Objavljivanjem "Hrvatske vojne strategije", kao i otvaranjem rasprave o "Strategijskom konceptu NATO-a", Hrvatski vojnik vraća stari dug hrvatskoj javnosti, dokumentira realnosti strategijskih promišljanja u nas i poziva na raspravu o svim sastavnicama vojne strategije

Objavljujući "Hrvatsku vojnu strategiju" prvi put u cijelosti, i prvu koja je sustavno izrađena i provođena, unatoč tome što je potpisom nije osnažio predsjednik Tuđman kao vrhovni zapovjednik, vraćamo stari dug hrvatskoj javnosti.

Hrvatska javnost - u osobi hrvatskog građanina koji svojim novcem, dužnostima i pravima prema obrani ostaje stožerna točka strategijskih promišljanja - ima pravo znati kako se i zašto sastavlja i usvaja takav dokument.

Stoga tiskanje Hrvatske vojne strategije admirala Domazeta ima značenje:

- objavljivanja dokumenta,

- poziva na raspravu i

- podsjećanja na stalne sastavnice svake suvremene vojne strategije.

Objavljivanje dokumenta prvi je i najjednostavniji način vraćanja staroga duga hrvatskoj javnosti. Hrvatskom vojniku ostaje objaviti i drugu takvu dokumentaciju.

Domazetova strategija, naime, nije prvi takav dokument. Prethodili su mu cjeloviti ili djelomični ogledi u vojnoj strategiji, napisan je i opsežan službeni dokument o planiranju obrane za potrebe predstavljanja svijetu (OESS-u), a prihvaćena su i mnoga strategijska rješenja utemeljena na privremeno važećim promišljanjima političke strategije i strategije nacionalne sigurnosti.

Dokumentarno značenje, međutim, seže i malo dublje od pukog objavljivanja spomenutih ili ovog teksta. Važno ga je objaviti, te ubuduće objavljivati, jer iskazuje "odnos snaga" politike i vojske u dotičnom razdoblju.

Tako, na primjer, činjenica da predsjednik Tuđman nije potpisao "Hrvatsku vojnu strategiju" (ili put prema sigurnosti u stabilnom okručju), može pokazati da su politika i vojska u poslijeolujnom razdoblju često bile u nesporazumu, ili da su odnosi autora i vrhovnog zapovjednika bili nedostatno usklađeni, ili da se stabilnost okružja (osobito političke strategije Srbije i Hrvatske) promatrala drukčije nego što se željelo u Europi i NATO-u, ili da su trebala biti prihvaćena strategijska rješenja drukčija od NATO-vih upravo zbog, ponekad, paranoične percepcije političkih pritisaka i odluka što su potom uslijedile o otporu NATO-u.

Istina je zacijelo satkana od svega toga zajedno, a opet nije cijela jer se mnogo što opet mijenja lanjskom intervencijom NATO-a protiv Srbije.

Sve spomenuto mnogo bolje od danas popularnih transkripata zrcali stanje stvari. Jer, vojna strategija je dokument što ni slučajno ne izlazi izvan granica političke strategije, a donoseći konkretna dugoročna rješenja o kojima ovisi sigurnost države pa i život, razvidniji je dokument od bilo kojeg drugog.

Eto dokumentarnog značenja i ove strategije. Naravno za onog tko zna čitati, a u pomoć treba priskočiti i javna rasprava o temi.

S obzirom na navedeno vrijeme nastanka, odnosno zaokruživanja rada na ovoj strategiji, te na zatečene materijalne, tehničke i ljudske pozicije, Domazetov je rad ipak smjeli iskorak.

Najjasnije je iskazan u zagovoru strategije odvraćanja. Ta je strategija odavno prihvaćena u demokratskim zemljama i savezima, odavno je potisla ofenzivne ili defenzivne strategije i najlakše bi bilo zaključiti kako je Hrvatskoj ostalo samo izabrati neku od inačica konvencionalnog odvraćanja i proglasiti je službenom.

Istina je, međutim, malo složenija. Strategija se donosi u određenom, povijesno konkretnom političkom sklopu, a naš dosadašnji nije bezuvjetno prihvaćao temeljac i posljedice usvajanja strategije odvraćanja. To se ubraja u činjenice.

U manje važne, ali i danas na djelu prisutne činjenice, ubraja se i psihologija otpora promjenama dotadašnje strategije, koja se shvaćala kao isključivo ofenzivna i koja je svoju vrijednost definitivno potvrdila u Domovinskom ratu.

Pokretanje javne rasprave o strategijskom temeljcu - odvraćanje, napad ili obrana - poželjno je i radi raščišćavanja pojmova, i radi javne odgovornosti rada u Oružanim snagama, ali i radi kvalitetnog prinosa izradi nove vojne strategije što upravo kreće u Glavnom stožeru.

Naravno da su dvojbe tipa ili-ili najčešće besmislene, ali ne treba ih izbjegavati. Tako je svojedobno Domazetovo javno zauzimanje za pravo preventivnog (prvog) udara odbacivano kao apsolutno (politički i vojno) neprihvatljivo. No, stavi li se takav iskaz u sklop defenzivne strategije, a ofenzivne operatike (čemu se nitko razborit ne protivi, osim ako nije spreman dugo i krvavo ratovati), prevencija dobiva drugi smisao. Modificirana prema iskustvu cjeline izraelskih obrambenih ratova, ta je prevencija postala ključ evolucije strategija od "čisto" obrambenih ili napadnih prema strategiji odvraćanja.

Vrijedi li to raspraviti u odnosu na "Hrvatsku vojnu strategiju", ponajprije u odnosu na segment "Temelji vojne doktrine", odnosno na sadržaj pojma upotpunjujuće bitke, načine postizanja tzv. dinamičke prednosti i drugo.

Vrijedi to raspraviti i u odnosu na često isticano iskustvo iz Domovinskog rata. No, što je to iskustvo iz Domovinskog rata? Nama je to ratno iskustvo - gotovo pet godina "staromodnog" oblika oružane borbe, s pobjedničkim ishodom, a drugima (Europi i NATO-u) to je neuspjeh (politike i strategije) odvraćanja i desetogodišnji niz grešaka i neuspjeha s modelima upravljanja krizama, s još i danas neizvjesnim ishodom.

Nisu li se odvraćanje, prevencija, ofenziva i defenziva spleli na poslovičnom zloglasnom balkanskom prostoru upravo na način da čovjek izgubi volju raspravljati o njima i vratiti se bazičnim istinama, nepromjenjivim, tj. stalnim i svevremenim sastavnicama svake vojne strategije?

Gubitak volje loš je početak, a bude li učvršćen lošim iskustvima upravljanja krizom izvana, bio bi to nikakav početak izrade nove hrvatske vojne strategije. U svakom slučaju povratak bazičnim istinama psihološki je potreban i radno dobar početak izrade nove ili preinake dosadašnje vojne strategije. I to baš na iskustvima Domovinskog rata. A upravljači krizama neka ta iskustva obrade sa svog obzora.

Jedna je od bazičnih istina, a Domazet ju je upleo u svaki članak strategije, mjera nadređenosti politike vojsci. Generali priznaju političarima pravo na postavljanje ciljeva, a političari generalima priznaju profesionalnu autonomiju u postizanju tih ciljeva. Ovu bazičnu istinu u praksi našeg rata/krize malo je tko poštovao.

Upravljači krizama, često mijenjajući model rješavanja krize, mijenjali su ciljeve brzinom koju vojske nisu mogle pratiti, tj. nisu uspijevale postići zadane ciljeve. Hrvatska vojska potkraj 1991. godine nije mogla dobiti samo nekoliko dana slobode da dovrši zapadnoslavonsku operaciju odbacivanja neprijatelja preko Save. Bio je to drastičan primjer političkih strahovanja Zagreba od Bruxellessa i izuzetno štetno kršenje profesionalne (vojne) autonomije.

Bez temeljite i javne rasprave o ovome slučaju, teško će itko ikakvo iskustvo iz Domovinskog rata htjeti i moći ugraditi u novu ili preinaku dosadašnje hrvatske vojne strategije.

Bio bi to kukavički bijeg od navedene i drugih bazičnih istina, stalnih sastavnica svake strategije.

Objavljivanjem "Hrvatske vojne strategije", kao i otvaranjem rasprave o "Strategijskom konceptu NATO-a", Hrvatski vojnik vraća stari dug hrvatskoj javnosti, dokumentira realnosti strategijskih promišljanja u nas i poziva na raspravu o svim sastavnicama vojne strategije.

Frane PLANČIĆ