Grof Andreas Hadik, austrijski general koji se tijekom Sedmogodišnjeg rata istaknuo na čelu Hrvata i husara smjelim prodorima duboko u pozadinu neprijatelja, stekavši nadimak "Croaten-Hauptling" (Glavar Hrvata)

U listopadu 1757., Berlinci su se mogli uvjeriti da poznati Hrvati Marije Terezije nisu neobuzdani pljačkaši, asasini, i "vražji izrodi" kako su to govorile priče, već više, po riječima samoga pruskog kralja Friedricha II., "šarmantni nitkovi" (charmanten Canaillen) koji su po hrabrosti, ustrajnosti i stezi bili ravni najboljim europskim vojnicima

Austrijska vojska nije odlučno krenula za Prusima poslije pobjede kod Kolina i deblokade Praga u lipnju 1757. Bečki dvor nalagao je izbjegavanje nove bitke s glavnom pruskom vojskom dok se prema Prusiji ne pokrenu ostale snage moćne europske koalicije stvorene protiv Friedricha II.: Rusi s istoka, (c)veđani sa sjevera, a Francuzi i vojska ostalih njemačkih država sa zapada. Nakon što je tjednima uzalud pokušavao nametnuti bitku Austrijancima, Friedrich se u početku rujna okrenuo prema Francuzima, koji su iz Tiringije zaprijetili njegovim položajima u Saskoj. Uslijed toga, između njega i vojske pod vojvodom od Beverna, ostavljene za obranu (c)lezije, stvorila se praznina i otvorio put prema Brandenburgu, srcu pruskog kraljevstva. Princ Karlo Lotarinški nalaže stoga sredinom rujna generalu Hadiku poduzimanje pothvata protiv Berlina kako bi se unijela panika među Friedrichove podanike i skupile kontribucije, ali zbog Hadikove bolesti, a i zbog pruskog odjela koji se pod zapovjedništvom kneza od Anhalt-Dessaua nalazio kod Torgaua, blizu namjeravanog smjera kretanja Hadikovih postrojbi, sve je odgođeno za listopad.
Hadik je 10. listopada prikupio svoje postrojbe kod Elsterwerde, 110 kilometara južno od Berlina. Nakon što je tamo ostavio 1000 Hrvata, 240 draguna, 300 husara i dva topa šestfuntaša pod generalom Kleefeldom kako bi motrili rijeku Schwarze Elster između Harzberga i Grossenheima, te uspostavili postaju s vojnim skladištem u Senftenbergu ako bi se postrojbe morale odatle opskrbljivati ili odstupiti preko tog mjesta, krenuo je u pothvat s oko 3500 vojnika: 1000 Hrvata (po jedna bojna i grenadirska satnija Gradišćanske i Slunjske pukovnije), 900 pješaka i 760 draguna izdvojenih iz raznih pukovnija, 800 husara (Hadik, Palatinal i Karlovački husari), te dva topa od tri i dva od šest funti. Trinaestog je stigao u Lubben, na 55 kilometara od grada, a sljedećeg dana u Wendisch-Bucholz.
Gusta koprena pokrivala je kretanje Hadikova kora, a čak ni mnogi u samom njegovom stožeru nisu znali kamo se krenulo. Tek sve dubljim ulaženjem u neprijateljevu zemlju, rasla je kod vojnika spoznaja o sudjelovanju u nečem velikom.