Piše pukovnik Josip MARTINČEVIĆ MIKIĆ
Panzerhaubitze PzH 2000

Kada govorimo o topništvu kalibra 155 mm, često se osim oznake kalibra spominju i brojevi 39, 45 ili 52. Navedeni brojevi naime označavaju dužinu cijevi oružja izraženu u kalibrima, pa je na taj način određena dužina cijevi od 6 metara, 7 metara, odnosno 8 metara. Takvo označavanje uzima obilježje norme koja ne definira samo dužinu cijevi, nego i volumen pripadajuće barutne komore, a isto tako i modularna barutna punjenja koja odgovaraju pojedinoj normi

Dakle, u modernom topništvu postoje tri skupine oružja od kojih je NATO u svojem balističkom sporazumu prihvatio 39 kalibara (stariji) i 52 kalibra, pri čemu je dužina cijevi od 39 kalibara već napuštena, a gotovo svi se prilagođavaju normi od 52 kalibra i volumenu barutne komore od 23 litra. Oružja dužine cijevi 45 kalibara su na određeni način kompatibilna sa sustavom streljiva 39 i 52 kalibara, ali ih NATO nije prihvatio kao oblik norme, već ona obilježavaju vrijeme utjecaja koncepta kojeg je obilježio kontroverzni kanadski konstruktor Gerald Bull o čemu nećemo ovdje govoriti.
Pentalateralni balistički sporazum iz rujna 1987. godine, danas se često spominje kao Joint Ballistic Memorandum of Understanding (JBMOU) i postaje prepoznatljivo mjerilo za suvremeno topništvo (potpisnice: Francuska, Njemačka, Italija, Velika Britanija i SAD). Kako je taj sporazum na snazi punih 14 godina, imao je utjecaja kako na taktičare, tako i na logističare koji ga implementiraju u taktičko- tehničke zahtjeve svojih budućih oružja. Slijedom toga neka oružja su u samom začetku zamišljena s dužinom cijevi 52 kalibara, dok se druga zamjenom odgovarajuće cijevi prilagođavaju toj normi. Cilj ovoga članka je dati do znanja koja su oružja u uporabi ili u proizvodnji, a koja se prilagođavaju postojećoj normi. Tako će biti prikazani: njemačka samovozna haubica Panzerhaubitze PzH 2000, britanska AS 90 , francuski samovozni top GCT AUF2, američki Crusader i M109 155/52, izraelski Slammer, ruski 2S30 (svi na gusjenicama), te slovačka samovozna haubica 155/52 mm ZUZANA, francuski CAESAR, južnoafrička G6 (na kotačima).

Želimo li govoriti o samovoznim oružjima 155 mm dužine cijevi 52 kalibra onda svakako moramo početi od njemačke samovozne haubice PzH 2000. Nastala raspadom zajedničkog međunarodnog projekta SP-70 koji je ugašen 1986. godine, PzH 2000 je već u svojemu imenu obilježila kraj 20-og stoljeća i ulazak u 21. stoljeće. Naime, u zajedničkom projektu razvoja samovoznog oružja 155 mm, sudjelovale su V. Britanija, Italija i Njemačka. Velika Britanija se okrenula svojemu oružju danas poznatom kao AS 90, Italija je nastavila svoj program američkih haubica M109L, da bi Njemačka preko svoje agencije BWB (Bundesamt für Wehrtechnik und Beschlafung) inicirala koncept nacionalnog oružja Panzerhaubitze (PzH).

Temeljni zahtjevi koji su postavljeni pred novo oružje su bili:
-visoka razina autonomnosti oružja kao kompletnog sustava
-optimalna zaštita posluge
-velika brzina paljbe u kombinaciji s velikim dometom i visokom točnosti
-velika taktička i strategijska mobilnost
-pogodnost održavanja i velika raspoloživost sustava.
Na natječaj su bila prijavljena dva koncepta oružja koje su ponudile dvije skupine njemačkih proizvođača. Izabran je prijedlog konzorcija Wegmann i Mak pred konzorcijem Krauss-Maffei, KUKA i Rheinmetall. Prototipna oružja izabranih predstavnika su uključena u vrlo zahtjevna ispitivanja provedena u Njemačkoj, SAD i Kanadi. Početkom 1986. godine sklopljen je ugovor za proizvodnju 185 sustava za potrebe njemačke vojske. Serijska proizvodnja je započela 1997. godine, da bi prvo oružje bilo primljeno u njemačku vojsku 1. srpnja 1998. godine, a konačna isporuka se očekuje 2002. godine.
Od 1. siječnja 1999. godine tvrtka Krauss-Maffei Vehrtechnik i Wegmann su sjedinjeni u jednu tvrtku pod imenom Krauss-Maffei-Wegmann (KMW) koja je nositelj ugovora i odgovorna za razvoj i serijsku proizvodnju složenih borbenih sustava kao što su PzH 2000, LEOPARD 2, GEPARD, SHORAD i dr.
Prema posljednjim podacima serijska proizvodnja teče po zacrtanom planu, pa je tako stoto oružje izručeno 18. prosinca 2000. godine, 71. topničkom bataljunu. Postojeći ugovor od 185 sustava predstavlja prvu narudžbu od ukupno 594 oružja koliko ih treba njemačka vojska da bi zamijenili zastarjele germanizirane inačice američkih oružja 155 mm M109A3G.
Budući da je projekt započeo još 1986. godine, kada je na snazi bio sporazum o dužini cijevi od 39 kalibara, prototipna oružja su imala ugrađene cijevi dužine 6 metara i volumen barutne komore 18,85 litara. Međutim 1988. godine Rheinmetall je ponudio prototip duge cijevi ŇLanges RohrÓ dužine 52 kalibara, pa se njemačka vojska odlučila na izravnu ugradnju tog topa na PzH 2000 u serijskoj proizvodnji. Slijedom toga prihvaćanjem cijevi dužine 52 kalibara, Njemačka je postala druga zemlja koja je prihvatila taj koncept i prva koja je započela serijsku proizvodnju i korištenje takvog oružja. Isto tako PzH 2000 danas predstavlja europsku normu modernog topništva.
Nekako istodobno je u Rheinmetallu razvijen novi sustav modularnih barutnih punjenja MTLS (Modulares TreibsLandungs System), te je PzH 2000 prvo serijski proizvedeno oružje koje se s dužinom cijevi 52 kalibra koristi modularnim barutnim punjenjima i postiže domete do 40 kilometara.
Dobre performanse ovog borbenog sustava, kao i činjenica da je započela njegova serijska proizvodnja i aktivno korištenje u oružanim snagama Njemačke, pridonijeli su da PzH 2000 bude vrlo interesantno oružje većini europskih partnera, pa i šire.
Najizraženiji je interes Italije koja i sama sudjeluje u izradi pojedinih sklopova i dijelova tog oružja. Tako je početkom listopada 2000. godine potpisan sporazum između direkcija za naoružanje Italije i Njemačke o zajedničkom programu opskrbe 70 oružja PzH 2000 za potrebe vojske Italije. Prva dva oružja je Italija trebala dobiti početkom ove godine, da bi se preostalih 68 oružja proizvodili u suradnji s talijanskim konzorcijem Iveco-Fiat-OtoMelara (CIO) i njemačkim KMW.
Švedska je također jedan od kandidata za uvođenje PzH 2000 u operativnu uporabu obalnog topništva. Tako je osim onih ispitivanja koja su obavljena tijekom 1996. godine, potkraj 2000. godine sklopljen ugovor o leasingu jedne PzH 2000 u vremenu od 1. listopada 2001. do 30. rujna 2003. godine. Švedska očekuje da će se u tom razdoblju definirati konačni taktičko-tehnički zahtjevi samovoznog topništva.
Poznato je također da Finska ima zahtjev za 20 do 30 oružja koja namjerava nabaviti do 2003. godine, gdje je PzH 2000 ozbiljni kandidat, a obavljena su i ispitivanja u finskim klimatskim uvjetima.
Osim toga postoje zahtjevi Danske, Norveške, i Nizozemske pri čemu nijedan zahtjev nije ispod 50 oružja. Spominju se interesi i drugih zemalja kao što su Grčka, Belgija, Kanada, Španjolska pa i SAD.
Iz ovih razloga nije potrebno posebno naglašavati da tvrtka KMW ima svijetlu budućnost samo na proizvodnji PzH 2000 gdje je sve više i više zainteresiranih strana.

Zašto je ovo oružje postalo atraktivno za veliki broj zainteresiranih strana, najbolje će se objasniti prikazom njegovih mogućnosti. Te mogućnosti će biti objašnjene čimbenicima:
1. visoka razina zaštite
2. velike borbene mogućnosti
3. povećanje učinkovitog dometa
4. povećanje nosivosti b/k
5. povećanje autonomnosti
6. povećanje mobilnosti
7. racionalizacija borbenog potencijala.
1) Visoka razina zaštite posluge i pripadajućeg streljiva pridonosi velikoj autonomnosti na položaju a istodobno visokom stupnju preživljavanja. Materijal od kojega je izrađena kupola i oklopno tijelo, štiti od projektila 14,5 mm, topničkih fragmenata kasetnog streljiva, a isto tako pruža i potpunu NBK zaštitu. U tu svrhu, na gornjem dijelu kupole koja kod drugih oružja predstavlja Ňmeki oklopÓ, mogu se dodati elementi dodatne zaštite koja je s obzirom na modernu koncepciju protuoklopnih projektila danas vrlo važna.
2) Borbene mogućnosti oružja mjere se brzinom paljbe, nosivošću borbenog kompleta i brzinom pretovara tj. utovara novog borbenog kompleta. PzH 2000 omogućuje brzinu paljbe od 3 granate u 10 sekundi, odnosno 8-10 granata u vremenu manjem od jedne minute. Ugradnjom moćnijeg punjača koji se napaja strujom napona 48 V postignuta je brzina paljbe 12 projektila u vremenu manjem od jedne minute (59,7 s) što je jedinstveni primjer brzine paljbe takvog oružja u svijetu i jedino je oružje koje u tom segmentu odgovara strogom zahtjevu koji je u SAD-u postavljen pred topništvo. Utovar borbenog kompleta od 60 projektila i 288 barutnih (modularnih) punjenja mase oko 3400 kg, moguće je obaviti u vremenu od 11 minuta asistencijom dva člana posluge.
3) Povećanje učinkovitog dometa zadovoljava osnovni zahtjev oružja za dometom od 30 km sa standardnim streljivom i 40 km sa streljivom s tzv. asistencijom (misli se na BB ili RAP) koji je pred oružje postavila njemačka vojska.
4) Povećanje nosivosti b/k postignuto je promišljenim razmještajem streljiva u središnjem dijelu kupole i barutnih punjenja u stražnjem dijelu kupole. Na taj način se uspjelo smjestiti zahtijevani broj streljiva u kupolu oružja, što je za 18 kompleta više nego kod francuskog GCT, 12 više nego kod britanske AS 90 ili čak 21 više nego kod američke M109A6 Paladin.
5) Povećanje autonomnosti je postignuto ugradnjom hibridnog navigacijskog podsustava koji omogućuje neovisno određivanje smjera sjevera, koordinata oružja, elevaciju i prostorno pozicioniranje cijevi, te modernog balističkog računala koje integrira podsustave u jednu cjelinu. Ugradnja takvog sustava za upravljanje paljbom čini svako oružje potpuno samostalnim za uporabu u svim vremenskim uvjetima. Isto tako svaka PzH se može uključiti na višu razinu zapovjednog sustava za upravljanje paljbom preko odgovarajuće komunikacijske radiomreže.
6) Povećanje mobilnosti postignuto je modernom konstrukcijom podvoza oružja koje omogućuje visoki stupanj pokretljivosti oružja, te vrlo brzu paljbu iz pokreta. Potrebno je svega 30 sekundi do ispaljenja prvog projektila. Tako oružje ima mogućnost da od dobivanja zapovijedi za paljbu u pokretu, može ispaliti 10 projektila i napustiti borbeni položaj u vremenu od dvije minute.
7) Mogućnosti PzH 2000 u odnosu na postojeća njemačka oružja M109A3G pružaju odgovarajuću racionalizaciju u broju potrebnih oružja. Tako je za određene misije potrebno tri puta manje oružja kakva su PzH 2000, što zasigurno predstavlja određenu racionalizaciju borbenog potencijala.

	stranica 1/2