Nosači aviona klase Nimitz mogu se opisati i kao brod USS John F. Kennedy s nuklearnim pogonom, a ne kao nasljednici nosača USS Enterprise. S nosača CVA-67 su preuzete i još neke značajke: veličina i konfiguracija letne palube, oblik zapovjednog otoka, te sustav podvodne zaštite.
Znatne razlike u konstrukciji klase Nimitz u odnosu na USS Enterprise proizlaze iz činjenice kako su nosači klase Nimitz dobili samo dva nuklearna reaktora Westinghouse A4W. Ti reaktori razvijaju istu ukupnu snagu, tj. 208.799 kW (280.000 KS), kao i osam reaktora ugrađenih na CVN-65, no pogonska skupina nosača klase Nimitz zauzima puno manji prostor od one na brodu USS Enterprise, što je omogućilo znatna poboljšanja u razmještaju brodskih prostora unutar trupa, te je tako dobiven prostor iskorišten za smještaj dodatnog naoružanja i goriva18). Uz to kod CVN-65, nuklearna pogonska skupina zauzima ci-jeli središnji dio broda, tako da su spremišta goriva i naoružanja za letjelice bila bliže prema krajevima trupa, dok je kod nosača klase Nimitz, pogonska skupina podijeljena u dva odvojena dijela (spremišta naoružanja su između i ispred njih) čime je osigurana dodatna otpornost broda.
Foto: Newport News SB
Kako bi dobila nosače klase Nimitz, američka ratna mornarica morala je platiti visoku cijenu19): ogromni troškovi izgradnje ratnih brodova na nuklearni pogon nisu dopuštali ostvarivanje plana "nuklearizacije" cjelokupne flote, zacrtanog krajem pedesetih, koji se počeo ostvarivati gradnjom spomenute krstarice na nuklearni pogon USS Long Beach. Gradnja ostalih brodova na nuklearni pogon potpuno je zaustavljena 1975. godine20), a do danas je većina brodova povučena iz uporabe jer su se pokazali preskupim za operativnu službu.
Međutim, početkom sedamdesetih godina situacija se počela korjenito mIjenjati. Sovjetska ratna mornarica je u vrlo žkratkom roku doivjela znatan tehnološki napredak, posebice na području razvoja podmornica i protubrodskih projektila. Time su borbene skupine nosača aviona postale izravno ugrožene (posebice na Sredozemlju). Zbog takvog razvoja događaja tadašnji zapovjednik US Navy, admiral Elmo Zumwalt predložio je 1970. tzv. Project 6021) radikalni otklon od dotadašnje mornaričke strategije SAD-a, razdvajanjem prethodno spojenih zadaća kontrole pomorskog prostora i projekcije moći. Kontrola pomorskog prostora svedena je na zaštitu konvoja: ovdje je Zumwalt predviđao važnu ulogu za velike nosače (obrana konvoja od napada iz zraka), predvidivši drukčiji način djelovanja22). Nosači su mogli djelovati u sklopu desantnih skupina i u zadaćama projekcije moći na području zemalja Trećeg svijeta, ali nakon Vijetnamskog rata takve zadaće su izgubile na važnosti, a glavnina američke pozornosti bila je usmjerena na Europu i mogući potencijalni sukob s tadašnjim SSSR-om.
No, Zumwaltove sljedeće zamisli opet su dovele u pitanje daljnju sudbinu nosača aviona u sastavu američke ratne mornarice. Admiral Zumwalt se zalagao za prestanak gradnje "supernosača", i umjesto toga na postupni prelazak na projekt SCS nosača (Sea Control Ship), u biti protupodmorničkog nosača aviona s mješovitim sastavom aviona s okomitim polijetanjem i slijetanjem (VTOL) i helikoptera (Hrvatski vojnik br. 3, rujan 1995.). Koncept SCS nosača pojavio se 1969. godine, a željelo se izgraditi nosač helikoptera koji bi sudjelovao u protupodmorničkoj zaštiti konvoja i borbenih skupina. Svaki SCS nosač trebao je nositi 11 protupodmorničkih (ASW) helikoptera, tri helikoptera za rano upozoravanje iz zraka (AEW) i tri mlazna borbena aviona AV-8A Harrier. Admiral Zumwalt tražio je gradnju ukupno osam SCS nosača, čija bi zajednička cijena bila ekvivalentna cijeni jednog nuklearnog nosača aviona. US Navy se suprotstavila tom prijedlogu videći u njemu opasnost za dalje financiranje "supernosača", koji na kraju nije prošao u Kongresu23). Pokušaj Zumwaltovog nasljednika admirala Hollowaya da revitalizira projekt SCS godine 1975. kroz projekt VSS nosača24) također nije uspio (taj projekt ugašen je 1978.).
