|
|
|

Foto: Boeing Aerospace
PZO raketni sustav Avenger modularne je konstrukcije i sastoji se od visokoprohodnog terenskog vozila tipa HMMWV (B) i borbene kupole (G). Najvažniji podsustavi borbene kupole su: FLIR kamera (A); laserski daljinomjer (C); teška strojnica M3P (D); dva skupna lansera Stinger sa po četiri rakete (E); uređaj za daljinsko upravljanje kupolom (F) i sustav veza i upravljanja u kupoli
|
Avenger je, danas u svijetu, najmasovnije rabljen PZ sustav vrlo kratkog dometa. Premda nije nikakva tehnološka novost, predstavlja svojevrsnu prekretnicu u razvoju raketnih sustava vrlo malog dometa stoga što je prvi uspješni i masovno rabljeni sustav koji se ne koristi raketom konstruiranom samo za njega, već se koristi raketom lakih prijenosnih sustava PZO
Avenger sustav konstruiran je početkom osamdesetih godina kao samostalna, od vlade nenaručena i financijski nepodupirana, proizvodna inicijativa tvrtke Boeing Aerospace Company. Kod osmišljavanja novog sustava konstruktori tvrtke Boeing namjeravali su načiniti novi PZ sustav koji bi ujedinjavao dotad konstruirane i provjerene elemente, a uobličavajući ih u novi sustav, dao im nove povećane mogućnosti i vrijednosti. Stoga je sustav Avenger, kako tvrdi proizvođač, ujedinio više od 60 posto već proizvedenih dijelova, za neku drugu namjenu. S idejnih rješenja na proizvodnju prototipa tvrtka je krenula 1983. godine, a samo deset mjeseci kasnije ponuđen je prototip tog sustava za ispitivanje, najprije na poligonu, a potom i u postrojbama vojske SAD-a. Prva testiranja prototipa novog sustava izvela je vojska SAD-a tijekom svibnja 1984. godine na poligonu Yakima Washington Firing Center. Već su prva testiranja pokazala kako novi sustav ima zapažene borbene vrijednosti, i kako rabljenim Stinger raketama znatno povećava djelotvornost.
Pokazalo se i kako je stvoren prvi američki PZ sustav sposoban gađati ciljeve u zraku dok se vozilo sustava kreće1. Naime, jedno od lansiranja na zračnu metu izvedeno je dok se vozilo sustava kretalo brzinom od 32 km/h, a raketa je zahvatila cilj, pravilno se samonavodila i na kraju pogodila gađani cilj. Takav način uporabe sustava omogućen je konstrukcijom žiro stabilizirane kupole. U slijedećem razdoblju u sklopu programa ispitivanja izvedeno je 178 lansiranja raketa na različite zračne mete i pod različitim uvjetima uporabe sustava. U 171 slučaju ostvaren je pogodak rakete u gađani cilj. Slijedeće, 1985. godine sustavu je kao dopunsko oružje ugrađena i teška strojnica kalibra 12,7 mm, te su daljnja testiranja uključivala i ispitivanje pogađanja dograđenim podsustavom. I ta su ispitivanja pozitivno ocijenjena, a sustav Avenger je bez problema i bez dorada mogao rabiti i dopunsko oružje. Godine 1986. vojska SAD-a je definirala svoje potrebe i zahtjeve za učinkovitom obranom snaga u dodiru s protivnikom, tzv. sustav FAADS2. U to doba definitivno se odustalo od daljeg razvoja i ispitivanja topničkog samovoznog sustava s radarskim otkrivanjem i praćenjem cilja, poznatog pod nazivom DIVAD (Sargent York). Projekt je dotad već progutao goleme količine novca, a nije dao očekivane rezultate. Osim toga, na zapadnom je tržištu već postojao sličan sustav Gepard, te je dalji razvoj novog, još skupljeg sustava odbačen kao nepotreban. Po zahtjevima sustava FAADS trebalo je stvoriti mješovitu PZ obranu snaga u dodiru s neprijateljem satkanu od različitih sustava, što jeftinijih, a sposobnih suprotstaviti se narastanju opasnosti iz zračnog prostora na bojišnici, posebno od djelovanja protuoklopnih helikoptera. Procijenjeno je kako su Vulcan samovozni top i Chaparral samovozni raketni sustav na zalazu svoje rentabilnosti za daljnju učinkovitu uporabu. Stoga su tražena nova rješenja za koja su raspisani međunarodni natječaji. Tvrtka Boeing odmah je svojim Avengerom konkurirala na mjesto lakih sustava s izravnom ciljničkom crtom. Boeingovom Avengeru izravni je konkurent u programu bio Defender tvrtke General Electric. Defender je bio slične konstrukcije kao i Avenger s četiri Stinger rakete i dva topa kalibra 25 mm smještena na istom visokoprohodnom terenskom vozilu.
Nakon dugotrajnih i vrlo kompleksnih dodatnih ispitivanja i testiranja objavljena je 1987. godine odluka kako je Avenger izabran za uvođenje u operativnu uporabu. Odmah su sklopljeni i prvi ugovori o početku proizvodnje i isporuke sustava Avenger. Po tim ugovorima isporuke su trebale otpočeti 1988. godine s početnih 39 komada, a nastaviti se iduće sa 70 komada; 1990. s novih 72 komada itd. Do kraja 1993. godine ukupno je trebalo proizvesti i isporučiti 1004 sustava Avanger. Sukladno potpisanom ugovoru potkraj 1988. godine kopnenoj vojsci SAD-a isporučeni su prvi sustavi, a isporuke su tekle sukladno ugovoru bez bitnih odstupanja. Čast prijama prvog sustava pripala je 3. oklopnoj konjičkoj pukovniji u Fort Blissu.
Godine 1994. i ratno zrakoplovstvo SAD-a izabralo je Avenger sustav za obranu sa zemlje zrakoplovnih baza i ostalih objekata infrastrukture od napada iz zračnog prostora, zrakoplovnih snaga SAD-a za brzi razvoj i intervencije. Premda je početkom devedesetih godina, uglavnom zbog bitne promjene vojnopolitičkih odnosa u svijetu kolapsom istočnoeuropskog vojnopolitičkog saveza, došlo do znatnijih izmjena u konceptu cjelovitog sustava FAADS i danas je Avenger sustav koji kopnena vojska SAD-a, Marinski korpus i Nacionalna garda masovno rabe za zaštitu svojih snaga. Sustav rabe i snage SFOR-a u Bosni i Hercegovini, pa se mogao viđati i na cestama Slavonije pri odlasku u susjednu državu ili pri povratku iz nje.
|
|