broj 406, listopad 2012.

Marinko OGOREC

Zadnja promjena: 17.10.2014.
Welcome to Adobe GoLive 6
NATJECANJE ZA NAJSPREMNIJEG PRIPADNIKA OSRH
ČASNIČKA ŠKOLA HVU-a
20. HODOČAŠĆE HRVATSKE VOJSKE I POLICIJE U MARIJU BISTRICU
Razgovor - pukovnik Zlatan Sever, čelnik HNS centra (Host Nation Support Center) na vježbi Jackal Stone 12
MVV JACKAL STONE 12
VOJNO-OBAVJEŠTAJNA BOJNA U VJEŽBI JACKAL STONE 12
NATO TEČAJ U OSMVO
Vijesti
NATO novosti
Novosti iz vojne tehnike
SPECIJALIZIRANA FREGATA I RAZARAČ (II. DIO)
ZAŠTITA ZA HELIKOPTERE
OS FILIPINA
Podlistak - RATNIČKA PROŠLOST SKANDINAVSKIH ZEMALJA

Interni natječaj








RATNIČKA PROŠLOST SKANDINAVSKIH ZEMALJA
Razdoblje VELIKIH RATOVA
Od polovice XVI. pa do početka XVII. stoljeća skandinavski se prostor nalazio u permanentnom ratnom stanju, kojemu su pridonijele gotovo sve skandinavske i susjedne države


Danski kralj Kristian IV., čiju krunu vidimo na fotografiji, želio je obnoviti bivšu Kalmarsku uniju. Naravno, imao je namjeru da u njoj Danska ima vodeću ulogu
Dugo razdoblje ratova na prostoru sjeverne Europe započelo je Livonskim ratom (1558. - 1583). Njega je pokrenula Rusija pod vladavinom Ivana IV. Groznog protiv Livonskog viteškog reda, ogranka Teutonskih vitezova, radi izlaza na Baltičko more. U prvo vrijeme tadašnje skandinavske kraljevine nisu se miješale u sukob, pa se Livonski viteški red stavio pod protektorat Poljske i Litve. Ruske su snage napredovale: odmah na početku zauzele su livonske gradove u današnjoj Estoniji Narvu i Dorpat, a iduće godine tvrđave Marienburg i Fellin. Tada je švedski kralj Erik XIV., nasljednik Gustava Vase, uočio priliku za proširenjem vlastitog teritorija, pa švedska vojska 1561. zauzima Tallinn i cijelu sjevernu Estoniju. U nastavku rata Rusiji se suprotstavljaju Švedska, Poljska i Litva. Kako bi osujetio švedske planove, Ivan Grozni sklapa sporazum s danskim kraljevićem Magnusom, bratom danskog kralja Frederica II., i proglašava ga livonskim kraljem.

DANSKA POKREĆE RAT

U međuvremenu izbija tzv. Sjeverni sedmogodišnji rat (1563. - 1570.) između Danske u savezništvu sa slobodnim gradom Lübeckom i Švedske, poznat i kao "rat tri krune". Pokrenula ga je Danska kako bi zaustavila švedsku ekspanziju na Baltiku i osigurala svoje pomorske trgovačke komunikacije. Početnim udarom Danci su 1563. godine zauzeli švedske pomorske utvrde Hölsingborg i Dithmarschen, te zatvorili Švedskoj izlaz iz Baltika u Sjeverno more. Nakon toga dolazi do nekoliko pomorskih bitaka u kojima su redom poraženi Danci, pa Šveđani preuzimaju stratešku inicijativu i prenose kopnene operacije na norveški prostor, prodirući duboko prema sjeverozapadu. Do kraja 1563. osvojili su dansko područje Älvsborg, a iduće godine norveška pogranična područja Jämtland, Härjedalen i Trondheim. U dvjema novim pomorskim bitkama, u lipnju 1564. kod Alt Bukowa i u kolovozu između Rigena i Bornholma, Švedska je osigurala neprijepornu prevlast na prilazima Baltiku, te je sljedeće godine zauzela grad Varberg na obali tjesnaca Kattegat. Švedsko napredovanje zaustavile su danske snage u bitki kod Axtorna 20. listopada 1565. iako su pretrpjele mnogo više gubitaka od Šveđana.


Bitka kod Axtorna smatra se najvećom bitkom Sjevernog sedmogodišnjeg rata (ukupni gubici na obje strane su više od 4000 mrtvih) u kojoj su znatno slabije danske snage (1600 konjanika i 6000 pješaka s paljbenom potporom 21 topa) porazile respektabilnu švedsku vojsku (3000 konjanika, 8000 pješaka i 42 topa) ponajprije zahvaljujući boljem zapovijedanju i vojničkom umijeću danskog zapovjednika Daniela Rantzaua (na slici lijevo). U prvo vrijeme bitka se odvojeno vodila sudarom pješaštva s pješaštvom, te konjaništva s konjaništvom, međutim pravodobnim i dobro procijenjenim angažiranjem topništva, danski zapovjednik nanio je velike gubitke švedskom konjaništvu i omogućio taktičku prevlast vlastitog konjaništva. Nakon povlačenja ostataka švedskog konjaništva u neredu, danski su konjanici razbili švedsko topništvo, te zatim napali na švedsko pješaštvo s boka, čime je bitka bila riješena. Ipak, do eksploatacije uspjeh nije iskorišten zbog velikih gubitaka i potpune iscrpljenosti danske strane.

Poslije Axtorna nastupilo je zatišje u ratnim operacijama, jer su obje strane bile potpuno iscrpljene. Novu ofenzivu započeli su Danci u jesen 1567. godine, predvođeni pobjednikom kod Axtorna Danielom Rantzauom, te ponovno pobijedili Šveđane u bitki kod Holavedena i zatim duboko prodrli na švedski prostor. Tijekom 1567. - 1569. vođene su ratne operacije s promjenjivom srećom i uspjesima obiju sukobljenih strana, ali bez značajnijih promjena. Kako je postajalo sve očiglednije da će sudjelovati i u Livonskom ratu, Švedska je zatražila primirje, pa je konačno potpisan mirovni sporazum u Szczecinu 13. prosinca 1570. Njime je Danska povratila Gotland, a Švedska je otkupila Älvsborg, Lübeck je osigurao slobodnu trgovinu s Narvom, međutim nije jasno definirana bilo čija dominacija nad Baltikom.


NAPAD IZ TRANSILVANIJE

Nakon završetka rata s Danskom, Švedska se uključuje u Livonski rat protiv Rusije, međutim do 1577. ruske snage zauzele su gotovo cijelu Estoniju i južnu Livoniju. Kako bi onemogućio Rusiji izbijanje na obale Baltika, transilvanijski knez Batori uključio se u rat 1579. pohodom prema Pskovu, što je zaustavilo rusko napredovanje. Situaciju je iskoristila Švedska, osvojivši Narvu. Livonski rat završio je nakon neuspješne, dugotrajne (više od godine dana) Batorijeve opsade snažno utvrđenog Pskova. Kako bi spriječio pregrupiranje ruskih snaga i mogući poraz u odlučujućoj bitki pod neosvojenim Pskovom, Batori je 1582. zaključio mir u Jam-Zapoljskom, a iduće godine Rusija je zaključila mir i sa Švedskom. Po odredbama tog mirovnog sporazuma Švedskoj je definitivno pripala cijela sjeverna Estonija s Tallinnom i Narvom, čime su bili samo potaknuti njezini apetiti za daljnjom ekspanzijom na europskom sjeveru.

POLJSKO-ŠVEDSKA UNIJA


REORGANIZACIJA GUSTAVA II.


Razdoblje mira nakon 1613. iskoristio je Gustav Adolf II. kako bi temeljito reorganizirao švedsku vojsku na potpuno novim načelima. Uz najamničku vojsku koja i dalje ostaje temeljni oblik vojne organizacije, uvodi se i vojna obveza. Na taj način Gustav je uspio unovačiti 40 000 Šveđana u dobi između 18 i 30 godina. On je izvršio i potpunu reorganizaciju borbenih postrojbi, tako da je u švedskoj vojsci osnovna borbena postrojba postala brigada, koja se postrojavala u dva reda pred borbu. Više brigada postrojavane su po liniji i po dubini, kako bi se međusobno mogle pomagati, konjaništvo je postavljano na krila, a topništvo ispred prednjeg kraja. U borbenom postroju švedskog pješaštva još uvijek je naglašena tijesna suradnja pikenira i musketira, međutim učinkovitost vatrenog naoružanja učinila je kompaktne poretke "švicarskog ježa" neuporabljivim zbog velikih gubitaka koje bi pretrpjeli u gustom postroju. Glavnu ulogu preuzeli su musketiri primjenjujući osobiti taktički postupak nazvan karakoliranje. Dolaskom u neposrednu blizinu protivnika, čelne su vrste otvarale paljbu iz musketa, a nakon ispaljenja okretale su se udesno i ulijevo od centra, trkom udaljavale i odlazile na začelje postroja, omogućavajući slijedećim vrstama gađanje iz musketa, te stvarajući sebi dovoljno vremena za punjenje svog oružja. Muskete su postale kraće, te samim time i lakše, a način punjenja je pojednostavljen. Koplja pikenira skraćena su s 5 na 3,5 metra i oprema vojnika je u cijelosti postala lakša smanjivanjem oklopa. Pošto se broj postrojbi povećao, došlo je i do povećanja broja časnika u vojsci. Uvedene su jedinstvene vojne odore i znakovlje, što je znatno pridonijelo unifikaciji vojske te podizanju borbenog morala.

Nakon Livonskog rata i švedskog širenja na istočne obale Baltika dolazi do naglog zahlađenja švedsko-poljskih odnosa. Međutim, zbog zajedničke pri­jetnje od Rusije, obje zemlje 1587. ulaze u poljsko-švedsku uniju. Nova unija donijela je i nove probleme-sin švedskog kralja Karla IX. Zigmund III. Waza postaje poljski kralj, a trebao je naslijediti i švedsku krunu. No, prema Poljskoj odnosi se gotovo jednako kao Danska prema Norveškoj - počinje je smatrati pripojenim dijelom Švedske. Takav pristup izazvao je snažan otpor poljskog plemstva, ali i katoličkog svećenstva, s obzirom na to da je za razliku od Švedske, Poljska bila pretežito katolička zemlja. Već iduće godine Unija se raspala u dugotrajnom Prvom švedsko-poljskom ratu (1598. - 1613). Ratne operacije, kako pomorske tako i kopnene, vođene su uglavnom na prilično ograničenom prostoru istočnog Baltika. Pri tome se poljska ratna mornarica uspješno suprotstavljala daleko nadmoćnijoj švedskoj, porazivši je u bitki kod poluotoka Hella 1606. i u Riškom zaljevu 1609. Ipak, niti jedna od sukobljenih strana nije postigla izrazitije prednosti, a nije došlo niti do velikih, odlučujućih bitaka koje bi mogle riješiti rat. U takvim okolnostima, danski kralj Christian IV., nastojeći iskoristiti lošu situaciju u kojoj se Švedska našla, te nošen idejom o restauraciji Kalmarske unije, pokrenuo je novi rat protiv Švedske koji je u povijesti poznat kao Kalmarski rat (1611. - 1613.). Švedski kralj zatražio je primirje s Poljskom, međutim poljski kralj to odbija, smatrajući kako će lakše ostvariti vojnu pobjedu.

ŠVEĐANI NA DVA FRONTA

Kalmarski je rat započeo u svibnju 1611. iznenadnim napadom Danaca i opsadom jako utvrđenog pograničnog grada Kalmara, koji je potkraj tog mjeseca i osvojen. Nakon zauzimanja danske su snage produžile nadiranje u područje Älvsborg, te ga uskoro i osvojile. U listopadu iste godine umire švedski kralj Karlo IX., a nasljeđuje ga Gustav Adolf II. Iznimno sposoban vojskovođa, Gustav Adolf odmah započinje reorganizaciju vojske i pobjeđuje Dance u bitki kod Skällinge 21. veljače 1612. unatoč njihovoj brojčanoj nadmoći. Danci su do kraja svibnja ipak ovladali Älvsborgom i produžili prema Jönköpingu, međutim odustali su od opsade procijenivši da ga neće moći osvojiti zbog njegovih snažnih fortifikacija. Sve veće nezadovoljstvo i dezerterstvo danskih snaga (koje su uglavnom činili plaćenici), uz male pomake na bojištu, pridonijelo je završetku ratnih operacija i potpisivanju mira u Knäredu 20. siječnja 1613. kojim su se obje strane povukle na početne pozicije, a Švedskoj su vraćene njezine teritorije.


Švedski kralj Erik XIV. 1561. godine poduzeo je uspješno osvajanje Tallina

U međuvremenu, poljski kralj Zigmund III. koristeći se teškim unutarnjim stanjem u Rusiji stvorenim Seljačkim ratom (1606. - 1609.) započeo je 1609. pohod na Rusiju i 1610. ušao u Moskvu. Kako bi izbjegao ratovanje na dvije strane, prihvaća mirovni sporazum sa Švedskom, čime je završio Prvi švedsko-poljski rat.


Copyright (c) Samostalna služba za odnose s javnošću i izdavaštvo, Odjel hrvatskih vojnih glasila i izdavaštva, MORH.
Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene