Piše Robert BARIĆ
Operacija Barbarossa - Sovjetsko-njemački odnosi 1921.-1941.

Bez sumnje, sukob nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza između 1941. i 1945. godine predstavljao je ne samo najintenzivnije ratište II. svjetskog rata, već ujedno i najveću ali i najkrvaviju vojnu kampanju u dosadašnjoj povijesti. Sam uvod u ovaj krvavi konflikt, operacija Barbarossa (njemački napad na SSSR 22. lipnja 1941.) i danas okuplja vojne povjesničare i analitičare zbog brojnih još uvijek neodgovorenih pitanja povezanih s početnom fazom tog sukoba. Međutim, bilo kakva analiza operacije Barbarossa ne može biti potpuna bez bar kratkog pregleda odnosa SSSR-a i Njemačke između 1921. i 1941. godine.
Uspostavljanje i intenziviranje suradnje (1921.-1932.)
Polazna točka za analizu odnosa Sovjetskog Saveza i Njemačke između dva svjetska rata je sporazum iz Rapalloa, sklopljen 16. travnja 1922., koji je označio početak vrlo neobičnog odnosa. Ironično, tijekom dvadesetih, usprkos vojnom porazu carske Rusije u I. svjetskom ratu, Sovjetska Rusija je najintenzivnije odnose imala baš s Weimarskom Republikom, bez obzira na činjenicu što je sovjetsko vodstvo već tada percepiralo Njemačku kao budućeg neprijatelja.
Godine 1921. otpočinje osnivanje zajedničkih njemačko-sovjetskih poduzeća koje je podupirao njemački vojni vrh u nadi da će ta industrijska kooperacija omogućiti uspostavu odnosa koji su postojali između carske Njemačke i carske Rusije do 1894. godine te ujedno olakšati ponovno naoružavanje Njemačke i razvoj oružanih sustava koji su bili zabranjeni odredbama mirovnog ugovora iz Versailessa. Sovjetska strana je željela dobiti pristup modernoj vojnoj tehnologiji što joj je bilo onemogućeno zbog potpune izolacije Sovjetske Rusije i to u trenutku građanskog rata i strane intervencije u Rusiji.
Prvi kontakti obje strane uspostavljeni su putem posrednika još u kolovozu 1920. S njemačke strane pregovore je vodio zapovjednik njemačkih oružanih snaga (Chef der Heeresleitung, taj položaj držao je između 1920. i 1926. godine) Johannes Friedrich Leopold von Seeckt, a sa sovjetske diplomat Viktor Kopp koji je u Berlinu otvorio ured: iako je njegov javni zadatak bio pregovaranje o pitanjima povratka ruskih zarobljenika i civila zadržanih u Njemačkoj, njegov stvarni zadatak bio je rad na poboljšavanju sovjetsko-njemačkih odnosa. Kopp je imao važnu ulogu u osnivanju prvih zajedničkih poduzeća obje zemlje (Deutsch-Russische Luftverkehrsgesellschaft /Deruluft/ i Deru-metall). Istodobno u početku 1921. godine u njemačkom ministarstvu rata (Reichswehrministerium) osnovan je specijalni tajni odjel (Sondergruppe-R) zadužen za vojnu kooperaciju s Rusijom koji je vodio Reischwehr.
Početak te tajne suradnje kulminirao je sklapanjem sporazuma iz Rapalloa, kojim su se obje strane složile u poništavanju bilo kakvih potraživanja jedne strane prema drugoj; Njemačka se ujedno obvezala na pružanje financijske pomoći Rusiji te uspostavljanje trgovačkih veza. S obzirom na to da Sovjetska Rusija nije bila spremna prihvatiti uvjete pod kojima bi dobila kredite i ekonomsku pomoć sa Zapada, suradnja s Njemačkom ostala je jedinom alternativom. Dana 11. kolovoza 1922. obje strane sklopile su tajni sporazum o osnivanju njemačkih vojnih baza na sovjetskom tlu.
S njemačke strane namjera je bila uspostavljanje zajedničkog rada na razvoju vojne avijacije, oklopnog ratovanja te kemijskog oružja. Njemački ciljevi bili su sljedeći:
- razvoj naprednih vojnih tehnologija, teorijskih aplikacija i trenažnih programa bez uplitanja neke treće strane
- razvoj taktike primjene novih oružanih sustava zabranjenih Versailleskim sporazumom
- dobivanje iskusnog i ekspertnog vojnog osoblja na svim područjima vojne vještine, koji će kasnije u Njemačkoj stvoriti bazu za daljnji razvoj Reichswehra
- razvoj oružanih sustava čije je posjedovanje Njemačkoj bilo zabranjeno
- razvoj novih operativnih postupaka i strategija na temelju prethodno navedenih činilaca.
Kako bi ostvarila te ciljeve, njemačka strana je od sovjetske zatražila pogodne lokacije za baze u kojima će se razvijati navedene sposobnosti, slobodu djelovanja u tom poslu, slobodnu razmjenu ideja i razvijene tehnologije između dvije strane u međusobnoj kooperaciji; bit sporazuma bila je jasna - njemačka strana će u Rusiji stvoriti osnove za ponovnu izgradnju njemačke vojne sile, a sovjetska strana će osim razvijene tehnologije dobiti prigodu da uvježbava svoje vojnike zajedno s njemačkim.
Na području razvijanja tehnika i oružja za kopneno ratovanje bila je važna 1926. godina kad su Nijemci u Kazanu osnovali školu za oklopno ratovanje (Panzerschule). U iduće tri godine izgrađena je infrastruktura baze, nakon čega je uslijedilo tajno dopremanje prvih njemačkih tenkova. Sovjetska strana je osigurala određeni broj lakih tenkova britanskog podrijetla. Jedan od najpoznatijih instruktora u školi bio je Heinz Guderian.
Prvo područje na kome se intenzivirala suradnja obje strane bio je razvoj vojne avijacije. Godine 1921. njemački stručnjaci počeli su raditi na stvaranju industrijskih sposobnosti proizvodnje aviona u Rusiji. Tri godine kasnije u Lipecku (mjesto sjeverno od Voroneža) je izgrađen istraživačko-nastavni centar: u razdoblju od 1925. do 1927. odvijalo se školovanje s ciljem osvježavanja znanja njemačkih pilota te početak izučavanja odabranih njemačkih časnika za pilote (1926.). Godine 1928. u Lipeck su počeli dolaziti mladi piloti iz Njemačke zbog dodatnog uvježbavanja, posebice letačke taktike. Usporedno sa školovanjem njemačkog i ruskog osoblja u Lipecku su provođena i letna ispitivanja novih aviona (na primjer, veliki dio istraživačkog rada na razvoju aviona za obrušavanje Junkers Ju 87 Stuka obavljen je u Lipecku) te razvijanje i uvježbavanje taktika zračne borbe. Njemačka strana je za školu dala oko 60 aviona (najvećim dijelom lovaca Fokker D-XIII), a od 1931. godine u većem broju pojavili su se moderni avioni (na sovjetsko inzistiranje). Škola je zatvorena 1933. godine, a do tada je kroz nju prošlo više od 1200 pilota buduće Luftwaffe.
Njemačke instalacije korištene za ispitivanje mogućnosti kemijskog ratovanja odvijale su se u bazi Tomka pokraj mjesta Podosinki (regija Samare; zanimljivo je da je takav izbor lokacije odabran zbog toga što su se u okolnim područjima nalazili brojni pripadnici njemačke manjine koji su zapošljavani na poslovima održavanja u bazi). Na toj lokaciji odvijao se iznimno intenzivan program istraživanja kemijskog ratovanja: u svibnju 1926. dopremljene su prve količine bojnog otrova difozgen, a u okolici mjesta Luga izvođeni su veliki testovi na otvorenom. Na kraju treba spomenuti i njemačku malu časničku školu u Moskvi kroz koju su prošli Keitel, Mannstein and Model.
Dok su na području vojne avijacije i kopnenog ratovanja obje strane postigle izvrsnu kooperaciju, to nije bio slučaj s razvojem pomorskog naoružanja. Godine 1926. sovjetska vojna delegacija posjetila je Berlin, ponudivši njemačkoj strani konstruiranje podmornica i torpeda u SSSR-u, zauzvrat zatraživši njemačku tehnološku pomoć na tom području. Njemačka ratna mornarica odbila je ponudu na temelju procjene da su tajni njemački programi razvoja mornaričke tehnologije u Nizozemskoj, Švedskoj i Finskoj superiorniji od sovjetske ponude
Obje strane izvukle su korist iz te suradnje: sovjetska je dobila pristup modernoj vojnoj tehnologiji, a njemačka glatko zaobišla odredbe članka V Versailleskog sporazuma (zabranjivanje razvoja i uporabe ofenzivnog naoružanja), čime su se višestruko vratila uložena sredstva (procjenjuje se da su njemački godišnji troškovi suradnje iznosili oko deset milijuna RM, što ukupno iznosi za svekoliko razdoblje suradnje oko sto milijuna RM).
Na području sigurnosne kooperacije obje zemlje treba spomenuti Berlinski sporazum sklopljen u rujnu 1926., kojim su se potpisnice obvezale da će ostati neutralne u slučaju da jednu od njih napadne treća strana te da neće podupirati ekonomske pritiske koje bi treća strana mogla uvesti protiv jedne od njih.
Sporazum iz Rapalla također je uspostavio okvir za ekonomsku suradnju dvije zemlje koja je bila posebno važna za Njemačku za vrijeme velike ekonomske krize kada joj je Sovjetski Savez postao najvažniji trgovački partner.6 Za sovjetsku stranu ta suradnja je također imala iznimnu važnost, jer je time Sovjetima omogućen pristup njemačkoj tehnologiji u kritičnom razdoblju prvog petogodišnjeg plana (zauzvrat, njemačka strana dobivala je sirovine neophodne za njezinu ekonomiju, a predstavljala je i najvećeg stranog kreditora Sovjetskog Saveza). Suradnja je počela opadati u zadnje dvije godine Weimarske Republike zbog jačanja nacizma u Njemačkoj. Uz to, Staljin je u početku tridesetih nastojao smanjiti ovisnost SSSR-a o stranim zemljama. Na ekonomskom planu to je dovelo do redukcije trgovine s Njemačkom (ali i ostalim zemljama Zapada); sovjetsko vodstvo računalo je da će ubrzana industrijalizacija zemlje vrlo brzo dovesti do domaće zamjene za uvožene proizvode. Kao rezultat te politike, potkraj 1933. Njemačka je prvi put u razmjeni sa SSSR-om došla u minus, no trgovina se nastavila. Središnje pitanje u ekonomskim odnosima obje strane do 1935. godine predstavljao je sovjetski dug Njemačkoj (650 milijuna RM), no čak i nakon što je SSSR 1934. godine otplatio najveći dio duga, trgovinska razmjena je nastavljena jer je Njemačka i dalje ovisila o isporuci sirovina i zlata iz SSSR-a. Međutim, do znatnijeg poboljšanja ekonomskih odnosa nije moglo doći dok ne uslijedi politička normalizacija odnosa.
U svakom slučaju, dolazak na vlast Adolfa Hitlera 1933. godine predstavljao je kraj do tada uspješne desetogodišnje suradnje obje zemlje - Hitler je obustavio vojnu suradnju, no ipak nije poništio Berlinski sporazum, a kao što je već rečeno ekonomska suradnja je nastavljena ali u znatno manjem opsegu.