Globalni politički događaj od iznimne važnosti početkom studenog svakako će biti okončanje američke predsjedničke kampanje, prve u novom tisućljeću, s pobjednikom republikancem Georgeom W. Bushom ili demokratom Al Goreom.
SAD na novom vanjskopolitičkom kursu?
Nova američka administracija, čak ako i bude iz krila one stare, tj. ako pobijedi sadašnji potpredsjednik Al Gore morat će unijeti novi duh u američku vanjsku politiku i doktrinu.
Tijekom predizborne kampanje i TV rasprave održane 11. listopada u Winston-Salemu u Sjevernoj Karolini, jasnu najavu novog vanjskopolitičkog kursa izrekao je George W. Bush. Na pitanje voditelja Jima Lehrera upućeno teksaškom guverneru trebaju li se ljudi iz cijelog svijeta uzdati u Sjedinjene Američke Države, te trebaju li se bojati SAD-a ili s dobrodošlicom dočekivati njihov angažman, te trebaju li svi na svijetu Amerikance smatrati prijateljima Bush je odgovorio: "Mislim da bi nas trebali smatrati zemljom koja zna što je sloboda, gdje za uspjeh nije važno tko si, kako si odgojen ili odakle si. Mislim da nam ne bi trebali zavidjeti. No, sve ovisi o tome kako se zemlja ponaša u vanjskoj politici. Budemo li bahati, oni će nam to zamjeriti. Budemo li ponizna, ali snažna zemlja, dočekivat će nas s dobrodošlicom. Naša je zemlja sada najmoćnija na svijetu. Upravo zato moramo biti ponizni, ali i projicirati snagu u prilog unaprjeđenja slobode. Trebali bi nas doživljavati upravo onakvima kakvi jesmo. Mi smo slobodoljubljiva nacija. Budemo li bahati, onda će nas tako i doživljavati, ali budemo li ponizna zemlja, onda će nas poštovati". Ključna riječ, ponizna, za voditelja rasprave u najmanju ruku bila je čudna u izjavi čovjeka koji pretendira i koji se natječe za najmoćniju funkciju na svijetu - predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Ono što je zasigurno izazvalo dodatno čuđenje je izjava i Al Gorea koji se nadovezao na izjavu svog suparnika. "Slažem se s tim. Mislim da smo se u svijetu suočili s tim problemom - nikad nismo bili ovoliko moćniji od drugih u odnosima sa svijetom, zbog čega moć Sjedinjenih Američkih Država zna izazivati ogorčenost. Zato mislim da je ideja poniznosti važna. No, mislim da moramo imati i osjećaj misije u svijetu. Osim toga moramo štititi našu sposobnost unaprjeđenja Amerike", rekao je Gore.
Obje izjave zasigurno govore što je nužno učiniti u bliskoj budućnosti. No još više govore u kakvo je trenutačno stanje dovedena Amerika tijekom osmogodišnje demokratske administracije. Američkom prizmom raščlanjeno znači sljedeće: zbog sve većeg vala antiamerikanizma u svijetu, nezapamćenog u američkoj povijesti, u pitanje su dovedeni vitalni američki nacionalni interesi.

Sada se pogotovo jasno vidi da je posthladnoratovsko razdoblje u sebi sadržavalo (a i dalje sadrži) više neizvjesnosti od onog hladnoratovskog kojemu je svrha bila spriječiti opći nuklearni sukob. U sadašnjem okruženju, snalaženje Amerike nije bilo baš na visini koju je od nje očekivao slobodoljubljivi svijet, naročito onaj njegov dio koji je bio u okovima komunizma. Nova administracija za cilj će svakako imati prebroditi to nesretno prijelazno razdoblje i opstati ono što zaista je, samo ako postane svjesna svojih mogućnosti i ograničenja. Drugim riječima, Amerika se ne smije zavaravati iluzijama da su joj mogućnosti nametanja volje drugim nacijama neograničene. O tome u svojim izjavama svjedoče i oba američka predsjednička kandidata kad inzistiraju na riječi poniznost. Biti najmoćniji na svijetu i ujedno ponizan doista je izazov s kojim će se morati suočiti nova administracija u Bijeloj kući. Učiti iz svoje, kako dalje tako i bliže povijesti je nužnost od koje nije pošteđena ni Amerika.
Kad su američkog veleposlanika u Hrvatskoj, Williama Montgomeryja u oproštajnom intervjuu upitali je li američka intervencija u Vijetnamu bila pogreška, odgovor je bio u najmanju ruku začuđujući, čak i neočekivan. Montgomery, bivša zelena beretka, ali i državni službenik koji nikada ne podliježe emocijama i koji uvijek tumači službeni stav američke vlade, otvorio je srce i dao možda svoju prvu izjavu koja nije bila na tragu službene američke politike. "Bila bi velika pogreška gledati na američku intervenciju u Vijetnamu bez istodobne spoznaje dviju bitnih činjenica - želje samih Vijetnamaca za nacionalnim ujedinjenjem i oružane agresije kojoj je bio cilj širenje komunizma. Mi smo, doduše, učinili veliku pogrešku jer smo dramatično podcijenili želju stanovnika Vijetnama za nacionalnim jedinstvom", ima se osjećaj da je to Montgomery sa žaljenjem konstatirao. I ova izjava, iako od veleposlanika, no ništa manje važno jer on tumači politiku svoje zemlje i opredmećuje je u onome što se zove ostvarenje nacionalnog interesa, je bitna i daje naslutiti spoznaju da i mali također imaju svoje nacionalne interese koji, iako za neke iracionalni, su nešto što je vrijedno i dostojno borbe. U današnjem, sve globaliziranijem svijetu kad se sraz korporacijskog i nacionalnog približio "vrhu", je činjenica o kojoj svakako treba voditi računa. Samo oni koji imaju vrhunsku spoznaju vladanja i upravljanja, kako velikim tako i malim moći će reći da su ispunili svoju misiju. U ovom slučaju državničku.

Nezahvalno je davati neke čvrste prognoze tko će biti novi predsjednik SAD-a. I bez obzira na tijesnu prednost od jedan posto republikanskog kandidata samo nekoliko dana pred okončanje kampanje, smatram da bi pobjednik trebao biti onaj koji je odlučan da Ameriku izvuče iz krize u koju je zapala na globalnoj sceni. Situacija s terorističkim napadom na američki razarač USS Cole kao paradigmom američke globalne projekcije moći najbolji je povod za smjenu. Naime, ako pobijedi sadašnji potpredsjednik Al Gore nije vjerojatna odlučnija promjena vanjskopolitičkog kursa, tj. politike preventivnog angažmana - svugdje i za svašto - od AIDS-a, narkotrgovine, ekologije, siromaštva pa do toga da se neke države proglašavaju upitnim. Za analizu svakako je i zanimljiv njegov uži tim gdje bi ulogu državnog tajnika dobio sadašnji američki veleposlanik pri UN-u Richard Holbrooke. No, to prelazi okvire ovog teksta.