Piše Emil VIDUŠIĆ
Specijalne operacije u oružanim sukobima i političkim krizama

Tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća vodilo se u svijetu nekoliko konvencionalnih ratova u kojima su postrojbe posebne namjene odigrale tako važne uloge da su njihove akcije u tzv. sukobima niskog intenziteta - Low Intensity Conflicts, suzbijanju međunarodnog terorizma ili izazivanju regionalnih kriza od šesdesetih do osamdesetih postale modelima nekonvencionalnih iliti specijalnih operacija mnogih velikih, pa i manjih vojnih sila

Njihova nezamjenjiva uloga došla je primjerice do izražaja već potkraj 1950. u Korejskom ratu kad je američka 187. pukovnijska bojna skupina padobranaca pukovnika Franka Bowna sa 41. commando (diverzantska) skupinom britanskih marinaca potpukovnika Douglasa Drysdalea svladala nadmoćnije konvencionalne snage. Sličan slučaj bio je i u anglo-francuskoj intervenciji protiv Egipta na Suezu 1956. Kad su se u operaciji Mušketir angažirale britanske 40. i 42. diverzantska skupina te 3. padobranska bojna SAS-a. No, dosta je i primjera koji pokazuju kako katkad ni sudjelovanje elitnih postrojbi u nekonvencionalnim operacijama iz ovih ili onih razloga znade neslavno završiti.
U ciljanoj stranoj propagandi ponajčešće su se isticali uspjesi takvih postrojbi, a rjeđe njihovi promašaji. Da bi se koliko-toliko uvidjela realnost i sposobnosti nekih od razvikanih elitaša, za političko diplomatsku, a poglavito vojnu vještinu korisno je povremeno takve operacije razmotriti i pogledom iskosa.