi su skloni donositi ocjene da Vis s vojnog stajališta više nema stratešku važnost i postavljaju pitanja nužnosti vojnih instalacija na otoku. Međutim, zaboravljaju da je otok Vis zbog svoje dominantnosti na središnjem dijelu Jadrana, iznimno važna točka u smislu sigurnosti plovidbe i zaštite interesa Republike Hrvatske na moru. Jadransko je more jedan od najvažnijih gospodarskih resursa Republike Hrvatske te je njegova zaštita od posebnog interesa i nije ju moguće provoditi bez kvalitetnog nadzora.

Sagledavajući povijesnu retrospektivu, Vis je uvijek bio temeljni čimbenik obrane srednjodalmatinskoga primorja od protivnika koji je dolazio s otvorenog mora. Ovo nedvojbeno potvrđuju primjeri iz staroga vijeka, Napoleonovih ratova, austro-ugarske vladavine, iz II. svjetskog rata, Domovinskog rata pa i iz vremena nakon Domovinskog rata. Vis je uvijek bio nerazdvojno povezan sa svojim primorskim i kontinentalni zaleđem.


Obalna topnička bitnica
Što se može očekivati u budućnosti, hoće li vojnogeografska uloga Visa jačati ili slabiti, hoće li se mijenjati? Polazeći od činjenice da suvremeni način ratovanja sve manje uvažava zapreke oblikovane reljefom, moglo bi se zaključiti da će i uloga otoka Visa kao geografske zapreke u budućnosti opadati (dalekometna navođena oružja, rakete obala-more, obala-obala, opasnosti iz zraka i sl.). Međutim, može se tvrditi da Vis nikada neće izgubiti svoje vojnostrateško značenje na jadranskom pomorskom bojištu. Njegova ekspozicija prema otvorenom moru i Otrantskim vratima vrlo je važna za usklađeno djelovanje savezničkim snagama. Na nacionalnoj razini otok Vis ima iznimno značenje u operacijama traganja i spašavanja na moru, u komunikacijskom i informacijskom sustavu i u funkcioniranju mjernih stanica Državnog hidrometeorološkog zavoda, pa su u tom smislu potrebna daljnja ulaganja u razvijanje otočne infrastrukture.


LITERATURA

1. Grupa autora: Vis - monografija, Otokar Keršovani, Rijeka 1974.
2. Jadranska obala i otoci, vodič i atlas br. 3, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb 1975.
3. Novak, G.: Prošlost Dalmacije, (knjiga prva: Od najstarijih vremena do Kandijskog rata; knjiga druga: Od Kandijskog rata do Rapalskogugovora, Marjan tisak, Split 2004.
4. Tešić, M.: Vojnopomorska geografija, DSNO 1968.
5. Tešić, M.: Fizičkogeografske karakteristike nerazvijenih područja Dalmacije kao prirodna osnova za ekonomske djelatnosti, Institut za pomorsku, turističku i obalnu privredu, Split 1975.
6. Grupa autora: Pomorska enciklopedija, svezak I.-VI., Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb 1972.-83.
7. Grupa autora: Pomorska enciklopedija, svezak VII. i VIII., Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 1985.-89.
8. Grupa autora: Vojna enciklopedija, svezak I.-X., izdanje redakcije Vojne enciklopedije, Beograd 1970.-75.

1Zastupljenost Hrvata u dočasničkom i časničkom osoblju u Viškoj bici je značajna. Dva časnika Hrvata bili su zapovjednici brodova. U činu kapetana bojnog broda Juraj Miošić bio je zapovjednik fregate na vijak Schwarzenberg i jako se istakao u boju. Odlikovan je odličjem Leopolda s ratnom dekoracijom kao peti u rangu, računajući od Tegetthoffa. Miošić je poslije bitke promaknut u čin kontraadmirala. U prosincu 1871. godine u činu kontraadmirala zamjenik je zapovjednika mornarice. Marko Eugen Florio, kapetan fregate, u Viškoj bici bio je zapovjednik korvete na vijak Erzherzog Fridrich. Za pobjedu je odlikovan Viteškim križem Leopoldovog odličja te je promaknut u viši čin. Poslije tridesetogodišnjeg obnašanja raznih zapovjedničkih dužnosti umirovljen je u činu kontraadmirala.
Osobit podvig učinio je dočasnik Nikola Karković s Hvara, junak Viškog boja, koji je u jeku bitke ugrabio zastavu s talijanskog broda Palestro. Karković je unatoč jakoj puščanoj paljbi, kada je Tegetthoffov zapovjednički brod Erzherzog Ferdinand Maximilijan kljunom udario talijansku oklopnjaču Palestro takvom silinom da je sošnjak s krmenom zastavom s talijanskog broda pao na austrijski brod, ugrabio zastavu i privezao je na svoj brod. Bio je to vrijedan ratni trofej. Dijelovi zastave i danas se čuvaju kao uspomena na tu bitku i pobjedu te hrabrost hrvatskih mornara.
Petar Kumičić u svom djelu Viški boj navodi poimenični popis poginulih pomoraca i od 35 navedenih dvadesetorica su Hrvati.


Copyright (c) Služba za odnose s javnošću i informiranje, Odjel Hrvatskih vojnih glasila, MORH.
Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene