Sporazumi i dogovori o nuklearnom oružju od početaka do danas
Splet okolnosti u kojima je nuklearno oružje (NO) nastalo odredio je da se vrlo brzo pokaže i njegova stvarna moć u ratnim uvjetima. Tako je svijet na završetku II. svjetskog rata postao svjestan nazočnosti oružja koje će kao ni jedno do tada utjecati na opću vojno-političku situaciju i biti stavljeno u središte političkog interesa i sporazumijevanja
Zlokobna nuklearna gljiva već desetljećima prijeti nesagledivim posljedicama
Kako se mnogo puta pokazalo da sporazumijevanje o nečemu što se ne može kontrolirati nema puno smisla, prvi su sporazumi vezani uz NO sklopljeni tek kad se ustrojio dovoljno učinkovit sustav nadzora i obavješćivanja putem satelita. To je bilo moguće tek u početku šezdesetih godina. Do tada su već četiri zemlje (SAD, SSSR, Velika Britanija i Francuska) izvođenjem nuklearnih pokusa dokazale da posjeduju NO, a ubrzo nakon njih i Kina. Vrlo velik broj nuklearnih proba bio je izvršen u zraku, na i pod zemljom, te na i pod vodom u svrhu ispitivanja oružja i njegovih učinaka. U tome su izričito pred-njačile dvije velike nuklearne sile - SAD i SSSR. Isprobavanje je bilo nužno zbog usvajanja novih tehnoloških rješenja, posebice razvoja termonuklearnog (dvo i trofaznog) oružja, tim više što nije bilo izmjene podataka koje je svaka zemlja držala u najstrožoj tajnosti (iako je do određene izmjene ipak dolazilo zbog djelovanja obavještajnih službi). Testiranje u različitim uvijetima bilo je neophodno da bi se prikupilo dovoljno podataka o svim učincima nuklearne eksplozije (NE) i njezinom djelovanju na objekte i tehniku. Podaci o ovome bili su puno dostupniji od onih o konstrukciji NO, pa se nakon izvjesnog vremena moglo reći da se o učincima NO zna praktički sve što je potrebno i da više nema potrebe za takvim probama.
Ono što je bilo od početka poznato, ali se prihvatilo kao neophodan rizik, je da nuklearni pokusi (pogotovo pod zemljom ili vodom) predstavljaju veliku opasnost za ži-votni okoliš, ponajprije zbog stvaranja dugotrajne radioaktivne kontaminacije. To je posebice došlo do izražaja potkraj pedesetih i u početku šezdesetih godina kad su izvedene vrlo snažne NE (više desetaka megatona). Na tragu toga je bio i prvi sporazum 1963. godine.
Od tada počinje i povijest pregovaranja i sporazumijevanja o problematici vezanoj uz NO, koje više-manje neprekinuto traje do danas. Osim važnosti samih sporazuma, cijeli taj proces je vrlo zanimljiv jer se u njemu, čak i više nego u samim sporazumima, otkrivaju dugoročne namjere (sporazumi se potpisuju obično na rok od 25 godina, a nekad i neograničeno) zemlja sudionica glede svojih mogućnosti koje žele zaštititi ili izuzeti od ograničanja i moći koju žele sačuvati. Kad su u pitanju podaci vezani uz NO, sporazumi, a većim dijelom i tijek pregovora su rijetke javnosti u potpunosti dostupne informacije.

Piše Boris ILIJAŠ