Piše Vladimir BRNARDIĆ
Odore hrvatskih vojnika u Napoleonovoj vojsci (VI.)
Ilirska pukovnija, Nacionalna garda, Ilirska flotila

ILIRSKA PUKOVNIJA
Nakon potpisivanja mira između Austrije i Francuske u Schšnbrunnu 14. listopada 1809. područja južno od rijeke Save ušla su u sastav Francuskoga carstva. Čitav prostor ujedinjen je u jednu teritorijalnu cjelinu i nazvan Ilirske provincije. Nakon povlačenja Austrija je ukinula pukovnije koje su imale novačka područja na ovim područjima. Francuzi su zadržali sustav Vojne krajine i graničare u svojoj vojnoj službi, ali su ujedno počeli novačiti vojnike i iz civilnog područja Hrvatske, grada Rijeke, Primorja i Istre, te slovenskih zemalja; Kranjske i Gorice. Odlučeno je da se s ovih područja ustroji jedna pukovnija. Napoleon je 16. studenog 1810. u Fontainebleau potpisao dekret o ustrojavanju lake pješačke pukovnije pod imenom Ilirska pukovnija (RŽgiment d'Illyrie). Odlučio je da pukovnija ima jednak broj vojnika kao i ostale francuske lake pješačke pukovnije, te da ima jednaku organizaciju i ustroj. Određeno je da pukovniju čini pet bojni. Svaka bojna bila je sastavljena od šest satnija; po jedna satnija karabinjera (carabiners) i voltižera (voltigeurs), te četiri satnije lovaca (chasseurs). Prema propisu o ustroju francuskog lakog pješaštva svaka je satnija imala na čelu satnika, poručnika i potporučnika, šest dočasnika, kojima je pomagalo osam kaplara i dva bubnjara. Satnija je brojala 121 lovca, karabinjera ili voltižera. Zapovjedništvo lake pukovnije sastojalo se od pukovnika, bojnika, četiri, odnosno pet zapovjednika bojni, pet pobočnika, glavnog logističara, blagajnika, liječnika s četiri liječnička pomoćnika, pet pomoćnika pobočnika, deset narednika, glavnog i pomoćnog bubnjara, vođe muzičara i sedam muzičara, te četiri majstora. Svaka bojna imala je četiri sapera koji su bili u sastavu karabinjerske čete.
Nalog da ustroji pukovniju dobio je guverner Ilirskih provincija, maršal Marmont. On je svakom okrugu propisao koliko mora skupiti novaka i poslati ih u Ljubljanu. Novačeni su svi od osamnaest do četrdeset godina starosti. Od novačenja su bili izuzeti vlastelini, učitelji, građani i rudari. Odaziv nije bio velik tako da su ljude hvatali i kada bi ih skupili dovoljno slali su ih u Ljubljanu. U Ljubljani je pukovnija ustrojena 22. siječnja 1811. Iz Ljubljane su novake otpremili u Goricu gdje su još uvijek bili u svojim civilnim odijelima. U Gorici je došlo do masovnog pokušaja bijega. Oko 300 ljudi pokušalo je pobjeći kroz glavna vrata vojarne, ali su naletjeli na skupinu francuskih vojnika koji su počeli po njima pucati. Dio je ubijen i ranjen, dio je uspio pobjeći, no većina je vraćena u vojarnu. One koje su uspjeli uhvatiti bili su strijeljani, a ostali su to morali promatrati.

NACIONALNA GARDA
Radi obrane zemlje u odsutnom času nakon uspjeha revolucije u Francuskoj su podignute jedinice Nacionalne garde koje su se prvenstveno borile radi zaštite vlastitog teritorija. Prve postrojbe Nacionalne garde u hrvatskim krajevima podignuo je i ustrojio general Lauriston 1806. godine u Dubrovniku kako bi mu pomogle u obrani grada od Rusa i Crnogoraca. Kasnije, tijekom 1809. godine general Marmont je osnovao i ustrojio četiri bojne Nacionalne garde. Jedna bojna nalazila se u Zadru, dvije su bile u Dubrovniku i jedna u Kotoru. Udijelivši neke manje povlastice, Marmont je privukao mladiće iz uglednijih obitelji koje je postavio na čelo jedinica Narodne garde. Osim toga dao je izdvojiti nešto oružja i dodatak u hrani za one dane kada su gardisti bili u službi. Svrha im je bila da pojačaju obranu tih gradova i luka nakon što francuske jedinice napuste to područje zbog odlaska na ratni pohod prema Beču.
Slijedećih godina Nacionalna garda je još više proširena, posebice nakon što su francuske snage u Ilirskim provincijama smanjene na snagu jedne divizije. Zbog toga što vrlo razvedenu istočnojadransku obalu nisu mogle braniti slabe jedinice Ilirske armije maršal Marmont se posvetio ustrojavanju novih jedinica Narodne garde od Trsta do Kotora. Posebice se pozabavio onima u Trstu i Istri. Uspjeh je bio mimo svih Marmontovih očekivanja. Pridodavši neke više počasne nego korisne povlastice privukao je u Narodnu gardu sve bogate ljude i među stanovništvom razvio natjecateljski duh. Stupanje u Narodnu gardu predstavljalo je čast. Pripadnici garde bili su obučavani u rukovanju topovima i puškama. Marmont je u svojim memoarima zapisao da nigdje nije vidio dostojnije Nacionalne garde, uspoređujući je čak i s linijskim trupama. Na području između Trsta i Rijeke ustrojene su jedinice od oko 2500 ljudi. Ukupno je u to vrijeme, prema Marmontovim memoarima, Nacionalna garda na području Trsta, Istre, Dalmacije i Albanije imala oko 10.000 pripadnika.

ILIRSKA FLOTILA
Francuzi su osim organiziranja i ustrojavanja kopnenih snaga u Ilirskim provincijama pokušali osnovati i flotu, točnije Ilirsku flotilu (Flottille d'Illyrie). U tu svrhu trebali su poslužiti brodovi koji su ostali nakon ruskog povlačenja iz Boke kotorske 1807. godine. Ruski general Baratinski otišao je s ostatkom ruske flote u Trst. Vojnici i mornari vratili su se u Rusiju preko Austrije, a brodovi su ostavljeni Francuzima. Napoleon je želio od jednog linijskog broda i fregate utemeljiti Ilirsku mornaricu. Ostaci ruske flote su se sastojali od četiri linijska broda, dvije fregate, šest transportera i tri brika. Brodovi su jedva bili uporabljivi za plovidbu. Od svih brodova donekle su bili očuvani jedino linijski brod Sedd-el-Bahr, koji su Rusi ranije tijekom godine uzeli od Turaka, fregata Lyogkiy i korveta Diomed. Marmont je, poštujući Napoleonovu zapovijed, imenovao komisiju da pregleda linijski brod, ali ona ga je proglasila neuporabljivim te je bio uništen. Fregata je popravljena, opremljena i popunjena novacima od kojih se također ustrojila i posada linijskog broda Rivoli koji se nalazio u Veneciji. Fregata je predana Kraljevini Italiji s obzirom na to da Ilirske provincije nisu mogle pokriti njezine troškove.
Umjesto toga ustrojena je Ilirska flotila sastavljena od: dvije galete, dva briga, deset šalupa topovnjača i deset do dvadeset manjih barki peniša. Flotila je bila razdijeljena u tri grupe koje su korištene za obranu obale i luka, te za praćenje konvoja trgovačkih brodova i njihovu zaštitu od engleskih gusara. Osim toga jedan od glavnih zadataka Ilirske flotile bilo je provođenje kontinentalne blokade protiv uvoza engleske kolonijalne robe. Dio akcija zapljene kolonijalne robe flotila je poduzela 1810. kod Trogira i na Visu. Većina ljudstva u flotili preuzeta je iz nekadašnje austrijske flote, koja je nakon austrijskog poraza 1809. (kojim je monarhija odsječena od mora) prestala postojati.