Nesrazmjer u opremi i pristupu borbi je odlučan element u određivanju ishoda sukoba

Razvoj događaja nakon završetka hladnog rata donio je niz pojavnih oblika ratovanja koji su u ušli u žarište zanimanja vodećih vojnih sila svijeta. Naime, tijekom posljednjeg desetljeća 20. stoljeća uglavnom je diljem svijeta prihvaćen stav kako globalni nuklearni rat više ne predstavlja vjerojatnost koja neposredno prijeti. Umjesto toga, javljaju se nove ugroze, zajednički nazvane asimetričnim prijetnjama

U razdoblju između kraja četrdesetih i početka devedesetih godina temelj vojnog razmišljanja kako na Zapadu, tako i na Istoku, bila je procjena kako je nuklearni sukob dvaju blokova vrlo ozbiljna opcija na koju se mora računati. Pritom je temeljno pitanje bilo trebaju li se vojske okupljene u dva dominantna vojna bloka pripremati isključivo za nuklearni sukob, ili pak trebaju ostati otvorenima i za druge oblike ratovanja. U to doba prevladavajuća dihotomija postavljala se na sljedeći način: nuklearni rat s jedne strane, odnosno vojne operacije protiv nesofisticiranog protivnika s druge. U tome su postojale velike oscilacije mišljenja, kako u vremenu, tako i u prostoru.

Sjedinjene Američke Države prošle su kroz nekoliko faza, od oslanjanja na nuklearni monopol do razrade novih doktrina nakon dugog i zamršenog rata u jugoistočnoj Aziji. Naime, tijekom osamdesetih godina američka vojna doktrina donijela je više novina. Ponajprije, "zračno-kopnenu bitku" (Airland Battle), odnosno fleksibilni način uporabe konvencionalnih snaga kojim je kakvoća dobila prednost nad brojnim stanjem osoblja i oružnih sustava. Nadalje, došlo je do sustavne izgradnje snaga za vođenje sukoba niskog intenziteta (Low Intensity Conflict), tj. takvu vrstu konvencionalnog sukoba koji ne traži uporabu sofisticiranog oklopništva, topništva i slično, već je težište stavljeno na klasična pješačka djelovanja na teško prohodnom terenu, veliku stratešku pokretljivost snaga koje mogu reagirati u kratkom vremenu itd. Istodobno je došlo do neke vrste preporoda snaga za specijalno ratovanje, kao i do ustrojavanja tzv. lakih pješačkih divizija, specifično ustrojenih, uvježbanih i opremljenih za vođenje sukoba niskog intenziteta.

Odnos američkih saveznika prema dihotomiji 'nuklearni rat - intervencija protiv nesofisticiranog protivnika' varirao je u skladu s nacionalnim interesima. Razmjerno pouzdan partner bila je Velika Britanija koja je svoje vlastite nuklearne snage u velikoj mjeri opremila američkim materijalom, što se ponajprije odnosi na nuklearne balističke podmornice, tj. transfer američkog reaktora i balističkih projektila. Istodobno je Francuska istupila iz vojnih struktura NATO saveza i počela provoditi ambiciozan domaći nuklearni program. Obje te zemlje zadržale su u postkolonijalnom razdoblju razmjerno velik broj 'lakih' konvencionalnih, kao i specijalnih postrojbi koje su im prema potrebi omogućavale intervenciju u prekomorskim zemljama, redovito onima koje su netom bile izašle iz odnosa izravne političke ovisnosti o metropoli, dakle, bivših kolonija, protektorata i tome slično. Većina preostalih zapadnoeuropskih vojski orijentirala se na vođenje rata uz uporabu nuklearnog oružja, s iznimkom Nizozemske, Belgije, Portugala i Španjolske, čije su se postrojbe i dalje povremeno angažirale izvan teritorija svoje zemlje.

Završetkom hladnog rata prijetnja nuklearnog sukoba između dva vojna bloka praktički je nestala, pa je time došlo i do određene doktrinarne neizvjesnosti: kako će izgledati budući ratovi? Pomalo iznenađujuće, prvi veći sukob po završetku hladnoga rata bio je koalicijski rat protiv Iraka, tj. operacija Pustinjska oluja (Desert Storm). Taj rat vođen je osobljem, borbenim sustavima i taktikom koji su pripremani za bojišta srednje Europe - jasno, uz nužne prilagodbe pustinjskom okruženju. Pouke tog rata dvojako su relevantne za ovaj napis. S jedne strane, nije došlo do izumiranja klasičnih 'teških' snaga (oklopništva, mehaniziranog pješaštva, samovoznog topništva itd.), što se kasnije potvrdilo primjerice u BiH i na Kosovu. Naime, laki oklop, zračnopokretno, planinsko i slično nemehanizirano pješaštvo, kao i ostale 'lake' snage i danas djeluju samo kao nadopuna, a ne zamjena 'teškim' snagama. Uzrok tome su kako zbiljski zahtjevi koje konkretna operacija postavlja, tako i osjetljivost zapadnih demokracija na ljudske gubitke. S druge strane, iračke snage primijenile su neke oblike prijetnji, kako potencijalnih (bioloških i kemijskih), tako i zbiljskih (poput paljenja naftnih polja kao oblika državnog ekološkog terorizma) koje su pridonijele uvođenju pojma asimetričnog ratovanja.