U žarištu
NAFTNA KRIZA I BLISKOISTOČNI MIROVNI SPORAZUM

Foto: Der Spiegel

Istodobno izbijanje naftne krize i krize bliskoistočnoga mirovnog sporazuma osim pojačanja regionalne nestabilnosti izaziva i globalnu nestabilnost. Obje krize zajedno posjeduju vrlo visoki potencijal za izazivanje poremećaja u postojećim gospodarskim i političkim odnosima između arapskog svijeta i Zapada. Visoki stupanj složenosti i povezanosti tih kriza dovodi do toga da se njihove trenutačne posljedice samo naizgled jednostavne ovisno o tome radi li se o izvoznicima ili uvoznicima nafte bliskoistočnim ili nekim drugim zemljama i sl., kreću od izrazito pozitivnih do krajnje negativnih

Naftna kriza većini bliskoistočnih izvoznica nafte među kojima su najvažnije Saudijska Arabija, Irak, Kuvajt i Iran ne pogoduje istom mjerom. Zbog toga je pitanje na koje nastoje odgovoriti vlade u tim zemljama puno šire od trenutačne cijene i tiče se stvarnog utjecaja spomenutih kriza na njihov unutarnji i vanjskopolitički položaj. Glavni razlog za to proizlazi iz činjenice da obje krize omogućuju narušavanje postojeće stabilnosti u regiji, uspostavljene porazom Iraka u Zaljevskom ratu i nerješavanjem odnosa između Irana i Iraka. Osim toga, zbog nemogućnosti postizanja konačnog rješenja bliskoistočnog pitanja postojeća naftna kriza dovodi i do otvaranja puno širih i globalnih poremećaja.
Trenutačno najveće probleme zbog porasta cijene nafte trpe industrijska gospodarstva zemalja u razvoju. U slučaju nastavka krize njima bi se u budućnosti vrlo brzo mogla pridružiti i druga visokoenergetski zavisna industrijska gospodarstva razvijenih zemalja poput npr. EU i Japana. Takva prognoza je posljedica objektivnog sagledavanja ne samo rješenja bliskoistočnog sukoba već i svih ostalih na proizvodnju i distribuciju nafte utjecajnih čimbenika. Budući da oni ne ukazuju na mogućnost važnijeg smanjenja cijene nafte u idućem razdoblju od najmanje četiri mjeseca, realno je očekivati ne samo nastavak negativnog utjecaja naftne krize na mirovni sporazum već i obrnuto. Čak i za slučaj zadržavanja bliskoistočne krize na sadašnjoj razini, zbog ulaska sjeverne hemisfere u zimsko razdoblje i nastupanja sezonskog porasta potrošnje, očekujemo zadržavanje ili porast sadašnje cijene nafte. Mogući porast potrošnje vrlo će se teško zaustaviti čak i za slučaj nastavka OPEC-ove maksimalne susretljivosti i pristanka na zahtjeve zemalja uvoznica za povećanjem proizvodnje. Razloga za takvo stanje ima mnogo, a većina od njih svoje korijene vuče iz proteklog razdoblja u kojem je vrijednost nafte bila podcijenjena. Tijekom tog razdoblja, koje je svoj vrhunac doživjelo 1998. kad se cijena nafte spustila na otprilike 10 USD po barelu, prekinuta je većina kapitalnih investicija u naftnoj industriji. Kao rezultat toga danas imamo brojne probleme i slabosti unutar postojećega globalnog lanca proizvodnje i distribucije nafte koji su toliko veliki da ih za slučaj postojećih sve većih potreba nije moguće tako brzo riješiti. Nemogućnost brzog rješavanja tih problema kao i nemogućnost postizanja bliskoistočnoga mirovnog sporazuma predstavlja opasan potencijal za destablizaciju ne samo regionalnog već i globalnog kako gospodarskog tako i političkog sustava. Premda ta spoznaja, gledano iz perspektive postindustrijskih gospodarstava može izgledati pretjerana, bliskoistočna kriza u uvjetima sadašnjeg više nego trostrukog povećanja cijena nafte u posljednjih dvadeset mjeseci stvara nove izazove na koje i postindustrijska gospodarstva nikako nisu imuna već samo otpornija od ostalih manje razvijenih, industrijskih gospodarstava.