broj 345, svibanj 2011.

Marinko OGOREC
Zadnja promjena: 17.10.2014.
Welcome to Adobe GoLive 6
20. OBLJETNICA 2. GARDIJSKE BRIGADE GROMOVA
STRELJAČICI SNJEŽANI PEJČIĆ URUČEN UGOVOR O SLUŽBI U OSRH
AUTOMATIZIRANO STRELIŠTE "VRAPČANSKI POTOK"
JA SAM DOČASNIK, VOĐA VOJNIKA!
PRISEGNUO 6. NARAŠTAJ DRAGOVOLJNIH ROČNIKA
Vijesti
Vijesti iz svijeta
NATO novosti
Novosti vojne tehnike
PRIGUŠIVAČI (I dio)
NAVANTIA S-80A (II dio)
Podlistak - MIROVNE MISIJE UN-a









Prigušivači (I. dio)
Prvi poznati projekt prigušivača pucnja patentirali su Reade Washington i Alfred Capy 1900. godine, kao nastavak na usta cijevi koji je imao veću ekspanzijsku komoru


Hiram Percy Maxim (02. 09. 1869. - 17. 02. 1936.)
Tijekom duge povijesti tehnike i tehnologije nerijetko je vojna industrija bila glavni pokretač istraživanja i razvoja, pa je vrlo često neka inovacija prvo imala vojnu primjenu, a tek nakon toga našla je svoju ulogu u svakodnevnom životu ostalog, civilnog pučanstva. Ta praksa je poznata još iz razdoblja stvaranja masovnih nacionalnih vojski, što je započelo u Napoleonovim ratovima, kada je uočena potreba postojanja bazične proizvodnje za ratne potrebe (tzv. temeljna vojna industrija) još u mirnodopskom razdoblju, da bi se osigurale dovoljne količine strateških pričuva za vođenje oružane borbe u početnom razdoblju rata. S druge strane, tijekom rata stalno se nastojalo stvoriti oružje moćnije, ubojitije i razornije od protivničkog u svrhu ostvarenja strateške prednosti i preuzimanja inicijative koja dovodi do pobjede. Da bi to bilo moguće, pojačano su provođena (i još uvijek se provode) znanstvena istraživanja, stvaraju se istraživački projekti, eksperimentira se s novim materijalima i proizvodima i sl.

Pojačani znanstveno-istraživački rad obično rezultira nizom proizvoda ratne tehnike, koji nakon rata vrlo brzo nalaze svoju mirnodopsku primjenu, više ili manje prilagođeni novoj ulozi (možda djeluje paradoksalno, ali upravo zahvaljujući znatnom broju takvih izuma, tijekom XX. stoljeća ostvaren je najveći progres ljudskog društva u cijeloj povijesti, koji je utjecao na opći standard i globalizaciju s kojom je svijet ušao u XXI. stoljeće). Kada je u pitanju naoružanje i streljivo (ili modernizacija njihovih pojedinih dijelova),


Maximov prigušivač iz 1910. godine u presjeku. Prvi dio prigušivača najbližeg ustima cijevi je velika ekspanzijska komora, na koju se nastavlja 13-18 (ovisno o namjeni prigušivača) pregrada u kojima se stvara turbulencijsko kretanje barutnih plinova
taj razvoj bio je povezan samo s vojnom proizvodnjom i usmjeren za uporabu u oružanim snagama, a tek pošto je našao svoju široku primjenu u vojsci, takav proizvod ponudio bi se komercijalnom, civilnom tržištu. Slučajevi da je neki dio oružja ili vojne opreme ciljano bio predodređen ponajprije za civilno tržište, a tek naknadno našao svoju primjenu u vojsci, bili su (i još uvijek su) iznimno rijetki. Jedan od njih je i prigušivač pucnja.

Nastanak i razvoj prigušivača

Prigušivači pucnja ponajprije su bili namijenjeni lovcima, jer otkako se vatreno oružje počelo rabiti u lovu, vjerojatno je postojala i želja lovaca za utišavanjem žestokog praska vatrenog oružja, koji je rastjerivao divljač i onemogućavao novi pokušaj gađanja u slučaju promašaja. S druge strane, kod većine časnika u oružanim snagama prema uporabi prigušivača u borbi postojao je snažan otpor, jer se povezivao s tzv. nekonvencionalnim oblicima ratovanja, koji su "neprimjereni" časnim vojnicima. Zapravo, ta odbojnost je uslijedila kao svojevrsno iskustvo u uporabi nečujnog oružja (ponajprije Girandonijeve zračne puške), tijekom Napoleonovih ratova u kojima su postrojbe naoružane tim nečujnim oružjem izvodile jedino zasjede, prepade, atentate i druge oblike iznenadnih akcija koji su smatrani krajnje nečasnim načinom ratovanja (detaljnije u članku "Razvoj snajperskih djelovanja", Hrvatski vojnik br. 197-198 od 18. 07. 2008.). Ipak, od puste želje do prvih konstrukcija prigušivača moralo je proteći prilično vremena, dok se nisu stekli odgovarajući uvjeti - ponajprje široka uporaba malodimnih baruta koji su potisnuli crni barut i teorijske spoznaje o dinamici barutnih plinova.


Maximov standardni, komercijalni prigušivač montiran na pištolj Colt M1911A1
Prvi poznati projekt prigušivača pucnja patentirali su Reade Washington i Alfred Capy 1900. godine, kao nastavak na usta cijevi koji je imao veću ekspanzijsku komoru. U ekspanzijskoj komori bio je montiran poklopac (klapna) pod kutom od oko 50°, koji je imao otvor za prolaz zrna. Nakon ispaljenja metka i prolaska zrna kroz taj otvor, barutni plinovi potisnuli su poklopac u prednji položaj, pri čemu je zatvorio cijev. Na kraju ekspanzijske komore nalazio se mali sigurnosni ventil kroz koji su postupno ispuštani barutni plinovi u atmosferu (vrlo slično današnjim ekspres-loncima), sve dok njihov tlak nije pao dovoljno nisko da se poklopac vrati u početni položaj pod pritiskom vlastite opruge. Ovakvo je načelo rada vrlo jednostavno i inteligentno rješenje i vjerojatno bi bilo djelotvorno da je ikada proizveden, međutim ostao je "mrtvo slovo na papiru", jer nikada nije izrađen ni prototip.

Prvi funkcionalni prigušivač, koji je u relativno kratko vrijeme našao svoju komercijalnu primjenu, konstruirao je Hiram Percy Maxim, sin daleko poznatijeg konstruktora oružja sir Hirama Stevensa Maxima (izumitelj i proizvođač prve djelotvorne strojnice). Percy Maxim je smatrao da je osnovni problem pucnja naglo i nekonontrolirano širenja barutnih plinova na ustima cijevi, koje bi se moglo spriječiti ako bi se barutni plinovi na neki način usporili, odnosno nadziralo njihovo istjecanje iz cijevi. Njegov prvi patent prigušivača iz 1908. godine bio je konstruiran kao nastavak na ustima cijevi u kojem su se barutni plinovi dovodili u kružno vrtloženje, pri čemu je proticanje opadalo velikom brzinom. Već na prvim ispitivanjima prigušivač se pokazao neočekivano uspješan, ali je pokazao i određene nedostatke - ponajprije zbog svojih velikih dimenzija zaklanjao je vidno polje ciljanja. Maxim je taj problem riješio već sljedeće godine konstrukcijom ekscentričnog prigušivača čiji je veći dio volumena bio smješten ispod ose cijevi, a osim vrtložnog kretanja barutnih plinova, prigušivač je bio opremljen otvorima u


Shematska struktura zvučnog praska pri opaljenju metka
pregradama koji su omogućavali ravnomjernije ispuštanje barutnih plinova. To načelo prigušivanja ostalo je nenadmašeno gotovo do II. svjetskog rata, a Maximovi prigušivači su u SAD-u doživjeli iznimno velik komercijalni uspjeh. Međutim, vrlo brzo je prigušivač došao na "loš glas" jer su njegovi najčešći korisnici postali kriminalci, pa je saveznim zakonom o vatrenom oružju iz 1934. godine zabranjeno posjedovanje i njegova legalna uporaba u građanstvu (istim zakonom građanstvu je zabranjeno legalno posjedovanje kratkih strojnica i drugog oružje koje može pucati rafalnom paljbom).

Imajući u vidu i vojno tržište, Maxim je 1912. godine napravio novi model prigušivača samo za tadašnju američku standardnu vojničku pušku Springfield M1903. S obzirom na to da je tadašnji američki vojni establišment (jednako kao i njihovi kolege u većini europskih zemalja) imao jako negativne stavove o uporabi prigušivača kao "nedostojnog" dijela opreme i sredstva primjerenijeg kriminalcima nego vojnicima, Maxim je svoj prigušivač predstavio kao pomagalo za vojničku obuku. Naime, prasak pucnja bio je vrlo ozbiljan problem u obuci mladih vojnika koji su, nenavikli na njega, prilikom opaljenja refleksno zažmirili i zgrčili se, zbog čega je tijek obuke u gađanju bio prilično dug i mukotrpan proces. Prigušivač bi mogao u prvo vrijeme riješiti taj problem i omogućiti lakše i brže privikavanje mladih vojnika na uporabu vatrenog oružja. Takvim obrazloženjem visoki časnici su bili zadovoljni, te su pristali ispitati prigušivač, ali je tada uočen problem koji će biti riješen tek nakon dvadeset godina. Naime, iako je prigušivač umanjio prasak pucnja koji potječe od širenja barutnih plinova, nije bilo moguće prigušiti prasak uzrokovan probijanjem zvučnog zida od jakog puščanog metka kakav je bio kalibar .30-06.

Temeljna načela prigušivanja pucnja


Suvremeni vojni snajperist sa snajperskom puškom opremljenom razbijačem pucnja
Pucanj vatrenog oružja, odnosno ukupna buka koju proizvodi sastoji se od četiri temeljne komponente: zvuka koji proizvodi projektil pri probijanju zvučnog zida na izlasku iz cijevi; zvuka nastalog naglim širenjem barutnih plinova; zvuka inicijalne kapsle i mehaničkog zvuka pokretnih dijelova oružja.

Ako je brzina zrna koje izlazi iz cijevi veća od brzine zvuka (iznad 315 m/sek), na njegovu vrhu javlja se udarni zvučni val koji se linearno širi u svim smjerovima od putanje zrna. Taj zvuk nije moguće prigušiti drugačije nego smanjivanjem polazne brzine zrna s nadzvučne na podzvučnu, što se obično postiže na dva osnovna načina - smanjivanjem količine barutnog punjenja ili povećanjem mase zrna (ponekad se rabi i jedno i drugo u kombinaciji). Tek kada je tijekom II. svjetskog rata uočena nužnost uporabe prigušenog oružja i njegova nezamjenjivost u raznim nekonvencionalnim oblicima borbenog djelovanja i kada su specijalne operacije postale uobičajeni dio ratovanja, počelo se s proizvodnjom specijaliziranog streljiva podzvučnih brzina zrna. U prvo vrijeme ta redukcija se izvodila jedino na pištoljskom streljivu zbog njegovih povoljnih balističkih osobina (polazna brzina standardnog pištoljskog streljiva bila je znatno niža od puščanog, pa je bilo tehnički jednostavnije reducirati ga na podzvučnu brzinu, pri čemu se ni njegova balistička odlika nije znatnije pogoršala).

Prasak nastao pri širenju barutnih plinova zapravo je prevladavajući dio ukupne buke pucnja koji se čuje na većoj udaljenosti, međutim njega se uspješno može umanjiti uporabom prigušivača. Prigušivač donekle smanjuje razinu buke nastalu detonacijom inicijalne kapsle, iako pri tome nema primarnu ulogu. Naime, unatoč tome što buka koja tako nastaje čini iznimno visoki udjel u ukupnoj buci pucnja, jer je riječ o oštrom zvuku visoke frekvencije nastalom ispaljenjem inicijalnog punjenja nakon udara igle u kapslu (npr. pri opaljenju standardnog pištoljskog metka u kalibru 9 mm Para razina ukupne buke je 166 db, dok samo opaljenje kapsle dostiže 148 db), ona nastaje na početku cijevi (gotovo u ležištu metka), koja ju, zajedno s ostalim dijelovima oružja, u velikoj mjeri zaklanja i apsorbira.


Prigušena britanska kratka strojnica Sten Mk 2S. Od standardnog modela je malo teži (4,14 kg u odnosu na 3,2 kg standardnog modela) i duži (857 mm u odnosu na 762 mm). Rabio je modificirano podzvučno streljivo 9 mm Para početne brzine 305 m/sek, a u pravilu je gađao pojedinačnom paljbom, iznimno kratkim rafalima, zbog mogućeg pregorijevanja i trošenja pregrada prigušivača. Redukcija buke pucnja bila je vrlo solidnih -36 db
Mehanička buka pokretnih dijelova karakteristična je samo za automatsko i poluautomatsko oružje (zvuk koji nastaje udarom igle o dno kapsle, ili udarača po udarnoj igli gotovo je zanemariv) i nastaje njihovim kretanjem i međusobnim trenjem tijekom paljbe. Čuje se kao karakterističan, metalni zvuk koji nema većeg značenja u ukupnoj buci pucnja, međutim kod uporabe prigušivača u okolnostima kad je potrebna tišina (npr. noću pri izvođenju specijalnih operacija i sl.), ta buka može biti vrlo glasna. Uklanjanje te buke rješava se konstrukcijom oružja (kočenjem rada automatike ili uporabom neautomatskog oružja u specijalnim operacijama), pa nije tema ovog članka.

Upravo buka koju proizvodi zrno prilikom probijanja zvučnog zida razlog je podjele prigušivača na prigušivače pucnja i razbijače pucnja. Konstrukcijski, oni se međusobno gotovo i ne razlikuju, jer rade na istom načelu - reduciranja ukupne buke pucnja smanjivanjem zvuka nastalog širenjem barutnih plinova, međutim u praksi se razlikuju po streljivu koji rabe. Prigušivači pucnja moraju rabiti streljivo s podzvučnim brzinama zrna (što se postiže na već opisani način), pri čemu se smanjuje i ukupna buka pucnja na gotovo zanemarivu razinu. U ratnim operacijama, potreba za ovako temeljitim smanjivanjem bilo kakve buke pucnja relativno je rijetka i povezana je samo uz operacije specijalnih snaga, a u mirnodopskom razdoblju obično je rabe postrojbe specijalne policije u izvanrednim okolnostima (npr. za rješavanje talačke krize). Naravno, uporabu prigušivača pucnja za potrebe kriminalnog miljea ne želim posebno elaborirati.


Integralno prigušeni pištolj Welrod u kalibru 7,65 mm Browning. Masa oružja 1090 g, dužina oružja 310 mm, dužina cijevi 95 mm, kapacitet 8 metaka
S druge strane, razbijač pucnja osim što rabi standardno streljivo, ima i druge prednosti, pa u izvođenju ratnih operacija može ponekad biti djelotvorniji od potpunog prigušenja pucnja. Naime, kako razbijač pucnja rabi streljivo nadzvučne brzine, zvučni valovi nastali probijanjem zvučnog zida daju karakterističan zvuk pri sudaru sa svakom zaprekom pored koje proleti zrno. U praksi to se registrira kao niz brzih prasaka iz različitog smjera, pa s obzirom da nema buke pucnja, dima i plamena na ustima cijevi (otklonjeni su djelovanjem razbijača pucnja), vrlo teško je odrediti položaj strijelca (često se stječe dojam da je zrno došlo iz suprotnog smjera od paljbenog položaja). Kako je gotovo nemoguće odrediti iz kojeg smjera dolaze zrna, kod nedovoljno iskusnih vojnika često se javlja strah koji može čak završiti reakcijom paničnog bijega, zbog čega su razbijači pucnja postali idealni dodatak snajperskim djelovanjima. Na otvorenim prostorima (bez zapreka pored kojih bi zrno prolazilo) praska zvučnog vala nije bilo, a na udaljenostima većim od 200 m bio je gotovo zanemariv, dok se u uvjetima borbenih djelovanja potpuno gubio u ostaloj buci.

Razvoj prigušivača i razbijača pucnja u II. svjetskom ratu

Iako su prigušivači i razbijači pucnja već od samog početka pokazali nesumnjive taktičke prednosti i mogućnost vrlo korisne primjene u oružanim snagama, vojni establišment većine razvijenih zemalja prema njemu se odnosio s krajnjim prezirom i neprihvaćanjem, držeći ga "nedostojnim" borbenim sredstvom. Zbog takvog odnosa, u I. svjetskom ratu prigušivač je rabljen u vrlo ograničenim količinama, uglavnom kao razbijač pucnja u snajperskim djelovanjima, a jedini korisnici bili su britanski i američki snajperisti i to tek pred kraj rata. Unatoč tome što su pokazali sve svoje prednosti u najboljem svjetlu tijekom rata, prigušivači nisu našli širu vojnu primjenu niti u oružanim snagama između dva svjetska rata (osim u SSSR-u gdje se u većoj mjeri počeo rabiti u postrojbama tajne policije NKVD). Tek je razvoj specijalnih operacija i nekonvencionalnog vođenja borbenih djelovanja tijekom II. svjetskog rata afirmirao i prigušivač (odnosno razbijač pucnja) kao prijeko potrebni dio opreme specijalnih snaga.


Integralno prigušeni karabin De Lisle. Kalibar .45 ACP, masa 3,74 kg (prazan), dužina oružja 894 mm, dužina cijevi 210 mm, brzina gađanja 20-30 metaka/min, početna brzina zrna 260 m/sek, djelotvoran domet 180 m, krajnji domet 360 m
Kako je riječ o vrlo specijaliziranim oblicima borbenih djelovanja i vođenja ratnih operacija, pouzdanih podataka o tome tko je prvi masovnije i sustavnije rabio prigušeno oružje nema, ali se općenito smatra da su britanske commando snage prve u većem opsegu rabile integralno prigušenu kratku strojnicu Sten Mk 2S tijekom napada na Diep u kolovozu 1942. Ohrabreni uspjehom prigušene kratke strojnice, Britanci su za potrebe svoje tajne službe SOE razvili integralno prigušeni pištolj Welrod u dva kalibra - 7,65 mm Browning i 9 mm K. Kako se u oba slučaja radi o streljivu uglavnom podzvučnih početnih brzina zrna, nije bilo potrebno posebno izrađivati podzvučno streljivo, što je bilo nužno za kratku strojnicu Sten koja je rabila metak 9 mm Para. Zahvaljujući izvrsno izrađenom integralnom sustavu prigušenja pucnja, Welrod se smatra jednim od najtiših prigušenih oružja ikada napravljenih. Mehanička buka rada oružja nije postojala, jer pištolj nije nikada ni zamišljen kao automatsko oružje - iako se punio s osam metaka, svaki metak se ručno ubacivao u cijev obrtno-čepnim zatvaračem (radio je na istom načelu kao danas vrlo popularni i široko rašireni sportsko-natjecateljski malokalibarski pištolj Drulov). Određenu količinu tih pištolja preuzele su i SAD za potrebu svoje specijalne službe OSS, a koliko su bili uspješni dokazuje podatak da su gotovo nepromijenjeni rabljeni i u Falklandskom ratu - gotovo 40 godina pošto su konstruirani.

Osim vrlo funkcionalne prigušene strojnice Sten i izvrsnog pištolja Welrod, Britanci su za potrebe svojih specijalnih snaga razvili i integralno prigušeni karabin De Lisle. Dugo vremena je De Lisle bio najtiše prigušeno oružje (po izjavama nekih korisnika jedini zvuk koji se čuo tijekom opaljenja bio je udarac okidača i udarne igle po kapsli), a napravljen je kao svojevrsna modifikacija standardne britanske vojničke puške - repetirke Lee-Enfield, bolje rečeno kao vrlo uspješna kombinacija nekoliko različitih oružja. Naime,


Njemački pištolj Luger s montiranim Eisfeldovim prigušivačem. Da bi se mogao montirati, prethodno se skidao (odvio) prednji ciljnik, a na njegov navoj pričvrstio bi se prigušivač. Početna brzina podzvučno modificiranog streljiva u kalibru 9 mm Para bila je oko 300 m/sek
mehanizam za okidanje, zatvarač i kundak potekli su od puške Lee-Enfield, dok je cijev bila s američke kratke strojnice Thompson za pištoljski kalibar .45 ACP, a spremnik za streljivo je zapravo bio standardni okvir za pištolj Colt M11A1. Odabir američkog pištoljskog kalibra .45 ACP pokazao se inteligentnim rješenjem, jer je već u standardnoj izvedbi imao podzvučnu brzinu zrna, pa ga nije bilo potrebno modificirati, a ubojitost tog metka tada je bila legendarna (vladalo je čvrsto uvjerenje kako do trenutačnog onesposobljavanja protivnika dolazi već prvim pogotkom). Osim toga, streljivo u tom kalibru dopremljeno je u Veliku Britaniju u velikim količinama, zajedno s kratkom strojnicom Thompson koju su Britanci morali nabavljati iz SAD-a početkom rata, jer su propustili razviti svoju vlastitu zbog teško shvatljivog konzervativizma i predrasuda britanskog vojnog establišmenta, koji je to oružje držao "nedostojnim" za vojnika (detaljnije u članku "Renesansa kratkih strojnica", Hrvatski vojnik br. 110 od 3. studenog. 2006.). Opremljen optičkim ciljnikom, karabin De Lisle je bio gotovo idealno oružje za izvođenje atentata, a izrađivan je i u inačici sa sklopivim kundakom.

Njemački pristup

Za razliku od Britanaca koji su razvijali ponajprije integralno prigušeno oružje, Nijemci su rabili cijeli niz različitih montažnih prigušivača za raznovrsne pištolje koje su imali u svom naoružanju, pri čemu se najuspješnijim pokazao Luger P-08 s prigušivačem Hansa Eisfelda iz 1933. godine. Za razliku od većine drugih prigušivača koji su radili na načelu ekspanzijske posude i turbulencije barutnih plinova unutar većeg broja komora, čije temelje je patentirao Percy Maxim, Eisfeldov prigušivač je imao komore ispunjene poroznim, spužvastim materijalom kroz koje je prolazilo zrno, ostvarujući tako gotovo potpuno brtvljenje i apsorpciju barutnih plinova. Prigušivač je završavao gumenom pregradom s izrezima koji su se


Pištolj CZ P-27 s originalnim Škodinim prigušivačem. Kalibar 7,65 mm Browning (7,65 x 17 mm), masa bez prigušivača 670 g, dužina oružja 155 mm, dužina cijevi 150 mm, kapacitet spremnika 8 metaka. Dužina je prigušivača 250 mm, a promjer 60 mm
otvorili pri izlasku zrna, da bi se odmah nakon toga zatvorili i priječili širenje neapsorbiranog dijela barutnih plinova. Takvo načelo prigušivanja pokazalo se vrlo pouzdanim, ali ipak manje uspješnim od britanskih prigušivača (osobito prigušivača na pištoljima Welrod). Osim toga, nakon relativno malog broja ispaljenih metaka spužvasto punjenje i gumeni završetak prigušivača morali su se mijenjati. Što se tiče mehaničke buke koja bi u svakom slučaju bila vrlo demaskirajući čimbenik pri radu automatskog Lugera, ona je riješena na vrlo jednostavni način. Naime, automatika Lugera P-08 radila je na načelu tzv. "zadržanog koljenastog zatvarača", koji je vrlo osjetljiv na oscilacije u barutnom punjenju (drugim riječima, zahtijeva prilično ujednačeno barutno punjenje i masu zrna, čime se dobiva točno određeni pritisak barutnih plinova). Kako se metak za kalibar 9 mm Para morao modificirati na podzvučnu brzinu, pritisak barutnih plinova tako modificiranog metka nije bio dovoljan za pokretanje automatike prigušenog Lugera čime se izbjegla nepoželjna mehanička buka njezina rada.

Drugi prigušeni pištolj češće rabljen u njemačkim oružanim snagama tijekom II. svjetskog rata bio je čehoslovačkog podrijekla CZ P-27, kojem je u odnosu na standardni model cijev produžena za oko 50 mm i ojačana zadebljanjem (vijencem), da bi se mogao montirati pripadajući Škodin prigušivač, koji je proizvođen u Škodinoj tvornici cijelo vrijeme okupacije. Za razliku od Eisfeldovog prigušivača bio je utemeljen na Maximovu načelu, s jednom velikom ekspanzijskom komorom, a po svemu sudeći bio je dosta uspješan, jer su to oružje rado rabili u Wafen SS-u i diverzanti Otta Skorczenyja. Osim prigušivača za pištolje, Nijemci su u ratu rabili i razbijače pucnja u snajperskim djelovanjima, o čemu će više biti riječi u sljedećem nastavku.


Copyright (c) Služba za odnose s javnošću i informiranje, Odjel Hrvatskih vojnih glasila, MORH.
Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene