broj 359, kolovoz 2011.

Marinko OGOREC
Zadnja promjena: 17.10.2014.
Welcome to Adobe GoLive 6
PONOSNI NA PROŠLOST I S VJEROM U BUDUĆNOST
ZAVRŠENA VOJNA VJEŽBA HRVATSKI PONOS
14. MARATON LAĐA
DEKANAT HVU-a
KATEDRA RODOVA GRANA
CEREMONIJA ULASKA U DOČASNIČKI ZBOR HKOV-a
Vijesti
PARTNER 2011
NAPREDAK AVIONSKE PROPULZIJE
NEOBIČNO HLADNO ORUŽJE

Podlistak - MIROVNE MISIJE UN-a









Neobično hladno oružje
Vojna povijest puna je različitih primjeraka oružja vrlo neobična izgleda, oblika i dimenzija, koja su unatoč neobičnosti bila namjenski stvorena i svrhovito učinkovita


Jedna od brojnih, suvremenijih inačica bagh-nakha (vjerojatno kraj XIX. stoljeća), izrađena u potpunosti iz čelika. Dužina "kandži" je oko 6 cm
Vojničko naoružanje, kao alat za vođenje borbe, oduvijek je bilo koncipirano i razvijano kako bi donijelo što je moguće veću prednost njegovu korisniku u odnosu na protivnika s kojim se trebao sukobiti. Takvo je oružje moralo učinkovito probiti ili na neki drugi način eliminirati protivničku obranu, te ga onesposobiti za daljnju borbu, pri čemu se velika pozornost posvećivala ubojitosti (ili njegovoj razornosti - ovisno o vrsti i namjeni naoružanja), ali isto tako i psihološkom učinku koji je primjena oružja ostavljala kod protivnika. Kako ljudska mašta praktično nema granica (pogotovo ne kada je potrebno stvoriti sredstva za ubijanje drugih ljudi), vojna povijest puna je različitih primjeraka oružja vrlo neobična (pa i krajnje bizarna) izgleda, oblika i dimenzija, koja su unatoč svojoj neobičnosti bila namjenski stvorena i svrhovito učinkovita.

Prva neobična oružja svakako su bila namijenjena za blisku borbu i načelno se radilo o pomagalima koja su pojačavala udarac šake, ujedno štiteći šaku od ozljeda, pri čemu su uzori (a isto tako i materijal) za njegovu izradu bile divlje životinje (kandže i zubi raznih predatora). Povijest tog oružja vjerojatno seže u predcivilizacijsko razdoblje, a najstariji potvrđeni podaci o njegovoj uporabi potječu iz razdoblja kasnovedskih civilizacija koje su prethodile razvoju države Magadha na Indijskom potkontinentu. Zapravo, o ratovanju u drevnoj Indiji još uvijek postoje brojna otvorena pitanja, kao uostalom i o razvoju drevnih indijskih civilizacija, međutim poznato je da se na prostoru donjeg Inda, otprilike u III. tisućljeću pr.n.e. razvila visoka civilizacija gradova-država vrlo slična sumerskoj (i mezopotamskoj općenito). Indijci su se koristili čitavim spektrom raznovrsnog oružja - za blisku borbu toljage i bojne mlatove iz kojih su poslije razvijeni


Rovovski nož (kombinacija bodeža i boksera) izrađivan za potrebe američkog ekspedicijskog kontingenta pri kraju I. svjetskog rata
buzdovani, bojne sjekire i koplja (mačevi se javljaju znatno kasnije), a od oružja za borbu na daljinu veliki luk, praćke, sulice i harpuni. Potrebno je napomenuti da su zbog specifičnosti kultura i načina vođenja bliske borbe u Indiji nastala autohtona oružja, koja se izvan te regije nikada nisu proširila, a među njima i oružja vrlo neobična izgleda i namjene, kao što su bagh-nakh, bhuj, katar, čakram i sl.

Bagh-nakh

Bagh-nakh je jedno od prvih takvih oružja, čija se uporaba povezuje s narodom Maratha koji su ga najčešće rabili u bliskoj borbi. Riječ je o nekoliko šiljaka (obično 3-5) u obliku kandži povezanih odgovarajućim držačem, kako bi se mogli lakše koristiti jednom šakom. Oružje je napravljeno po uzoru na tigrove kandže (u prvo vrijeme se od njih i izrađivalo, dok ih poslije nije zamijenio metal), a njegova uporaba izazivala je vrlo snažan psihološki učinak na protivnika, jer su i ozljede koje je izazivalo bile izuzetno teške.

Izrađivano je u vrlo različitim inačicama, dimenzijama i oblicima, a korišteno je prije svega za specijalne akcije i terorističke atentate, kada je trebalo dodatno izazvati strah kod protivnika upravo težinom i opsegom ozljeda. Po ugledu na bagh-nakh japanske ninje razvili su vrlo slično oružje tekagi-shuko (zapravo, radi se o bagh-nakhu sa znatno


Klasični, bogato ukrašeni indijski katar s ornamentom majmuna-ratnika iz indijske mitologije (primjerak iz Indijskog nacionalnog muzeja u New Delhiju)
dužim kandžama) i manje slično neko-te. Neko-te ("mačje kandže") su bili metalni šiljci ili kandže znatno manjih dimenzija, koje su stavljane na svaki pojedini prst. Jedna od inačica tog oružja izrađivana je u obliku rukavice kod koje je niz malih metalnih šiljaka ili kandži bio ugrađen na dlanu, pa se takvim oružjem moglo koristiti i kao alatom za penjanje. Svojedobno su u Indiji manje inačice bagh-nakha bile glavno žensko obrambeno oružje. Neke suvremenije inačice tog oružja proizvode se i danas, a obično se njime koriste kriminalci i ulični nasilnici.

Bokser

Europljanima znatno poznatije oružje razvijeno za blisku borbu jest bokser, koji je stvoren još u antičkoj Grčkoj, dok je u starom Rimu korišten redovito tijekom gladijatorskih borbi da bi povećao moć udarca šakom. To je jednostavni metalni okvir koji se navlačio preko šake, pri čemu je osim pojačanja udarca štitio i prste šake, a slično bagh-nakhu izrađivan je u velikom broju vrlo različitih inačica, sa ili bez šiljaka i drugih ojačanja. Bez obzira na oblike i dimenzije pojedinih inačica, bokser je ozbiljno hladno oružje koje gotovo uvijek izaziva teške tjelesne ozljede, zbog čega je danas njegovo posjedovanje i nošenje zakonom zabranjeno u većini suvremenih država.

Iako se danas percipira prije svega kao oružje kriminalaca, urbanih nasilnika i različitih supkultura na marginama društva, bokser je svojedobno našao i vojnu primjenu u rovovima I. svjetskog rata, kada se pokazao vrlo učinkovitim oružjem bliske borbe. Upravo u takvim okolnostima stvoreno je oružje poznato pod nazivom "rovovski nož", odnosno kombinacija boksera i noža. Iako nikad nije službeno prihvaćen kao vojničko oružje, vojnici gotovo svih sukobljenih strana masovno su ga proizvodili u "kućnoj radinosti" i rabili u bliskim borbama, a poslije se počeo proizvoditi i industrijski. Podrazumijeva se da je i ovih kombinacija bokser-nož bilo proizvedeno u nizu različitih inačica i veličina, a iz rovova I. svjetskog rata proširio se gotovo po cijelom svijetu. Veliki broj različitih inačica ovog oružja i danas se proizvodi i obično rabi u istom miljeu u kojem je "popularan" bokser kao oružje.

Katar

Katar je još jedno od neobičnih oružja nastalih na prostorima i u vrijeme primordijalnih indijskih država, izvan kojih se nije proširio u većoj mjeri. Iako je i danas dosta često oružje na tom prostoru i još uvijek se proizvodi, u ostalim zemljama gotovo je nepoznato, pa bi se moglo reći kako je katar bio i ostao tipičan indijski "brand". U današnjim okolnostima teško je procijeniti zbog čega je katar ostao oružje isključivo Indijskog potkontinenta, ali s velikom vjerojatnošću može se pretpostaviti da je tome pridonijela njegova izrazita specijaliziranost. Naime, to je oružje


Pata iz okolice Rajputa, dužine sječiva 104 cm
primarno namijenjeno i konstruirano za ubod, iako ima dvostruku oštricu. Primjereno takvoj namjeni izrađivao se u relativno malom broju različitih inačica, za razliku od nekih drugih indijskih oružja (kao što je npr. već opisani bagh-nakh, koji je izrađivan u velikom broju vrlo različitih oblika, dimenzija i načina uporabe).

Najčešći oblik katara je s kraćom, vrlo snažnom dvosjeklom oštricom, pri čemu je varirala uglavnom samo dužina sječiva, razlikujući se po regijama u kojima je oružje proizvedeno i korišteno. Postoje primjerci s blago zakrivljenim, pa i s valovitim (tzv. plamenastim) sječivom, međutim oni su toliko rijetki da su očigledno izrađivani isključivo po posebnoj narudžbi njihova korisnika. Nešto češći su katari s dva, pa i tri sječiva, koji su korišteni kao pomoćno oružje za prihvat i skretanje udarca protivničkog mača.

Pata

Katar se tijekom nekoliko stoljeća uporabe pokazao izuzetno učinkovitim hladnim oružjem za blisku borbu, pa je u vrijeme uspona Mogulskog Carstva (sredina XVI. stoljeća) iz njega razvijeno znatno duže oružje pata. Pata je slična


Crtež ekstremno zakrivljenog abisinskog šotela. Sječivo je imalo veće ili manje zakrivljenje, ovisno o plemenskoj tradiciji, ali i pojedinačnim zahtjevima korisnika ovog oružja
maču, dužine oštrice 25 - 114 cm (ovisno o razdoblju i regiji u kojem je proizvedena), namijenjena isključivo za ubod kao i katar (isto tako ima i dvosjeklu oštricu). Najvažniji dio koji je razlikuje od svih ostalih mačeva i sablji je rukohvat koji se produžava u zaštićenu metalnu "rukavicu", zbog čega se oružje sjedinjuje s rukom u svojevrsnu, izuzetno ubojitu "protezu". Ta metalna rukavica je mogla u cijelosti obuhvatiti ruku, ali isto tako mogla je biti izrađena da štiti samo gornju stranu ruke, dok se na podlakticu s donje strane privezivala remenjem.

Pata se rabila u prvom redu kao oružje pješaštva za borbu s oklopljenim konjaništvom, jer je silina uboda bila znatno veća nego kod klasičnog mača ili sablje i to oružje je bez problema probijalo konjanički oklop. Na sjeveru Mogulskog Carstva pripadnici plemena Maratha tradicionalno su uvježbavani za borbu s dva pata (u svakoj ruci po jedan), po čemu su bili poznati u cijeloj zemlji. Kao i kod većine ostalog hladnog oružja, značenje pata počinje opadati pojavom i širenjem vatrenog oružja u Indiji.

Šotel

Za razliku od iznimno ravnog, čvrstog pata, etiopljanski tradicionalni mač šotel bio je s dugim, ekstremno zakrivljenim dvoreznim sječivom. Pretpostavlja se da je šotel nastao u Abisiniji u vrijeme cara Solomona po ugledu na vrlo rašireni zakrivljeni mač scimitar, kojim se koristilo nekoliko naroda na prostoru nekadašnje Mezopotamije. Izrađen u cijelosti od metala, s drvenim rukohvatom bez zaštitnika, šotel je podsjećao na veliki srp, samo s dvije oštrice, a bio je namijenjen ponajprije za borbu pješaka s konjanikom, jer je omogućavao zahvat i rušenje konjanika vrlo slično znatno kasnijim


Nepalski kora sa stiliziranim, "cvjetastim" vrhom i dužinom oštrice oko 50 cm
helebardama. Isto tako (ako se oštrica okrene s izbočenim lukom naprijed) mogao je oboriti konjanika u punom trku, nanoseći teške ozljede konju. Ipak, šotel je punu vrijednost ostvarivao u bliskoj borbi dvojice pješaka, jer je omogućavao zahvat protivnika preko štita i kacige i ubod u leđa. Jedini kritični trenutak takvog napada bilo je potpuno izlaganje ruke korisnika šotela protivniku kojeg je nastojao ubosti s leđa. Razvojem oružja na dugom štapu (koplja) i stvaranjem kompaktnijeg borbenog postroja šotel polako gubi važnost, a pojavom falange potpuno nestaje.

Kora

I kora je oružje nastalo na sjeveru Indijskog potkontinenta, a osim u sjevernim dijelovima Indije, korišteno je i u Nepalu. Točno podrijetlo i razdoblje u kojem je nastalo nije utvrđeno. Po izgledu je slično masivnom, teškom maču zakrivljenog sječiva s vrlo karakterističnim vrhom koji se širi u nekakav "perajasti" oblik. Kora je imala jednorezno sječivo, naoštreno s unutarnje strane, a posebna pozornost posvećena je završetku "perajastog" vrha, zbog čega je predstavljala nekakvu kombinaciju mača i bojne sjekire.

Na sjeveru Indije korištena je ponajprije kao obredno oružje, jer su dobro uvježbani korisnici tog oružja jednim udarcem mogli odsjeći glavu bivola, a u Nepalu kao vojno oružje u ratnim sukobima i kao oružje za izvršenje smrtne kazne dekapitacijom. Gurkhe suse koristile korom kao hladnim oružjem do sredine XIX. stoljeća, nakon čega se sve više zamjenjuje manjim i lakšim nožem kukrijem. S vremenom je upravo kukri postao simbol Gurkha, koji se njime i dandanas koriste kao neizostavnim dijelom svoje vojne opreme, jer osim što je učinkovito hladno oružje, vrlo je korisni priručni alat.

Kris ili keris


Izuzetno bogato ukrašeni javanski kris sa drškom i futrolom od slonovače, izrađen za kraljevsku obitelj
Kris ili keris kako se još naziva je asimetrični bodež vrlo specifična izgleda, nastao na indonežanskom otoku Java, odakle se proširio na prostor cijele Indonezije, Malezije, Tajlanda, otoka Brunei i južnog dijela Filipina, te u većoj ili manjoj mjeri i na ostale prostore jugoistočne Azije. Prvi primjerci ovog oružja pronađeni su na prostoru Vijetnama i potječu iz III. stoljeća prije nove ere, što je nesumnjivo dokaz da je riječ o vrlo starom oružju koje se u gotovo nepromijenjenom obliku zadržalo do današnjih dana.

Ovaj tip bodeža karakterističan je gotovo po svakom segmentu od kojeg je načinjen. Rukohvat je vrlo karakterističan, tzv. pištoljskog tipa i znatno češći na standardnim noževima za komercijalnu uporabu nego na bodežima. Štitnik ruke je asimetričan, s naglašenim gornjim dijelom, te često tzv. pagodaskog (kaskadnog) tipa izrade, međutim za ovo oružje najspecifičnija je oštrica plamenastog (valovitog) oblika. Navodno tako izrađena oštrica ima svoje spiritualno značenje i simbolizira zmiju u napadu. U svakom slučaju, spiritualni karakter ovog oružja teško se može negirati, zbog čega je povezano uz niz mističnih sekti i tajnih udruženja Dalekog istoka, a od kraja XIX. stoljeća postaje simbol nacionalističkih i oslobodilačkih pokreta i organizacija na prostoru Malajskog poluotoka. Za razliku od većine navedenog oružja, kris je imao relativno malobrojne inačice, a pojedini primjerci razlikovali su se isključivo po kvaliteti izrade, ukrasima i obliku rukohvata.

Bhuj

Još jedno neobično oružje dolazi s Indijskog potkontinenta - bhuj. Razvijen je u gradu Bhuj (po kojem je i dobio ime) u zapadnoindijskoj državi Gujarat, a pravi naziv mu je "gandasa" (u prijevodu nož-sjekira zbog specifična izgleda i konstrukcijskih osobina).


Skupocjeni, bogato ukrašeni bhuj s koricama. Dužina sječiva je oko 15 cm, a dužina cijelog oružja nešto više od 53 cm. I ovaj bhuj u dršci ima bodež dužine oko 20 cm
Po izgledu je bhuj vrlo karakteristično oružje, teško usporedivo s bilo kakvim europskim hladnim oružjem, jer ga čini prilično masivna, ali kratka oštrica dužine 17 - 25 cm nasađena na kraću dršku (20-30 cm) koja se rabila na bojnim sjekirama, buzdovanima, bojnim mlatovima i sl. Sječivo je vrlo karakteristično povijeno i podsjeća na glavu slona iz profila, zbog čega se za to oružje rabilo naziv "slonovski nož" (osobito su se tim nazivom koristili britanski kolonizatori Indije).

Točno razdoblje u kojem je nastalo ovo oružje nije poznato, a po svemu sudeći nije naišlo na širu primjenu izvan područja na kojem je nastalo (regija Kuchchh - pogranični prostor Indije i Pakistana na obali Arapskog mora). Isto tako, vrlo malo se zna o njegovoj taktičkoj uporabi, a po konstrukcijskim osobinama moglo se koristiti podjednako za sječenje, kao i za ubod. Većina vojnih stručnjaka smatra da je bhuj primarno bio oružje konjanika, koji su ga rabili slično bojnoj sjekiri. Tome u prilog svjedoči i činjenica da je većina sačuvanih bhuja iznimno kvalitetno izrađena, bogato ukrašena i gravirana, nerijetko s inkrustracijama od dragog kamenja, sedefa, koralja i drugih skupocjenih materijala, pa bez ikakve sumnje predstavljaju statusni simbol svojih vlasnika. Naime, slično kao i na europskim prostorima, tako su i u drevnoj Indiji konjanici mogli biti samo bogati ljudi ili plemstvo, jer su konje i naoružanje uglavnom nabavljali iz vlastitih sredstava. Nerijetko je u šupljoj dršci bhuja bio prikriven bodež ili manji nož koji se izvlačio odvrtanjem zadnjeg dijela rukohvata. Do današnjih dana ostaje nepoznanica zbog čega je bila potreba za takvim dodatnim, skrivenim oružjem.

Kusarigama


Jedna od brojnih inačica kusarigame
Kusarigama je tradicionalno japansko oružje, a pretpostavlja se da je nastalo u razdoblju punog japanskog feudalizma, za suprotstavljanje dobro naoružanim i oklopljenim samurajima (najveću popularnost ovo oružje doživjelo je između XII. i XVII. stoljeća). Oružje je kombinacija oštrog bojnog kljuna s dugim lancem na čijem završetku je uteg. Lancem se moglo koristiti za davljenje protivnika ili blokiranje njegova oružja, dok je bojni kljun ponajprije služio za probijanje protivničkog oklopa.

Kao i kod većine sličnih oružja, kusarigama se izrađivala u brojnim inačicama, veličinama i oblicima i od vrlo raznolikih materijala. Sama uporaba ovog oružja bila je vrlo složena i zahtjevna i tražila je posebnu vještinu nazvanu "kusarigamajutsu" koja se uvježbavala niz godina, prije nego što bi ratnik naoružan kusarigamom bio osposobljen za njegovu borbenu primjenu. U svakom slučaju, ovo oružje ujedinjavalo je i ofenzivnu i obrambenu komponentu bliske borbe.

Madu (singuata)

Drugo hladno oružje za blisku borbu koje je podjednako ujedinjavalo obrambeni i napadački potencijal dolazi s prostora Indije i nimalo nije slično prethodno opisanoj kusarigami. Madu je u stvari mali okrugli metalni štit na dva kraja ojačan rogovima antilope sa zašiljenim vrhovima. U kasnijim inačicama zašiljeni vrhovi rogova ojačani su metalnim (obično čeličnim ili željeznim) šiljcima.

Osobito je bilo popularno u narodu Bhil koji je naseljavao središnji dio Indijskog potkontinenta u vrijeme razvoja Mogulskog Carstva. Gotovo uvijek je služilo kao sekundarno oružje za obranu, a u iznimnim slučajevima moglo je poslužiti za napad kao ubodno dvostrano oružje. Ratnici naroda Bhil su se od najranije mladosti uvježbavali rabiti madu i u obrambenoj i u napadačkoj funkciji.

Urumi


Indijski madu iz ranog srednjeg vijeka. Štit je izrađen od bronce, a zašiljeni rogovi antilope nemaju metalna ojačanja na krajevima
Možda je jedno od najneobičnijih oružja Indijskog potkontinenta bio urumi - iznimno dugi mač od vrlo savitljive čelične trake (bolje rečeno, duga savitljiva čelična traka s dvosjeklom oštricom i rukohvatom za mač na jednom kraju). Ovo oružje, svojevrsna kombinacija mača i biča, bilo je dovoljno oštro da nanosi ozbiljne, pa i smrtonosne ozljede nezaštićenom protivniku, a ujedno dovoljno savitljivo da se omota oko čvrste zaštite i eventualno prodre između spojeva oklopa ili zaobiđe protivnički štit. Porijeklom iz južne Indije, ovo oružje se zadržalo isključivo na uskom obalnom prostoru indijske države Kerala, jer je zahtijevalo iznimno složenu i dugotrajnu obuku u rukovanju, koje je započelo praktično od djetinjstva . U obalnom području sjevernog Malabara urumi je ušao u legendu i narodne mitove, kao i najvještiji ratnici koji su ga koristili. U iznimnim slučajevima, pojedini urumi sastojali su se od 2-3 čelične trake povezane jednim rukohvatom, međutim njihova uporaba zahtijevala je vještinu koju su mogli usvojiti samo rijetki.

Copyright (c) Služba za odnose s javnošću i informiranje, Odjel Hrvatskih vojnih glasila, MORH.
Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene