Valja se prisjetiti kako se prvo polijetanje i slijetanje aviona na brod dogodilo na američkom ratnom brodu1), a prvi američki nosač aviona USS Langley (CV-1) ušao je u flotu2) u ožujku 1922. Do ulaska SAD-a u II. svjetski rat izgrađene su i dvije jedinice klase Lexington (preinačeni bojni krstaši), jedna klase Ranger (prvi američki brod od početka projektiran kao nosač aviona), tri klase Yorktown3) i jedna klase Wasp. Tijekom rata i odmah nakon njega izgrađena su 24 nosača aviona klase Essex i tri klase Midway, 11 lakih nosača (devet klase Independence i dva klase Saipan), te čak 86 eskortnih nosača (klasa Long Island, Charger, Bogue, Sangamon, Casablanca i Commencement Bay), a ti su podatci sami za sebe govorili o mogućnosPo završetku II. svjetskog rata SAD su bile jedina država koja je posjedovala nuklearno oružje. To su, na neki način, bile loše vijesti za tamošnju ratnu mornaricu: tradicionalna uloga ratne mornarice tj. kontrola i nadzor (control & surveillance) pomorskog prostora odjednom je postala beznačajna - s jedne strane nakon poraza Japana više nije bilo snažne pomorske sile koja bi mogla ugroziti interese SAD-a (novi protivnik, tadašnji Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, u tom trenutku nije imao ratnu mornaricu vrijednu spomena). S druge strane, u pitanje je bila dovedena i sama budućnost US Navy: novostvorene zračne snage (United States Air Force, USAF) postale su glavno sredstvo za prenošenje nuklearnog oružja (prvo s bombarderima Boeing B-29/B-50 Superfortress, a zatim s gigantskim Convair B-36).tima i kapacitetima američke ratne brodogradnje te snazi ratne mornarice.
Foto: US Navy
Prirodno, u takvoj situaciji i ratna mornarica je nastojala pronaći nove razloge za nastavljanje svog postojanja. Time dolazimo do početka poslijeratnog razvoja američkih nosača aviona. Iako su zračne snage u tadašnjim američkim ratnim planovima postale glavni izvođač nuklearnih udara, zrakoplovna tehnologija tada još nije bila na takvom stupnju razvoja da bi osigurala stvaranje mlaznog strateškog bombardera s interkontinentalnim borbenim doletom, sposobnog za nošenje prvog naraštaja nuklearnog oružja (prve atomske bombe bile su glomazne, mase do pet tona). U takvoj situaciji ratna mornarica ponudila je svoje rješenje: ukrcavanje mornaričkih bombardera manjeg doleta na nosače aviona, koji će onda s pučine Atlantika i Tihog oceana, relativno u blizini sovjetske obale, poletjeti i izvesti nuklearne udare po ciljevima na području tadašnjeg SSSR-a. Zbog toga, US Navy je potaknula razvoj bombardera sposobnih za djelovanje s nosača aviona. Prvi takav projekt bio je bombarder North American AJ (kasnije oznake A-2) Savage s dva klipna i jednim mlaznim motorom (koji je bio projektiran za nošenje nuklearne bombe mase 5450 kg), a kasnije se pojavio i znatno napredniji bombarder Douglas A3D (kasnije A-3) Skywarrior s dva mlazna motora.
