Lički graničar 1758. Lički graničari borili su se u Sedmogodišnjem ratu od samog njegovog početka: 1756. 500 Ličana jurišalo je na dvorac Tetschen u Češkoj, a vodio ih je Gideon Laudohn, tadašnji dopukovnik pukovnije. Iduće godine, dvije su bojne sudjelovale u prepadu na Hirschfeld, bitki kod Praga, boju na brdu Moys, opsadi Schweidnitza, i prepadu kod Welmina, gdje se Laudohn, sada već pukovnik, ponovo istakao. Osim kod Wisteritza, pukovnija se 1758. borila i kod Liebaua te u mnogim manjim pothvatima, a 1759. sudjelovala je u bitki kod Kunersdorfa. Slijedeće godine borili su se Ličani u bitkama kod Landshuta i Liegnitza, te jurišali na Glatz, sve u koru svojeg nekadašnjeg pukovnika, koji je u tri godine dosegao najviši generalski čin (Feldzeugmeister) i počeo se od 5. ožujka 1759, kada mu je Marija Terezija podarila plemićki naslov, potpisivati s "Loudon". Godine 1761. poduzimali su Lički graničari samo manje pothvate, a slijedeće su sudjelovali u bitki kod Chemnitza, napadu na Pretschendorf i obrani Schweidnitza.

Pruski kralj Friedrich II. upao je u proljeće 1758. u Moravsku i pokušao osvojiti tvrđavu Olomouc. Nije u tome uspio, ali su mu Austrijanci svojom inertnošću i pasivnošću ipak omogućili postizanje osnovnog cilja - dobitka vremena za obračuna s Rusima koji su s istoka ugrožavali njegovo kraljevstvo

Potkraj 1757., Friedrich II. pobjedama kod Rosbacha nad sjedinjenom francusko-njemačkom vojskom i Leuthena nad Austrijancima, uspio je zaustaviti za njega nepovoljan slijed ratnih zbivanja započet porazom kod Kolina. Rosbach ga je riješio "francuskih" briga jer su ohrabreni Britanci odlučili aktivnije vojnicima i novcem sudjelovati na njegovoj strani u ratu u Europi, odvraćajući time u mnogome pažnju Francuske od Friedricha i ujedno olakšavajući sebi samima rat protiv njezinih kolonija, a Leuthenom je preoteo Austrijancima sve što su dotad osvojili u Šleskoj, osim tvrđave Schweidnitz. No, s istoka, sporo ali postojano, pomaljali su se Rusi. Nastojeći spriječiti njihovo spajanje s Austrijancima, odlučio je Friedrich udariti u proljeće 1758. prvo na ove potonje dok se još nisu oporavili od Leuthena. Nakana mu je bila zaposjesti tvrđavu Olomouc u Moravskoj i tako zaprijetiti pohodom na Prag ili Beč. On, istina, nije imao snage za takve pohode: vojska mu nije više bila tako snažna kao godinu dana ranije, a za leđima bi mu ostali Rusi, koji su u siječnju 1758. već zauzeli istočnu Prusku, ali bi potencijalna prijetnja možda navela Austrijance na ishitreno izlaganje bitki pod za njih nepovoljnim uvjetima ne bi li tako spriječili pad tvrđave. U svakom slučaju, ako Austrijanci i ne ponude bitku, Friedrich je računao kako će mu, nakon zaposjedanja Olomouca, njihovi pokušaji preotimanja dati dovoljno vremena za obračun s Rusima. Moravsku je odabrao i zato što je u njoj bilo dosta dobara potrebnih vojsci na pohodu jer još nije bila poharana ratom, a i kako bi zaobišao jaki neprijateljski položaj kod Skalitza u istočnoj Češkoj koji je držao feldmaršal Daun s glavnom austrijskom vojskom.
Prije upada u Moravsku, Prusi su opsjeli Schweidnitz, koji se predao 16. travnja. Nakon toga, Friedrich prikuplja svoju vojsku iza šleskih graničnih planina i 28. travnja prelazi moravsku granicu. Idućeg dana potiskuje iz Troppaua, šezdesetak kilometara sjeveroistočno od Olomouca, slabi austrijski zaštitni kor podmaršala de Villea (Feldmarschalleutnant, rang general pukovnika HV-a) i napreduje dalje, ometan jedino slabim odjelima Hrvata. Već 3. svibnja, prvi pruski husari pokazuju se pred zidinama, a tijekom idućih dana pristiže i glavnina pruske vojske. Bjelodano je kako su Austrijanci potpuno iznenađeni, što u Friedricha budi nadu u lako zaposjedanje tvrđava, slično kao i 1741. za vrijeme Prvog šleskog rata. No, olomoučke utvrde temeljito su popravljene i proširene između 1746. i 1754., te obilno opskrbljene topništvom, streljivom i svim ostalim potrepštinama, što je Olomouc učinilo jednom od najsnažnijih tvrđava u cijelom Habsburškom carstvu, koja je uz to sada bila u rukama čvrstog i odlučnog zapovjednika, generala (Feldzeugmestera) Marschalla. On je odmah iza prvih izvješća o pruskom napadu počeo izravne pripreme za obranu, dovlačeći iz okolice namirnice i onoliko stoke koliko se moglo smjestiti u gradu, organizirajući građanstvo za radove na bedemima i prikupljajući sve raspoložive postrojbe, tako da je posada za nekoliko dana ojačana na oko 7200 pješaka i 300 konjanika. Pješaci su svrstani u dva odjela: jednim je zapovijedao general bojnik (General Feldwachtmeister) Drašković, a drugim general bojnik Voith.