Foto: Der Spiegel

Unatoč obećavajućim prognozama iz proteklih nekoliko desetljeća, Afrika u novo tisućljeće ulazi u izrazito lošem gospodarskom i socijalnom stanju koje svaki optimizam čini nerealnim. Afriku danas možda i više nego prije dva ili tri desetljeća potresaju problemi gladi, epidemije zaraznih bolesti, nezrelosti političkog sustava, etničkih sukoba, ali i međunarodne izolacije i zanemarivanja

Nažalost, svim tim starim problemima treba dodati i nove, među kojima su najznatniji širenje epidemije AIDS-a, starost afričkih režima i iz toga prisutne brojne slabosti. Četiri desetljeća nakon uspostave nezavisnosti velikog broja afričkih zemalja vrlo je mali broj primjera u kojima su nekadašnje vođe borbe za nezavisnost i njihove političke stranke na demokratski način sišle s vlasti. Unutrašnja stabilnost većine afričkih zemalja dominantno se nalazi pod snažim utjecajem činjenice da stanje u njima obilježava autoritarnost vlasti koju obnašaju vođe pokreta za nezavisnost ili diktatori koji su vlast preuzeli vojnim udarom, ili pak posvemašnja nestabilnost u obliku otvorenih plemenskih sukoba i ratova.

Nestabilnost afričkih država najvećim dijelom uvjetovana je neuspjehom ostvarenja mirne tranzicije političke vlasti i razvoja demokracije. Budući da korijeni tog problema jednim dijelom potječu i iz doba kolonijalizma, nije ih moguće riješiti na jednostavan i, iz međunarodne perspektive gledano, standardan način. Činjenica da su europski kolonisti granice između današnjih afričkih država podigli ne uzimajući u obzir granice drevnih plemenskih kraljevstva predstavlja glavni izvor ne samo vanjskopolitičke već i unutrašnjopolitičke nestabilnosti većine afričkih zemalja. Povezana s nerazvijenošću političkog sustava, spomenuta činjenica stvara preduvjete za uspostavu i održavanje tri prije spomenuta oblika vlasti: autoritarne diktature, vojne diktature i građanskog rata. S obzirom na to da ni jedan od tri spomenuta modela ne omogućuje mirnu tranziciju vlasti, vojni udari i građanski ratovi još uvijek predstavljaju i najvjerojatnije će predstavljati glavni način promjene vlasti u afričkim zemljama. Nažalost, velik doprinos održavanju takvog nepovoljnog stanja daje i međunarodna zajednica koja još uvijek podupire održavanje pa čak i uspostavu novih oblika gospodarskog osiromašivanja afričkih zemalja. Povezivanje i zajedničko lobiranje afričkih i drugih nerazvijenih zemalja, članica Svjetske trgovinske organizacije (WTO) koje je usmjereno na uspostavu međunarodnih mehanizama koji bi trebali spriječiti nastavak takvog stanja, premda je do sada neuspješno, ipak ohrabruje.