Piše Tomislav LONČAR
U žarištu
Izlazak Irana na međunarodnu scenu

Takvo stanje izaziva zabrinutost, prije svega Washingtona i Tel Aviva, a potom i Ankare, Islamabada i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Neovisno o reformskim uspjesima i ostanku predsjednika Mohammada Khatamija na predsjedničkom položaju, većina procjena koje dolaze iz spomenutih zemalja predviđaju da će strategijska politika Teherana najvjerojatnije ostati nepromijenjena. Takvu procjenu podupire i većina zapadnih analitičara, a odluka američkog Kongresa da pokrene postupak produljenja ekonomskih sankcija protiv Irana od 24. svibnja ove godine samo je njezina izravna posljedica.
Prema mišljenju Washingtona, Iran je tijekom posljednjih nekoliko godina ostvario znatne uspjehe na području gospodarstva i socijalne politike, ali i istodobno vrlo male na području vanjske politike. Najveće zamjerke Washingtona usmjerene su na nastavak iranske financijske i logističke potpore Hezbolahu i drugim ekstremnim snagama među Palestincima. Osim tog urgentnog problema, usvajanje tehnologije za domaću proizvodnju balističkih raketnih sustava srednjeg dometa otvara i brojne nove probleme vezane uz razvoj oružja za masovno razaranje. Među njima se posebno ističu programi razvoja nuklearnog i biološkog oružja. Njihov razvoj većina Iranaca smatra ključnim čimbenikom nacionalne sigurnosti. Prednost koju pritom daju razvoju balističkih raketnih sustava proizlazi iz nemogućnosti domaćeg razvoja drugih tipova suvremenih borbenih sustava, prije svega zrakoplova, njihove visoke cijene na međunarodnom tržištu, te nemogućnosti nabave rezervnih dijelova sa Zapada. Nabava ratnih zrakoplova iz Kine i Rusije spomenuti problem vrlo teško može riješiti jer se kineski zrakoplovi odlikuju nedostatnim tehničkim značajkama, a ruski zahtijevaju visoka ulaganja u prateću infrastrukturu. Uzevši u obzir činjenice da Iran već posjeduje takvu infrastrukturu za zapadne tipove zrakoplova, te da između Irana i susjedne Rusije postoje brojne razlike i problemi zbog kojih bi strategijsko vezivanje Irana uz ruske vojne sustave moglo biti pogrešno, Iran razvoj svoje vojne doktrine u velikoj mjeri temelji na razvoju primitivnijih oružnih sustava za masovno razaranje.
Nastojanja Irana da razvije oružne sustave za masovno razaranje i preuzme vodeću ulogu u regiji imaju svoje duboke korijene u tradicionalnom osjećaju iranske regionalne superiornosti. Taj osjećaj i nacionalizam koji iz njega proizlazi u današnjem su Iranu gotovo jednako prisutni kao i nekada u doba vladavine šaha Reze Pahlavija kada je Teheran Irak smatrao puno više tradicionalnim nego li stvarnim izvorom strategijskih ugroza. Današnja obrambena strategija Irana koju oblikuju njezini vjerski vođe temelji se na Ňočuvanju teritorijalnog integriteta i interesa, te nastojanja da se spriječi pojava strategijskog vakuuma u regiji. Pri tome kao glavni izvore strategijske ugroze Iran vidi Izrael, odnosno SAD.Ó