Karabinjer Kraljevske dalmatinske pukovnije 1808. - 1813. U lakim pješačkim pukovnijama karabinjeri su bili elitne postrojbe birani od najviših i najjačih vojnika, poput grenadira u linijskim pješačkim pukovnijama. Oni su jedini zadržali u naoružanju pješačku sablju koju su nosili na remenu prebačenom preko desnog ramena. Na istom remenu suspregnut sa sabljom nošen je i bajunet. Sablja je imala crvenu kićenku, a crvene boje bile su i ostale oznake pomoću kojih su se razlikovali od ostalih postrojbi: pompon i ukrasni upleteni gajtani na čakovu, te epolete na ramenima

U napoleonskim ratovima sudjelovao je velik broj hrvatskih vojnika. Nažalost kao i ranije, pa i kasnije u povijesti, oni su se često nalazili na suprotstavljenim stranama. Dio njih iz Istre i Dalmacije, a kasnije i iz prekosavske Hrvatske borio se od 1806. do 1813./14. godine u vojsci slavnog francuskog vojskovođe Napoleona Bonapartea. O njihovoj borbenoj vrijednosti i zaslugama danas svjedoči spomen-ploča postavljena u dvorištu Doma invalida u Parizu (H™tel les Invalides), u "hramu francuske ratne slave."
U ovom napisu, u nekoliko nastavaka, pokušat ćemo rekonstruirati i oživjeti izgled ovih hrvatskih vojnika, odnosno dati prikaz njihovih odora i naoružanja

Prvi dodir s novom revolucionarnom francuskom armijom hrvatski vojnici imali su boreći se u carskoj habsburškoj vojsci u ratovima što su ih protufrancuske koalicije vodile protiv revolucionarne Francuske. Hrvatski vojnici su se borili u sastavu redovnih pukovnija, u sklopu insurekcijske vojske koju je podizao Sabor ili, najveći dio njih, u graničarskim pukovnijama koje su činile jednu petinu ukupne carske vojske. Iako su graničari u prethodnom habsburško-turskom ratu 1788.-1791. pretrpjeli velike gubitke, ipak su u znatnom broju sudjelovali u francuskim revolucionarnim ratovima. Prvi pak sraz s francuskom vojskom pod vodstvom mladog vojskovođe u usponu generala Napoleona Bonaparte hrvatski vojnici su doživjeli u borbama u Italiji. U bitki kod Arcolea 1796., samo zahvaljujući slučaju, Napoleon je izvukao živu glavu u borbi s hrvatskim graničarima.
Padom Venecije i ukinućem Mletačke Republike godine 1797. područja u Dalmaciji koja su nekada potpadala pod njezinu vlast pripala su sada Habsburškom carstvu. No vladavina Habsburgovaca nije dugo trajala. Naime, nakon kataklizme u bitki kod Austerlitza 1805. godine car Franjo II (I) bio je prisiljen ustupiti Napoleonu nedavno stečene posjede: obalni dio Istre, Dalmaciju i Kotorski zaljev. Kako bi uspostavili potpunu vlast na ovom području, posebice na području Boke, Francuzi su morali tijekom 1806. i 1807. godine ratovati s Rusima i Crnogorcima. Tom prigodom su okupirali, a 1806. i ukinuli Dubrovačku Republiku. Osvojena područja bila su pripojena Kraljevini Italiji, francuskom satelitu kojem je kralj bio sam Napoleon. Za potkralja je imenovan Josephinin sin i Napoleonov posinak Eugen Beauharnais. Po uzoru na francusku vojsku ustrojena je i vojska Kraljevine Italije. U njezin sastav ušli su i vojnici iz naših krajeva, bilo prelaskom u sklopu nekadašnjih austrijskih, odnosno mletačkih postrojbi ili novačenjem u novoustrojene jedinice. Od njih su ustrojene sljedeće postrojbe: četiri dalmatinske bojne, kasnije preustrojene u Kraljevsku dalmatinsku pukovniju, bojna Istarskih lovaca, kasnije jedna od bojni 3. pukovnije lakog pješaštva talijanskog kraljevstva, te bojne Dalmatinskih i Albanskih pandura. Iako je područje Dalmacije i Istre u kojem su novačene ove postrojbe 1809. ušle sastav novoosnovanih Ilirskih provincija, Dalmatinska kraljevska pukovnija i bojna Istarskih lovaca ostali su i dalje u sastavu vojske talijanskog kraljevstva. Jedino je bojna Dalmatinskih pandura došla pod zapovjedništvo guvernera Ilirskih provincija maršala Marmonta, a od nje je kasnije ustrojena pukovnija Dalmatinskih pandura.