"...bitka za Francusku je gotova. Očekujem da bitka za Britaniju upravo počne. .... Sav bijes i moć neprijatelja moraju se vrlo brzo okrenuti na nas. Hitler zna da nas mora, na ovom otoku, slomiti ili izgubiti rat. Ako mu se odupremo, cijela Europa može biti slobodna.... Ali, ako padnemo, tada će cijeli svijet, uključujući SAD, uključujući sve što znamo i za što brinemo, potonuti u ponor novog srednjovjekovnog mraka..... Stoga se pripremimo za naše dužnosti na takav način da, ako britanski imperij i Commonwealth budu trajali tisuću godina, ljudi mogu reći "To je bio njihov najljepši trenutak."
(izvadci iz govora premijera Winstona Churchilla "Their Finest Hour", održanog u Donjem domu britanskog parlamenta, 18. lipnja 1940.)

Bez sumnje, zračna Bitka za Britaniju predstavljala je jednu od najvećih bitaka II. svjetskog rata. O toj bitki napisane su mnoge studije i knjige, a neke kontroverze ostaju i dalje otvorene. Bez sumnje, zračna Bitka za Britaniju predstavljala je jednu od najvećih zračnih kampanja u II. svjetskom ratu, u kojoj je britanska strana izvojevala pobjedu "za dlaku": da su njemačke zračne snage (Luftwaffe) u kolovozu 1940. godine nastavile s napadima na zračne baze, radarskim postajama i tvornicama aviona, pitanje je bi li britanske Kraljevske zračne snage (Royal Air Force, RAF) preživjele. No, unatoč nekim izrečenim ocjenama da je ta bitka predstavljala točku prekretnicu u II. svjetskom ratu, takva ocjena ne može se prihvatiti. (c)to bi bilo da je Britanija godinu dana kasnije izgubila Bitku za Atlantik? U tom slučaju, unatoč pobjedi u Bitki za Britaniju, Britanci bi bili prisiljeni na predaju prije nego što bi im SAD bile sposobne pružiti pomoć.
Druga popularna teza koja se često provlači u prikazima Bitke za Britaniju je tvrdnja kako je za pobjedu bilo primarno zaslužno Lovačko zapovjedništvo (Fighter Command) RAF-a, te posebno lovac Supermarine Spitfire. Pritom, zanemaruje se doprinos drugog britanskog lovca Hawker Hurricanea, doprinos drugih zapovjedništava RAF-a, ali i drugih organizacija (npr. Motrilačkog korpusa, Observer Corps). Napokon, postoje i još neke kontroverze koje su i danas predmet spora povjesničara, ali i avionskih entuzijasta - teorija formacije Big Wing, ili sudbina Hugha Dowdinga. Čak je i vremenski raspon trajanja bitke (službeno trajanje bitke bilo je od 10. srpnja do 31. listopada 1940.) predmet rasprave.
Bez obzira na mnoga, još uvijek otvorena, pitanja povezana sa zračnom Bitkom za Britaniju, jedna ocjena ostaje neosporna: to je bio prvi sukob u II. svjetskom ratu u kojem je nacistička Njemačka pretrpjela poraz, ali i prvi sukob u povijesti koji se vodio isključivo u zraku.
Prikaz te bitke ne može se početi opisom borbenih akcija: da bi se u potpunosti razumjela zbivanja tijekom Bitke za Britaniju, potrebno je prikazati pozadinu tog sukoba - planove i pripreme oba protivnika, sredstva kojima su raspolagali i načine na koji su ih primijenili.

Za njemačke zračne snage Bitka za Britaniju predstavljala je prvu priliku za odmjeravanje snage s ravnopravnim protivnikom kojeg je predstavljao britanski RAF. Godine 1940. Luftwaffe je predstavljala najveće, najjače i najmodernije zračne snage na europskom kontinentu. U samo pet godina službenog postojanja1) Luftwaffe je pretvorena u moderno opremljeni vid njemačkih oružanih snaga, koji je u svim sukobima u kojima je dotad sudjelovao ((c)panjolska, Poljska, Norveška, Francuska) nizao pobjedu za pobjedom.
Međutim, unatoč iznimnim uspjesima postignutim u dotadašnjim operacijama nad Poljskom, Norveškom i u Zapadnoj Europi, njemačka Luftwaffe nije bila spremna za dobivenu zadaću. Promatraju li se sve kampanje Luftwaffe prije Bitke za Britaniju, može se vidjeti kako je njezin način djelovanja bio sljedeći: postizanje zračne nadmoći uništenjem protivničkih aviona na zemlji (iznenadnim napadima); presijecanje protivničkih komunikacijskih i opskrbnih linija zračnim udarima; pružanje zračne potpore kopnenim snagama. Navedene misije pokazuju kako je glavna zadaća Luftwaffe bila uloga fleksibilne udarne snage namijenjene primarno potpori oklopnih divizija u sklopu izvođenja Blitzkriega. Treba istaknuti jednu činjenicu: za vrijeme Bitke za Francusku Luftwaffe nije uništila francuske zračne snage (ArmŽe de l'Air) - to se uostalom od nje i nije ni tražilo (primarno je bilo pružanje zračne potpore). No, to je značilo da je Luftwaffe u trenutku počinjanja bitke za Britaniju bila potpuno nespremna za vođenje strateške zračne kampanje protiv britanske strane: ne samo da u njezinu sastavu nije bilo teških strateških bombardera, već nije bilo ni lovaca velikog doleta za pratnju bombardera; doktrina strateškog bombardiranja nije postojala, kao ni uvježbavanje posada za takve zadaće.
U izvođenju te zadaće najveći nedostatak predstavljala je činjenica kako Njemačka do početka II. svjetskog rata nije razvila nijedan teški četveromotorni bombarder velikog dometa. Nesretna smrt zagovornika teških bombardera generala Waltera Wewera 1936. dovela je do usporavanja njihova razvoja. Prioritet je bio proizvodnja što je moguće više borbenih aviona u najkraćem mogućem roku, dok je za razvoj strateških bombardera trebalo i novaca i vremena. Ta kratkovidnost teško će koštati Luftwaffe.
Pri ovom kratkom prikazu Luftwaffe, treba spomenuti i njezinu organizaciju, koja se zasnivala na sasvim drugačijem načelu od RAF-a. Umjesto funkcionalnih zapovjedništava (što je bio slučaj s RAF-om), organizacija Luftwaffe zasnivala se na zračnim flotama (Luftflotte), koje su se sastojale od lovačke, bombarderske, izvidničke komponente. Najveća formacija u sklopu Luftflotte bio je Geschwader (pukovnija)2), koji su činile tri Gruppe. Unutar svake Gruppe nalazila su se tri ili četiri Staffela (eskadrile), svaki s 12 do 16 aviona i 20 do 25 pilota. Najmanji element u sklopu Staffela bio je kod lovačkih Staffela par lovaca (Rotte), a kod bombarderskih Staffela tri bombardera (Kette).