NASTANAK I RAZVOJ STEGOVNIH POSTROJBI

Instituciju stegovnih postrojbi prve su uvele oružane snage Pijemonta 1741. formiranjem posebnih satnija u koje su raspoređivani vojnici kažnjeni zbog bježanja iz vojske i politički protivnici režima, a nakon njih usvojila ih je i francuska vojska 1818. godine. Francuzi su ustrojavali streljačke i pionirske satnije i popunjavali ih težim prekršiteljima vojne stege ili zločincima, a u posebno ustrojene postrojbe (mutilés) upućivani su vojnici koji su samoranjavanjem ili samosakaćenjem pokušali izbjeći vojnu službu. Iz tih postrojbi ustrojavane su uglavnom pionirske ili radne postrojbe koje su obavljale raznovrsne pomoćne radne zadaće (uređenje fortifikacija, puteva, mostova i sl. ovisno o stupnju invaliditeta većine njihovih pripadnika), uglavnom na najkritičnijim dijelovima bojišnice.

Po uzoru na francusku vojsku, u Rusiji se 1823. godine ustrojavaju tzv. vojno-uhićeničke satnije, sastavljene uglavnom od kriminalaca i vojnih bjegunaca. U početku se radilo isključivo o pješačkim postrojbama, međutim 1826. ustrojava se jedna pomorska, a 1834. godine i inženjerijske vojno-uhićeničke satnije. Te se postrojbe 1863. pretvaraju u tzv. vojno-popravne satnije, koje 1878. godine prerastaju u stegovne bojne. Na službu u stegovnim postrojbama vojnici i dočasnici odlazili su jedino na temelju odluke mjerodavnih vojno-stegovnih sudova, a sama služba mogla je trajati od jedne do tri godine, ovisno o kaznenom djelu ili prijestupu koje je pojedini vojnik izvršio. Časnički kadar tih postrojbi na nižim dužnostima (do zapovjednika satnije) ponajprije je u njih poslan isto tako na odsluženje kazne, međutim zapovjedništvo bojne popunjavano je iz nekažnjavanog časničkog sastava, po zapovijedi. Ako i za niže zapovjedne dužnosti nije bilo dovoljno časnika s izrečenim odgovarajućim stegovnim mjerama, popunjavane su iz nekažnjenog časničkog zbora po zapovijedi.

Stegovne postrojbe u većini oružanih snaga europskih zemalja zadržane su do druge polovice XX. stoljeća. U njemačkoj vojsci zadržane su do kraja II. svjetskog rata, a službeno su nazivane kažnjeničkim postrojbama i nosile su opću oznaku 999.

Kažnjeničke bojne ustrojene su i u Crvenoj armiji tijekom II. svjetskog rata primarno od dotadašnjih stegovnih postrojbi, a ustrojavane su praktično u svim granama i rodovima oružanih snaga. Zbog iznimno velikih gubitaka (korištene su za najopasnije zadaće), te postrojbe su već od prvih dana rata došle na vrlo loš glas, a svako upućivanje u njih smatrano je ravnim smrtnoj kazni. Bez obzira na iskazanu hrabrost ili nedvojbene ratne uspjehe, pripadnici nisu odlikovani ili pohvaljivani, o njihovim pothvatima promidžba nije objavljivala informacije, a postrojbe nisu smjele dobiti elitni naslov "gvardejci".Nakon II. svjetskog rata, stegovne postrojbe Sovjetske armije razmještane su na područja s najtežim uvjetima života i rada, a služba u njima nije se računala u redovno služenje vojnog roka.

U većini zapadnih zemalja stegovne postrojbe rasformiraju se između dva svjetska rata, međutim u francuskoj vojsci zadržane su do početka 60-ih godina prošlog stoljeća kao kolonijalne snage u francuskim afričkim posjedima. Svojedobno je stegovne postrojbe do razine bojne (po ugledu na SSSR i načelima koje je primijenila Crvena armija) ustrojila i bivša Jugoslavenska vojska u ožujku 1945. godine. Po sovjetskom modelu, radilo se samo o borbenim postrojbama za najteže i najopasnije zadaće, zbog čega se stegovna mjera upućivanja u takve postrojbe smatrala najtežom kaznom za vojnike i dočasnike, a mogao ju je izreći zapovjednik pukovnije ili brigade. Od početka 1951. godine stegovne se postrojbe u jugoslavenskoj vojsci ukidaju, ali ostaju u pojedinim istočnoeuropskim zemljama do kasnih 60-ih godina prošlog stoljeća, kada potpuno nestaju.

VOJNO-STEGOVNI SUDOVI

Od samog su početka to bila specijalizirana tijela oružanih snaga ovlaštena za raspravljanje težih povreda vojne stege, a redovno su ih činile djelatne vojne osobe, u pravilu viši časnici. Počinju se ustrojavati u drugoj polovici XIX. stoljeća, pod različitim nazivima (ovisno o zemlji i oružanim snagama koje su ih formirale) i s različitim ovlastima, no u pravilu, vojno-stegovni sudovi bili su mjerodavni za teže prekršaje vojne stege, dok su lakše povrede ostavljane zapovjednicima postrojbi.Prvi oblici vojno-stegovnih sudova nastali su u Francuskoj i Belgiji pod nazivom "stegovnih savjeta" (Conseil de discipline), a činili su ih ad hoc imenovani časnici i dočasnici (ponekada i vojnici) iz iste postrojbe u kojoj je neki njezin vojnik ili dočasnik učinio težu povredu vojne stege. Stegovni su savjeti imali ovlasti samo za dokazivanje krivice i raspravljanje o upućivanju okrivljenika u stegovnu postrojbu. Nešto poslije u njemačkoj vojsci ustrojavaju se "stegovne sudnice" (Disziplinarkammer) i "stegovne komisije" (Disziplinarkommissionen), dok se naziv "stegovni sud" (Disziplinarhof) odnosio samo na drugostupanjsko vojno-stegovno tijelo. Otprilike u isto vrijeme austro-ugarska vojska ustrojila je samo stegovne komisije. U Carskoj Rusiji vojno-stegovni sudovi raspravljali su samo povrede vojne stege koje su učinili časnici, dok su za sve oblike (pa i najtežih) vojne stege vojnika i dočasnika bili mjerodavni odgovarajući zapovjednici postrojbi, ovlašteni za izricanje svih kazni (uključujući i smrtnu). Tek nakon socijalističke revolucije i Ruskog građanskog rata, ingerencija vojnih sudova u Crvenoj armiji proširuje se na sve njezine pripadnike, a proporcionalno njihovu širenju smanjuju se vojno-stegovne ovlasti zapovjednika.

Ratni sudovi su u stvari ista vojno-stegovna tijela koja pojedine oružane snage ustrojavaju u miru i mirnodopskim uvjetima, samo što (jednako kao i sve ostale strukture društva) prelaze "na ratni kolosijek" u izvanrednim situacijama. Naime, vojno-stegovni sudovi u miru sude po jednakim načelima i po sličnom postupku kao i građansko sudstvo, dok ratna organizacija vojnih sudova ima za cilj ubrzanje postupka i povećanje učinkovitosti suđenja. Osim toga, kako su zadaće i mjerodavnosti oružanih snaga u miru znatno manje nego u ratu, tako su i ovlasti vojnih sudova prilično sužene na točno definirane prekršaje i kaznena djela.

U ratu vojno sudstvo postaje mjerodavno za sva kaznena djela vojnih osoba i sve oblike težih prekršaja vojne stege, ali i svih aktivnosti usmjerenih protiv oružanih snaga, pa se tako njihova mjerodavnost proširuje i na civilno stanovništvo koje se suprotstavlja oružanim snagama (npr. na okupiranom teritoriju). Kako bi bilo znatno učinkovitije, ratna struktura vojnog sudstva mijenja se u većoj mjeri u odnosu na mirnodopsku, pa za razliku od mirnodopskih vojnih sudova koji su načelno ustrojeni po teritorijalnom principu, ratni sudovi osnivaju se pri zapovjedništvima viših postrojbi oružanih snaga. U velikom broju zemalja mirnodopski vojno-stegovni sudovi su u većoj ili manjoj mjeri otvoreni prema javnosti tijekom sudskog procesa, pa okrivljenike u brojnim slučajevima mogu braniti i civilni odvjetnici, što kod ratnih sudova gotovo nikada nije moguće. U pojedinim državama kod ratnih sudova ukida se drugostupanjski postupak, povećavaju se ovlasti tužitelja, a ograničava se i pravni lijek, pa kazna znatno brže postaje pravomoćna. Veća učinkovitost daje se i povećanim ovlastima zapovjednika postrojbi u donošenju odluka o pokretanju postupka pred ratnim sudom.

Prijeki sudovi javljaju se prvi put u Njemačkoj tijekom XVII. stoljeća, kako bi se spriječilo širenje pljačke i masovno dezerterstvo iz vojske, a već u XVIII. stoljeću ustrojava ih Francuska, Italija i Austrija. Od početka XX. stoljeća gotovo sve europske zemlje ih ustrojavaju u izvanrednim situacijama, a posebno je intenzivna njihova djelatnost tijekom oba svjetska rata. Nakon II. svjetskog rata prijeki sudovi se više ne formiraju.

IZGRAĐIVANJE SUVREMENE VOJNE STEGE

Završetkom XX. stoljeća praktično završava razdoblje masovnih vojski (prekretnicu u tom evolucijskom procesu čini Zaljevski rat 1991. godine, kvalitativno drugačiji od svih ostalih sukoba modernog doba, kojim se redefiniraju dotadašnje zakonitosti vojne vještine i unose novi elementi u taktiku vođenja ratnih operacija), a globalizacijski procesi na početku novog milenija, te strukturalne promjene u obliku sve izraženije profesionalizacije vojne organizacije poprilično su "uzdrmali" jednu od najvažnijih karakteristika oružanih snaga - izrazitu nacionalnu definiranost. Tome su u velikoj mjeri pridonijele mirovne operacije koje se u pravilu organiziraju kao multinacionalne, ali i jačanje doktrine kolektivne obrane.