Prvi korak bio je modernizacija dijela ratnodobnih nosača aviona klase Essex. Bez obzira na činjenicu kako su izgrađeni tijekom II. svjetskog rata, nosači klase Essex već su bili zastarjeli jer nisu mogli nositi nove mlazne borbene avione. Međutim, njihova izgradnja bila je prevelika investicija da bi se te nosače (od kojih najstariji nije proveo ni puno desetljeće u službi) tek tako otpisalo, te je rješenje pronađeno u njihovoj modernizaciji.
Prvo je, prema modificiranom projektu SCB-27A, 1950. godine dovršen nosač te klase USS Oriskany (CV-34). U odnosu na svoje prethodnike, taj je nosač dobio čvršće građenu letnu palubu, te dva hidraulička katapulta H-8 (tada najsnažniji katapulti na svijetu). Smanjeno je topničko naoružanje, a znatne promjene napravljene su u unutarnjoj strukturi nosača, trupu i nadgrađu tj. zapovjednom otoku. Količina nošenog avionskog goriva je povećana na 1.135.590 litara, a količina ubojnih sredstava na 725 tona. Na taj standard je, uz CV-34, od 1951. do 1953. modificirano još osam jedinica⁸⁾ klase Essex. Prema modificiranom projektu SCB-27C je 1954. i 1955. modificirano još šest nosača⁹⁾ (ugradnja parnih katapulta, manje modifikacije trupa, premještaj jednog dizala za podizanje aviona na letnu palubu); posljednja tri nosača dobila su zakošenu letnu palubu, a ta modifikacija je kasnije napravljena na gotovo svim preostalim nosačima (samo nosač USS Lake Champlain nije tako modificiran¹⁰⁾).