Neizvjesnost zbog ponovnog neuspjeha u postizanju sveobuhvatnog bliskoistočnog mirovnog procesa predloženog od strane američkog predsjednika Clintona, ponovno potresa Bliski istok. Ovog puta razlozi za zabrinutost su navodno još i veći. Potiču ih medijske glasine ali i činjenice o tradicionalnoj nezainteresiranosti američke konzervativne politike bliskoistočnim mirovnim problemima. Osim smjene u Bijeloj kući, ubrzanje transformacije Clintonovoga bliskoistočnoga mirovnog procesa (vidi Hrvatski vojnik br. 66) snažno podupiru EU, Rusija, ali i sam Izrael.

Američko posredovanje u sukobima i mirovnim procesima na Bliskom istoku, bar zasad je bilo obilježje demokratskih predsjednika. Prvi američki predsjednik koji je pokušao pomiriti Izraelce i Arape bio je John. F, Kennedy. On je u početku šesdesetih godina pokušao nagovoriti tadašnjega egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera i izraelskog premijera Davida Ben Guriona na početak mirovnih pregovora o statusu Sinajskog poluotoka i područja Gaze. Kenedyjeva inicijativa tom prigodom nije urodila plodom i mirovni sporazum po tim pitanjima nije se postigao sljedećih dvadeset godina. Uspjeh u postizanju prvoga velikoga mirovnog sporazuma između Izraela i Arapa pripada američkom također demokratskom predsjedniku Jimmyu Carteru. On je uspio privoliti izraelskog premijera Menachema Begina i egipatskog predsjednika Anwara Sadata na potpisivanje povijesnog sporazuma iz Camp Davida.
Stopama svojih demokratskih prethodnika krenuo je i predsjednik Bill Clinton koji je veliki dio svojih vanjskopolitičkih inicijativa posvetio baš Bliskom istoku. Njegov odlazak iz Bijele kuće, te istovremeni pad popularnosti izraelskog premijera Baraka, otvaraju vrata za promjenom dosadašnje izraelske politike prema Palestincima i obrnuto. Premda je u posljednjem krugu pregovora predsjednik Clinton upoznao Arafata i Baraka sa svojom procjenom budućeg stanja i mogućnosti nastavka mirovnog procesa, prema kojoj će njegovim odlaskom iz Bijele kuće šanse za postizanje sporazuma biti smanjene, oni se nisu uspjeli usuglasiti. Pitanje statusa Jeruzalema i prava palestinskih izbjeglica na povrat u Izrael ostala su glavnim predmetom spora oko kojeg nije bilo moguće postići obostrano prihvatljivo rješenje.