Brzo se uvidjelo kako bi ratnodobni nosači klase Essex bili premali za ukrcavanje i operacije bombardera Savage i Skywarrior. Te bombardere moglo se ukrcati samo na tri tada još nova nosača klase Midway (koji su tijekom 1947.- 48. modificirani kako bi mogli ukrcati bombardere AJ) pune istisnine 59.900 tona, što očito nije bilo dovoljno. Zbog toga je američka ra-tna mornarica pokrenula projekt CVB-X, gradnju novog "supernosača" koji je trebao ponijeti ime USS United States (predviđene flotne oznake CVA-58).
Opći izgled projektiranog nosača United States (CVA-58)
Crtež: Conway Maritime Press
Crtež: Conway Maritime Press
Standardna istisnina nosača USS United States trebala je biti 66.434 tone, a puna 83.249 tone, dok je trebao biti dug 331,7 metara (314 m na vodnoj crti), širok 57,9 m, s gazom 10,5 m. Pogonsku skupinu trebale su činiti četiri parne turbine i osam kotlova, ukupne snage 208.799 kW (280.000 KS) za najveću brzinu 33 čvora, uz doplov 12.000 nautičkih milja pri brzini krstarenja 15 čv. Predviđeno naoružanje trebalo je činiti osam topova kalibra 5 in (127 mm), osam dvocijevnih topova kalibra 3 in (76,2 mm), te 20 protuzračnih topova kalibra 20 mm. Brod je trebao ukrcavati 18 bombardera A3D i 54 lovca McDonnell F2H Banshee uz posadu od 4127 članova. Razmatrala se gradnja četiri nosača te klase, kao i mogućnost ugradnje nuklearnog pogona na kasnije jedinice klase. Kobilica za nosač United States položena je 18. travnja 1949. godine u brodogradilištu Newport News.
No, USAF je imao druge planove. Za granu oružanih snaga koja je bila samostalna tek dvije godine, težnja US Navy za preuzimanjem prvenstva na području prenošenja nuklearnog oružja, izražena još 1947. godine u dokumentu "Gallery Memorandum4)" izazvala je opravdani strah. Međutim, za razliku od prijašnjeg ministra obrane Jamesa Forrestala, njegov nasljednik Louis Johnson nije bio naklonjen ratnoj mornarici, a uz to ustrajavao je i na što većem smanjivanju obrambenih troškova; u takvoj situaciji USAF je odlučio potopiti projekt nosača United States.
Predstavnici zračnih snaga izjavili su kako će novi nosač, za koji su navodili cijenu od 500 milijuna dolara (iako je USN-ova procjena bila 189 milijuna dolara) samo duplicirati već postojeće sposobnosti za izvođenje strateških nuklearnih udara u sklopu američkih zračnih snaga (odnosno bombardere B-36). Pokušaj ratne mornarice da obrani projekt tvrdnjom kako će novi nosač biti rabljen ponajprije za napade na strateške ciljeve koji su važni za pomorske operacije ili ratovanje na moru nije bio uspješan (iako je ta tvrdnja zapravo odgovarala istini, međutim mornarica je vrlo nevješto organizirala obranu i stoga nije uspjela dokazati svoje tvrdnje). To je dovelo do toga da je već 23. travnja 1949. obustav-ljena daljnja gradnja nosača CVA-58, a novčana sredstva usmjerena su zračnim snagama za njihov projekt razvoja bombardera5). No, to je tek bio uvod u veliku političku krizu koja je dovela do poznatog "revolta admirala6)" u rujnu i listopadu 1949. godine (i većim dijelom iznuđene ostavke velikog dijela zapovjedništva ratne mornarice), izazvanu sve većom svađom između USAF-a i US Navy, posebno nakon planova po kojima je, kako bi se osiguralo sredstva za B-36, bilo predviđeno drastično smanjivanje sastava zračnih snaga mornarice7).
Odluka o obustavljanju gradnje nosača USS United States kulminirala je u otvorenom sukobu zapovjedništava ratne mornarice i zračnih snaga koji se nastavio i tijekom 1950., a vidio se kroz napade iz mornarice na program gradnje strateških bombardera B-36. U trenutku kad je B-36 bio izabran kao primarno sredstvo američkog sustava nuklearnog odvraćanja, prve vijesti o pojavi sovjetskog mlaznog lovca Mikojan-Gurevič MiG-15 u Koreji pokazale su kako je US Navy bila u pravu kad je tvrdila kako je taj bombarder preranjiv za svoju zadaću. Iako je ratna mornarica izgubila bitku sa zračnim snagama, događaji tijekom pedesetih godina pokazali su kako su admirali bili u pravu - strateški bombarderi bili su preranjivi za ulogu glavnog borbenog sredstva američkog nuklearnog arsenala (njihovu ulogu će potkraj pedesetih godina početi preuzimati interkontinentalni balistički projektili smješteni na kopnu i u podmornicama), a ustrajavanje na razvoju strateških zračnih snaga uz zanemarivanje taktičkih lovaca (što je USAF također napravio u pedesetim godinama) doveli su do nespremnosti američkih zračnih snaga za djelovanje u konvencionalnom sukobu što je kasnije dobro pokazao rat u Vijetnamu. Na kraju, pojava sposobnijih mlaznih strateških bombardera (prvo Boeing B-47 Stratojet, a zatim i B-52 Stratofortress) do kraja je pokopala sudbinu B-36. Ipak, najveće značenje neizgrađenog nosača USS United States bio je u činjenici kako su mnoga rješenja predviđena za taj nosač na kraju našla mjesto u projektu kasnije klase Forrestal CV-59.
Sam američki nuklearni monopol nije bio dugog vijeka (što se, ironično, na kraju pokazalo povoljnim po američku ratnu mornaricu): 1949. godine SSSR je izveo prvu nuklearnu eksploziju, a Korejski rat (1950.-1953.) je pokazao kako američka prijetnja upotrebom nuklearnog oružja nije dovoljna za sprječavanje sovjetskog napada na zemlje-saveznice SAD-a. Zbog toga je ubrzo usvojena nova doktrina "zadržavanja" (containment) širenja utjecaja SSSR-a, a trend smanjivanja oružanih snaga SAD-a je prekinut, te je za vrijeme administracije predsjednika Dwighta Eisenhowera (1953.-1961.) provedeno ponovno veliko naoružavanje američkih oružanih snaga. Sve su to bile dobre vijesti za američku ratnu mornaricu.
