Foto: US Navy

Na primjeru desantne skupine američke ratne mornarice zasnovane oko desantnog nosača helikoptera USS Saipan (LHA-2) razložit ćemo koncept tog sastava

Desantna skupina (Amphibious Ready Group, ARG) američke ratne mornarice (US Navy) plovni je sastav koji se temelji na jednom ili više squadrona desantnih brodova i pridodanim plovnim jedinicama, a namjenski se ustrojava kako bi podupirao konkretnu zada}u neke od marinskih zračno-kopnenih namjenskih snaga (Marine Air Ground Task Force, MAGTF). U slučaju Marinske ekspedicijske postrojbe, desantnu skupinu čini jedan squadron desantnih brodova (Amphibious Squadron, PHIBRON) , prema potrebi pojačan jednom ili više plovnih jedinica. Pri daljnjem razmatranju ARG-a, kao primjer ćemo dati desantnu skupinu nosača helikoptera USS Saipan (USS Saipan ARG), ustrojenu od 4. squadrona desantnih brodova (PHIBRON 4), koja je nedavno bila u posjetu Republici Hrvatskoj.

Zadaća 4. squadrona desantnih brodova je taktička kontrola pomorsko-desantnih snaga, ponajprije izvođenje napadaja s mora, potpora iskrcanim snagama, kao i zapovijedanje desantnim snagama američke 6. flote u Sredozemlju. Sekundarne zadaće tog squadrona uključuju zaštitu, spašavanje ili evakuaciju neboraca koji su američki državljani, potpora humanitarnim operacijama te, prema potrebi, uspostava 'uvjerljive nazočnosti' (credible presence) američkih snaga na pojedinim područjima.
Zapovjednik 4. PHIBRON-a, kapetan bojnog broda (Captain) Ronald L. Chapman, ujedno je i zapovjednik desantne skupine nosača helikoptera USS Saipan, pri čemu nosi titulu komodora. On se pri pripremanju i provođenju konkretnih desantnih operacija konzultira sa zapovjednikom MEU, koristeći postupak nazvan "Planiranje procesa žurnog odgovora" (Rapid Response Planning Process - R2P2, v. dalje u tekstu). Pritom se uzima kako je za početak operativnoga djelovanja potrebno šest sati od primanja zapovjedi. Od trenutka kad se počne s operativnim djelovanjem potrebno je 36 sati za iskrcavanje čitave MEU, od početka operativne provedbe zapovjedi. Za dva sata od početka operativne provedbe zapovjedi moguće je iskrcati 750 marinaca s pripadajućom opremom.
Zapovjedni element 4. PHIBRON-a sastoji se od dvanaest časnika i devetnaest dočasnika i mornara, stručnjaka na svojim područjima. Taj element je jezgra za planiranje napada i desantnih operacija, operativnu kontrolu namjenske skupine brodova, koordinaciju topničke i zračne potpore koju pruža brodovlje angažirano u operaciji, koordinaciju veza, kao i koordinaciju medicinskih zahvata i zbrinjavanja. Tijekom vježbi i borbenih operacija taj stožer se može brzo pojačati dodatnim osobljem kako bi bio u stanju kvalitetno ostvariti pred njega postavljenu zadaću, pa može brojiti oko 75 ljudi.

Zadaća dobivena od nadređenih predstavlja temelj za planiranje djelovanja. Nakon njezina primanja sastaje se Krizna skupina (Crisis Action Team) koju čine ključni pripadnici stožera MEU i PHIBRON-a. Oni nakon razmatranja odlučuju o konkretnoj osobi zapovjednika postrojbi na terenu koji ima oko 30 minuta za razradu prijedloga neposrednoga djelovanja. Nakon razmatranja, zapovjednici MEU i PHIBRON odabiru pristup rješavanju postavljene zadaće. Kad je ta odluka pala, ostaje do tri sata za podrobnije planiranje. Nakon što je ono dovršeno, održava se konačni sastanak (Confirmation Brief), u trajanju oko sat vremena, tijekom kojega zapovjednici MEU i PHIBRON-a ponovo prolaze sve pojedinosti akcije koja im predstoji. Kad su sve nedoumice riješene i ovaj sastanak završen, marincima ostaje oko dva sata za pripremu neposrednog djelovanja. Time se u razdoblju od oko šest sati izvodi planiranje djelovanja koje predstoji.

Današnja ARG se temelji na PHIBRON-u koji je istodobno i taktička i administrativna postrojba, a broji tri plovne jedinice: desantni nosač helikoptera klase Tarawa LHA-1 ili klase Wasp LHD-1, desantni brod-dok klase Anchorage LSD-36 ili klase Whidbey Island LSD-41, kao i desantni brod-dok klase Austin LPD-4. Marinska ekspedicijska postrojba razmješta se na sva tri broda, pri čemu ćemo za primjer uzeti 26. MEU (SOC) i desantnu skupinu nosača USS Saipan. Na desantni nosač helikoptera USS Saipan (LHA-2) ukrcava se dio zapovjednog elementa, stožerna satnija pojačane pješačke bojne, satnija pješaštva, satnija za paljbenu potporu, topnička bitnica, laki oklopno-izvidnički vod, dijelovi opkopara, pretežiti dio zračnog elementa, kao i dijelovi logističkog elementa. Desantni brod tipa LSD (Landing Ship Dock) namijenjen je ukrcavanju i desantiranju teške opreme, no nema mogućnosti stalnog ukrcavanja helikoptera. U slučaju 4. PHIBRON-a to je USS Ashland (LSD-48) i na njega se ukrcava pješačka satnija, amfibijski oklopnjaci, tenkovi, kao i teška opkoparska i logistička vozila te oprema. Na posljetku, na desantni brod-dok tipa LPD (Landing Platform Dock) - konkretno USS Austin (LPD-4) - ukrcava se pješačka satnija, dijelovi zračnog i logističkog elementa, kao i elementi pridodani namjenski organiziranim snagama. Ukoliko je potrebno izdvojiti brod (i dio MEU-a s njim), redoviti izbor je LPD jer on načelno ima zapovjedne mogućnosti, kao i mogućnosti stalnog ukrcavanja helikoptera (što ipak nemaju svi brodovi klase Austin, v. Hrvatski vojnik br. 64, listopad 2000.). Nova klasa San Antonio LPD-17 (dva broda su već u gradnji) trebala bi zamijeniti islužene starije LPD-ove, uklanjajući njihove tehničke nedostatke.
Dodajmo kako je do završetka Hladnog rata ARG redovito imala jednu do dvije plovne jedinice više: redovito jedan tenkonosac (Landing Ship Tank, LST), odnosno jedan transportni brod za potporu desantnih operacija (Amphibious Cargo Ship, LKA). U to doba se ARG mogla primjerice sastojati od jednog desantnog nosača, jednog LPD-a i dva LST-a, ili pak od nosača, jednog LPD-a, jednog LST-a i dva LKA. Kako su tenkonosci smatrani previše specijaliziranim plovnim jedinicama, početkom devedesetih godina prevedeni su u pričuvu, a zatim je većina predana stranim ratnim mornaricama. Istodobno su i transportni brodovi za potporu desantnih operacija prebačeni u pričuvu, no zadržani su za slučaj mobilizacije. Danas američka ratna mornarica raspolaže s jedanaest desantnih nosača, jedanaest LPD-ova i petnaest LSD-ova, dok su u gradnji jedan nosač i dva spomenuta LPD-a. Cilj je dobiti dvanaest približno istovrsnih ARG-ova, među kojima će biti rapoređeno 36 raznih desantnih brodova što se drži dostatnim za prebacivanje dva i pol MEB-a.
Plovne jedinice koje se pridodaju ARG-u redovito su logističke namjene (tj. pomoćni brodovi), a njihova vrsta i broj ovise o konkretnoj zadaći koju ARG treba ispuniti. Primjerice, tijekom nedavnih vježbi u Jadranu desantnoj skupini nosača USS Saipan bio je pridodan brod za potporu nuklearnih podmornica USS Emory S. Land (AS-39).
Priča o ARG-u ne bi bila potpuna ukoliko ne bismo spomenuli i jedinice koje služe iskrcavanju s brodovlja na obalu: desantna plovila opće namjene (Landing Craft Utility, LCU) i desantne lebdjelice (Landing Craft Air Cushion, LCAC). Zapovjednici ARG-a i MEU-a zajednički dogovaraju specifikaciju broja i omjera tih jedinica, pri čemu je opće načelo (ne uvijek primjenjivo!) kako jedan LCU zauzima prostora na brodovima i nudi transportni kapacitet jednak onome što imaju dva LCAC-a. Izborom desantne lebdjelice žrtvuje se pak autonomija i nosivost koju nude LCU-ovi radi brzine i mogućnosti prelaska preko zapreka koju daje LCAC. Recimo stoga kako bi tipični ARG imao dva do tri LCU-a i tri do četiri LCAC-a. Uz njih se pridodaju i desantne pneumatske brodice krute konstrukcije (ponajčešće ukrcane na LPD), dok se desantna plovila za mehanizaciju (Landing Craft Mechanized, LCM) danas rijetko javljaju u sastavu američkog ARG-a.