Piše dr. Zvonimir FREIVOGEL
Versuchsgleitboot - austrougarski eksperimentalni gliser

U Puli je 1915. za austrougarsku ratnu mornaricu izgrađeno i do kraja 1916. ispitivano plovilo koje je bilo daleki predak današnjih nekonvencionalnih brzih ratnih brodova koji se sve više rabe i u ratnim mornaricama

Austrougarska ratna mornarica (Kaiserliche und Kšnigliche Kriegsmarine; K.u.k. Kriegsmarine) posjedovala je (i tijekom I. svjetskog rata dalje gradila) brojne parne torpiljarke (Hrvatski vojnik br. 69, ožujak 2001.), ali je zapostavila motorne torpiljarke, koje bi bile praktičnije za djelovanje na zatvorenom moru poput Jadranskog.

Neostvareni projekti torpednih plovila
U razdoblju prije I. svjetskog rata odbijen je niz projekata za brze torpedne brodice, koje su nudili austrougarski izumitelji i brodograditelji, kao i niz stranih poduzeća, iskusnih u gradnji te vrste brodova. Prvi motori s unutarnjim sagorijevanjem rabljeni su za pogon brzih športskih i natjecateljskih brodica još 1885. godine, a u tome su vodeća bila britanska brodogradilišta Thornycroft i Yarrow, koja su u nekoliko navrata slala svoje planove Mornaričkom odjelu (Marinesektion) austrougarskog Carskog ministarstva rata (Reichskriegsministerium). Još 1884. poduzeće Yarrow & Co. iz Londona ponudilo je projekt torpedne brodice s električnim pogonom, a 1904. i prijedlog za gradnju motornih torpiljarki, ali su oba tipa bila odbijena kao nepogodna za uporabu pri jačem moru. Uslijedio je prijedlog poduzeća Thornycroft & Co. (iz godine 1905.) - koji nije pobliže opisan - i još jedan projekt poduzeća Yarrow (1906.), za brodicu koju je pokretalo pet petrolejskih motora Napier ukupne snage 220,59 kW (300 KS) brzinom do 25,5 čvorova. Austrougarska ratna mornarica naručila je dvije jedinice tog tipa, ali ih je rabila kao ophodne brodice u sastavu Dunavske riječne flotile¹⁾.
Tijekom 1907., u doba dok je austrougarska ratna mornarica planirala graditi parne torpiljarke istisnine 100 tona, Mornaričko-tehnički odbor (Marinetechnisches Komitee, MTK) iz Pule ponudio je vlastiti projekt motorne torpiljarke²⁾. Mornarički odjel nije odobrio gradnju prototipa i zamisao je ubrzo pala u zaborav. U svibnju 1908. brodogradilište Stabilimento Tecnico Triestino iz Trsta poslalo je prijedlog za motornu torpiljarku istisnine 70 tona, koja bi bila građena prema američkom projektu, te naoružana s tri torpedne cijevi i tri brzometna topa, ali je i to odbijeno s napomenom da tako mala brodica ne može nositi planirano naoružanje. Brodogradilište Whitehead u Rijeci nudilo je 1909. torpiljarku istisnine 160 tona pokretanu dizelskim motorima³⁾, ali ni taj projekt nije zanimao Mornarički odjel.

Airbrush: Tihomir Likso

Tijekom 1912. uslijedila je nova ponuda brodogradilišta Yarrow za brodicu dvojne namjene (uporabivu kao motornu topovnjaču ili motornu torpiljarku), koja je odbijena kao nepotrebna. Sredinom 1914. udruga vlasnika motornih jahti (Motor-Yacht-Club) predložila je otkup nacrta i gradnju deset motornih torpiljarki francuskog tipa RŽcopŽ, istisnine 8 tona i naoružanih jednim torpedom u pramčanoj cijevi. Brzina tih malih plovila namijenjenih obalnoj obrani dostizala bi samo 16,5 do 17 čv, stoga ne čudi kako je i taj prijedlog bio brzo odbačen.

Razvoj
Nakon što je izbio I. svjetski rat, britanska i talijanska ratna mornarica nastavile su poboljšavati postojeće projekte brzih napadnih brodica (posebice poduzeće Thornycroft i talijansko poduzeće Societa Veneziana Automobili Navale, S.V.A.N.), dok su austrougarski planovi odgođeni na razdoblje poslije rata. Unatoč tome, pojedini su izumitelji nastavili proučavati mogućnosti i prednosti koje torpednim brodicama pružaju motori s unutarnjim sagorijevanjem. Jedna od njih bila je brza spremnost plovila za djelovanje, jer nije trebalo ložiti kotlove i održavati visoki tlak pare tijekom plovidbe, a druga je bila smanjena uočljivost, jer benzinski i dizelski motori nisu stvarali toliko dima kao ložišta parnih kotlova. Težina motornog pogona bila je podjednaka ili niža od parnih strojeva, ali je broj strojara bio znatno manji. Nedostatci su bili viša cijena motora i gradnje, kao i nedovoljno iskustvo brodograditelja i mornaričkog osoblja s tada novim tipom pogona.
Forma trupa također se morala razlikovati od tipične klasične forme, koja je sjekla vodu i tijekom plovidbe velikim brzinama stvarala veliki otpor. Prve brze brodice bile su vrlo dugačke i uske (nalik sportskim brodicama na vesla), ali su bile nestabilne, imale veliki krug okretanja, a krma im je duboko zaranjala pri većoj brzini. Sljedeći korak bilo je širenje krme i podizanje krmenog dijela kobilice kako bi se izbjeglo uranjanje krme, a rebra tog dijela trupa više nisu bila poluokruglog ili oštrog, nego pravokutnog oblika. Brze motorne brodice postupno su pretvorene u glisere, koji kližu (glisiraju) preko morske površine, pri čemu se bolje mogla iskoristiti raspoloživa snaga motora. Brodice su prvotno imale ravno dno, a zatim su dobile stepenicu, na koju bi se plovilo uzdiglo nakon početnog ubrzanja, što je ponovno smanjilo otpor vode na trupu.
Kasnije inačice glisera imale su dvije ili više ŇstepenicaÓ na brodskom dnu, ali su postojali i drugi načini smanjenja otpora, poput stvaranja zračnog jastuka između trupa i vodene površine, kako bi se olakšalo ŇklizanjeÓ. To je načelo 1883. otkrio francuski znanstvenik dr. Gustave Lavale, a rabljeno je kako bi se uz pomoć dovođenja zraka kroz ureze na brodskom dnu povećala brzina trkaćih brodica.
Prvi prijedlog za eksperimentalno plovilo (gliser) s upuhavanjem zraka ispod trupa, koji je Mornaričko-tehnički odbor u Puli primio tijekom rata, potjecao je od mornaričkog časnika, poručnika bojnog broda Dagoberta MŸllera von ThomamŸhla, zapovjednika torpiljarke 60 T (bivša torpiljarka Schwalbe klase Kaiman). Poručnik MŸller von ThomamŸhl bavio se problemom povećanja brzine glisera i smanjivanja otpora uz pomoć dovođenja zraka između dna plovila i vodene površine, a izvodio je i pokuse - pri kojima je torpiljarka 60 T vukla modele raznih formi - kako bi dokazao izvedivost svoje zamisli.
Nakon niza pokusa izumitelj je 26. ožujka 1915. Mornaričko-tehničkom odboru uputio ŇStudiju o gradnji glisera velike brzineÓ, zajedno s iscrpnim proračunima i skicom brzog plovila pravokutnog tlocrta, duljine 16,3 m i širine 6,4 m, koje bi imalo najveću istisninu 12,25 tona. Na svakom boku brodice bila bi postavljena po dva dvostruka okvira za ispaljivanje ukupno četiri torpeda kalibra 450 mm u smjeru plovidbe. Tri već rabljena avionska motora Austro-Daimler snage po 88,24 kW (120 KS) pokretala bi plovilo preko tri osovine i tri vijka tipa Zeise brzinom do 32 čv. Četvrti bi motor Austro-Daimler snage 47,79 kW (65 KS) pokretao kompresor na pramcu, kako bi pomoću ventilatora dovodio zrak ispod cijele duljine brodskog dna i izdizao brodicu 0,25 m iznad površine vode. Kompresor bi dopremao 450 m³ zraka u minuti, a ŇbijegÓ zraka sa strana ispod bokova brodice sprečavale bi bočne stijenke, zaronjene u plovidbi pola metra ispod vodene površine. U brodicu se moglo ukrcati 2000 litara benzina (ukupne težine od 1600 do 1800 kg), što bi bilo dostatno za doplov do 550 nautičkih milja. Trup bi bio težak 1760 kg, četiri torpeda s okvirima za lansiranje 3480 kg, tri glavna motora 1000 kg, četvrti motor s kompresorom i ventilatorom 400 kg, ostatak konstrukcije brodice 1200 kg, a četiri člana posade sa zalihama 500 kg. Gradnja bi koštala (ne računajući motore, proizvod poduzeća …sterreichische Daimler-Motoren-Gesellschaft u Wiener Neustadtu) od 8000 do 13.000 austrijskih kruna.
Mornaričko-tehnički odbor obavio je nekoliko pokusa, tegleći modele plovila izgrađene u dva različita mjerila, a pokusi su potvrdili kako upuhavanje zraka ispod brodskog trupa smanjuje otpor, povećava uzgon i poboljšava stupanj djelovanja pogona, koji postupno raste, ali kod velikih brzina ponovno opada. Izmjerene vrijednosti dovele su do zaključka kako bi planiranu formu trupa stvarao prevelik otpor, a zbog velike istisnine i relativno slabe snage motora najveća brzina ne bi prelazila 12 čv (!). Stabilnost brodice također ne bi zadovoljavala, posebice pri uzburkanom moru, a postavljanje brodskih vijaka na krmenom rubu trupa djelomice je poništavalo prednosti koje je stvarao sloj zraka, te je predloženo da se brodski vijci postave direktno ispod trupa ili iza krme.
Nacrti su temeljito preinačeni prema prijedlozima Mornaričko-tehničkog odbora i naručen je prototip, kako bi se obavio niz probnih plovidbi. Gradnja brodice, nazvane Ňpokusnim gliseromÓ (Versuchsgleitboot) počela je u pulskom mornaričkom arsenalu 17. lipnja 1915., kobilica je položena 1. srpnja 1915., plovilo je opremljeno 16. rujna i porinuto 2. listopada 1915., a već 3. listopada uslijedila je prva probna plovidba.