|
Zadnja promjena: 11.5.2012.
|
Pišu Robert BARIĆ, Zvonimir FREIVOGEL, Mladen TRNSKI jr., Dario VULJANIĆ
 |
|
|
Sedmi prosinac 1941. godine ostao je zabilježen u ratnoj povijesti kao dan kada je Japan napao brodovlje Sjedinjenih Američkih Država u luci Pearl Harbor, nakon čega su uslijedili mnogi dramatični događaji i pomorsko-zračne bitke u širem području jugoistočne Azije i Tihog oceana
Početak II. svjetskog rata na Tihom oceanu došao je naglo i neočekivano, te je predstavljao veliko iznenađenje za svjetsku javnost, koja je u to doba bila zaokupljena ratom u Europi i Sjevernoj Africi. U tridesetim godinama 20-og stoljeća područja Dalekog istoka i Tihog oceana činila su se relativno mirnim, a osvajanja kineskih teritorija koja su provele japanske carske oružane snage između 1931. i 1938. godine predstavljala su za prosječnog američkog i europskog građanina događaje koji se odvijaju negdje daleko od njega. Sve se to promijenilo 7. prosinca 1941. iznenadnim napadom japanskih aviona na američku pomorsku bazu Pearl Harbor na Havajskom otočju, u kojoj su se nalazili usidreni ratni brodovi Tihooceanske flote (Pacific Fleet) američke ratne mornarice (United States Navy, US Navy), na njezine objekte na kopnu te postrojbe Korpusa mornaričkog pješaštva (United States Marine Corps, USMC), kao i na druge vojne objekte američke kopnene vojske (United States Army, US Army), odnosno zračnih snaga vojske (United States Army Air Force, USAAF) na otoku Oahu.
Korjeni sukoba
Japanski napad na Pearl Harbor bio je vrhunac sukoba interesa Sjedinjenih Američkih Država i Japana na azijsko-tihooceanskom prostoru, čije je sjeme bilo posijano u trenutku kad je američka pomorska ekspedicija predvođena komodorom Matthewom Calbraithom Perryjem 1853. prisilila Japan na otvaranje prema svijetu. Japan više nije mogao ostati izoliran - izbor je bio prihvatiti izazov i prići modernizaciji zemlje, ili prihvatiti sudbinu Kine koja je zbog nesposobnosti prilagođavanja novim geopolitičkim uvjetima sljedećih 150 godina ostala izvrgnuta milosti velikih sila. Vladavina šogunata roda Tokugawa definitivno je srušena 1868., a u sljedećih dvadeset godina (razdoblje Meiji) Japan je prošao političku, ekonomsku i tehnološku modernizaciju temeljenu na uzoru koji su predstavljale velike europske sile.
Ključni cilj politike SAD-a na azijsko-tihooceanskom području bio je zadržavanje statusa jedine velike sile u zapadnoj hemisferi, što je u četrdesetim godinama 19. stoljeća proklamirala Monroeova doktrina. No, do završetka američkog građanskog rata 1865., američka pozornost bila je usmjerena isključivo na područje oba američka kontinenta, a nakon njega uslijedila je teritorijalna, politička i ekonomska konsolidacija SAD-a (eliminiranje mogućnosti secesije bilo kojeg dijela države u budućnosti, kupnja Aljaske od Rusije 1867., izgradnja transkontinentalnih željezničkih pruga, ekonomski boom na sjeveru SAD-a gdje su industrijski kapaciteti bili nedirnuti ratom, koji je omogućio rekonstrukciju razrušenog juga i ubrzanu industrijalizaciju zemlje). Istodobno je američki državni tajnik William H. Seward tijekom vladavine administracije predsjednika Andrewa Johnsona napravio potez koji je predstavljao prvi korak u budućoj američkoj ekspanziji na azijsko-tihooceanskom području: to je bila kupnja Aljaske, a nakon nje uslijedila je aneksija atola Midway (1867.). Administracija predsjednika Ulyssesa Simpsona Granta preuzela je 1872. otočje Samoa, 1898. SAD su anektirale Havajsko otočje, a iste godine, nakon rata sa Španjolskom, SAD su zauzele Kubu i Filipine. U tom trenutku američki interesi počinju se sukobljavati s ekspanzijom Japana na azijsko-tihooceanskom području.
SAD su prvi put počele Japan percipirati kao rivala u devedesetim godinama 19. stoljeća, u sklopu neomerkantilističke škole mišljenja1). Ta strahovanja nisu ostvarena, ali je stvorena psihološka atmosfera konfrontacije, koja će utjecati na kasnije američke poteze prema Japanu.
Prva ozbiljna kriza u odnosima između SAD-a i Japana izbila je zbog američkog preuzimanja Havaja. Luka Pearl Harbor pružala je američkoj ratnoj mornarici iznimno pogodnu lokaciju za bazu na središnjem dijelu Tihog oceana. No, i Japan je bio svjestan tog položaja Havajskog otočja (kao uostalom i druge velike sile).
Kriza je izbila 1897., kada je havajska bjelačka vlada (koja je 1893. svrgnula vladu sastavljenu od pripadnika autohtonog stanovništva) poduzela korake za smanjivanje broja stanovnika japanskog podrijetla na Havajima, ali i japanskih interesa na otoku. U tom trenutku na Havajima se nalazilo oko 25.000 Japanaca, što je bila četvrtina stanovnika Havaja i otprilike tri puta više od Amerikanaca, što je za američku vladu bilo neprihvatljivo zbog strateškog položaja Havaja i blizine otočja zapadnoj obali SAD-a. Havajski dužnosnici spriječili su iskrcavanje 1200 japanskih radnika, na što je japanska vlada odgovorila slanjem jednog ratnog broda. Ta japanska akcija dala je američkoj strani konačno opravdanje za potpunu aneksiju Havaja, koja je izvedena 1898. godine2). Japan je pokušao bezuspješno dobiti potporu europskih sila za sprječavanje aneksije, te se morao zadovoljiti samo protestom upućenim američkoj vladi3).
Za Japan je znatno ozbiljniju prijetnju predstavljalo američko preuzimanje Filipina - američka ratna mornarica sada je imala temelj za djelovanje na jugozapadu Tihog oceana. Ipak, japanska vlada je (unatoč iskustvu s Havajima) radije preferirala američku umjesto njemačke nazočnosti, te je mirno prihvatila američko preuzimanje Filipina.
Američka ekspanzija u Japanu promatrana je s rastućom zabrinutošću. Pomorska baza na Havajima je zbog strateškog položaja u budućnosti mogla postati prijetnjom (ta ocjena javila se u japanskim mornaričkim krugovima), a preuzimanjem Filipina SAD su se približile japanskom otočju i došle u položaj mogućeg sprječavanja daljnje ekspanzije Japana prema jugu. Ipak, neki krugovi u Japanu još nisu percipirali SAD kao vojnog protivnika4).
Američki vojni planeri su nakon japansko-kineskog rata (1894.-1895.), veću pozornost počeli obraćati vojnim sposobnostima Japana, ali tek 1897. (na poticaj tadašnjeg pomoćnika tajnika za ratnu mornaricu Theodorea Roosevelta, koji je bio alarmiran japanskom reakcijom na aneksiju Havaja) počeli su s izradom prvih planova za mogući rat s Japanom. No, američke pomorske snage na Tihom oceanu još su bile slabe, i suočene ne samo s japanskom već i s ratnim mornaricama europskih sila. Prvi plan obrane Havaja, izrađen na prijelazu stoljeća, predviđao je u slučaju rata slanje američke flote radi obrane Havaja (smatralo se kako Japan nije sposoban poduzeti ozbiljnu akciju protiv zapadne obale SAD-a). Glavna preokupacija američkih planera u tom trenutku bila je kako ostvariti slanje nadmoćnih pomorskih snaga u područje zapadnog Tihog oceana; Tihooceanska flota (osnovana 1903. godine) nije bila dostatno snažna za izvođenje te zadaće (poseban problem bio je nedostatak pomoćnih, opskrbnih te transportnih brodova).
Unatoč tome što su došle u posjed Filipina, SAD su bile svjesne kako u slučaju rata s Japanom zbog slabe Tihooceanske flote ne mogu obraniti Filipinsko otočje. S druge strane, ta flota ipak je bila dostatno jaka za osiguranje američke strateške nadmoći na području istočnog Tihog oceana. No Amerikanci su se sada sreli s dvojbom: ukoliko ojačaju svoje pomorske snage na tu razinu da su sposobne zaštititi nove američke posjede u zapadnom Tihom oceanu, stvorit će i ofanzivne snage sposobne za djelovanje u japanskim domaćim vodama. To će izazvati japansku reakciju i jačanje japanske ratne mornarice, koja će tada biti sposobna za izvođenje udara na Filipine. Tako su se u razdoblju do 1904. obje strane našle u položaju iščekivanja budućeg razvoja događaja, svjesne opasnosti otpočinjanja rivalstva koje može dovesti do izravne vojne konfrontacije obje strane, a istodobno i činjenice kako na neki način moraju postići zaštitu vlastitih strateških interesa (to je za Japan bila obrana domovinskog teritorija, a za SAD zaštita posjeda u zapadnom dijelu Tihog oceana).
Prijelomni trenutak u odnosima obje zemlje nastupio je japanskom pobjedom u ratu s Rusijom 1905. Iako je tadašnji američki predsjednik Theodore Roosevelt preferirao japansku pobjedu, iznenadila ga je brzina kojom je ta pobjeda postignuta. Roosevelt je očekivao japansku pobjedu nakon dugog i iscrpljujućeg rata, nakon čega bi obje zemlje morale prihvatiti uvjete mira koji bi bili pogodni za SAD. No, brza i odlučna japanska pobjeda prvi put je otvorila mogućnost vojnog sukoba SAD-a i Japana. Na mirovnoj konferenciji održanoj u Portsmouthu, SAD su na traženje Japana nastupile u ulozi posrednika. Pregovori su vrlo brzo doveli do zadovoljavanja tri temeljna japanska zahtjeva (preuzimanje nadzora nad Korejskim poluotokom, povlačenje ruskih vojnih snaga iz Mandžurije, preuzimanje luke Porth Arthur i poluotoka Liaotung u Kini).
Ali Japan nije dobio suverenitet nad otokom Sahalin (dobio je samo južni dio otoka) i traženu golemu odštetu od Rusije. Japanski politički i vojni vrh zapravo je bio zadovoljan takvim ishodom konferencije, jer je bilo jasno kako su zahtjevi oko Sahalina i odštete bili pretjerani, no japanska javnost, podgrijavana pisanjem tiska o velikoj odšteti, rezultate konferencije je protumačila kao rasno motivirani američki pritisak, što je za posljedicu imalo jačanje antiamerikanizma, iako je glavnina protesta bila usmjerena protiv japanske vlade5).
Za Japan, rezultat rata s Rusijom bio je ulazak u klub velikih sila na području istočne Azije, te širenje sfere utjecaja na azijski kontinent. Ujedno je to bila i prigoda za vojne krugove da povećaju udio izdvajanja iz ekonomije radi ojačavanja i ekspanzije oružanih snaga, kako bi se mogle štititi nove stečevine. Rusija je uklonjena kao najveća prijetnja Japanu, a kao sljedeće područje ekspanzije određena je Mandžurija6). Japanska ekspanzija na to područje počela je već u zimu 1905./1906. vojnim istjerivanjem zapadnih kompanija iz područja u kojima su djelovale japanske kompanije, čime je počelo uvlačenje Mandžurije u japansku sferu utjecaja, a time i japanska kontinentalna ekspanzija. Na toj točki počinje izravno konfrontiranje Japana i SAD-a, koje prerasta u otvoreno rivalstvo. Japansko protežiranje domaćih kompanija u Koreji i Mandžuriji predstavljalo je narušavanje američke politike otvorenih vrata, zbog čega se u SAD-u počelo širiti mišljenje kako je Japan komercijalni rival Americi na području istočne Azije.
Potkraj 1908. administracija predsjednika Roosevelta potpisuje s Japanom sporazum Root-Takahira, kojim su obje strane uspostavile svojevrstan status quo - Roosevelt se nadao kako će usmjeravanje japanske ekspanzije prema azijskom kontinentu odvratiti Japan od širenja na području Tihog oceana, te time spriječiti daljnji sukob interesa obiju zemalja. No, administracija predsjednika Tafta je u američkoj javnosti potaknula veće simpatije za Kinu, što je japanska strana protumačila kao namjeru SAD-a za blokiranjem japanske kontinentalne ekspanzije. Rezultat je bio japanska aneksija Koreje 1910., te sklapanje tajnog dogovora s Rusijom o podjeli interesnih sfera u Mandžuriji7).
Japanska vlada 1907. usvaja dokument Nacionalna imperijalna obrambena politika, kojim su SAD stavljene na drugo mjesto potencijalnih protivnika Japana (prvo mjesto je i dalje zauzimala Rusija). Ratna mornarica od tada dobiva ulogu ostvarivanja pomorske hegemonije nad snagama SAD-a u području zapadnog Tihog oceana. No zbog sukoba ratne mornarice i kopnene vojske za ograničena financijska sredstva, SAD su i dalje ostale "teorijski neprijatelj", a nije izrađen ni ikakav detaljan plan za mogući rat sa SAD-om.
Na drugoj strani Tihog oceana situacija nije bila tako ružičasta: 1907. u Kaliforniji je izbila imigracijska kriza (povezana s doseljavanjem Japanaca u Kaliforniju) te nacionalni strah zbog mogućnosti japanske invazije zapadne obale SAD-a (za što nije bilo nikakvog opravdanja). Predsjednik Roosevelt je slao brodove američke ratne mornarice na krstarenje (od istočne obale do San Francisca, zatim do zapadne obale Meksika, Australije, Filipina, te preko Indijskog oceana do istočne obale SAD-a) od 16. prosinca 1907. do 21. veljače 1909. svjetskim oceanima u čijem je sklopu američka eskadra (Great White Fleet) posjetila (na poziv japanske vlade, koja se nadala kako će time smanjiti napetosti između dvije zemlje) i japansku luku Yokohama. To krstarenje bilo je izravna demonstracija sile usmjerena prema Japanu, a tako je i shvaćena u japanskim mornaričkim krugovima. Ipak, glavna pozornost američke ratne mornarice i dalje je bila usmjerena prema Atlanskom oceanu i sve oštrijem rivalstvu između Velike Britanije i Njemačke.
Jedna od posljedica imigracijske krize u SAD-u bila je odluka predsjednika Roosevelta da US Navy počne s planiranjem rata s Japanom, što je i učinjeno 1907., a glavni naglasak bio je na obrani Filipina. U kombinaciji s planiranjem, koje je izrađeno u američkoj kopnenoj vojsci, stvorena je preliminarna inačica Ratnog plana "Orange" (kodni naziv za Japan). Ta prva inačica zasnivala se na pretpostavci kako će zauzimanje Filipina biti prvi cilj japanskog napada; za početak rata bila je predviđena defanzivna strategija, međutim kao uvjet pobjede navedeno je stvaranje sposobnosti transfera američkih pomorskih snaga na područje zapadnog Tihog oceana, te prenošenje djelovanja u japanske teritorijalne vode. Jačanje japanske ratne mornarice 1909. dovodi do revizije plana (osiguranje obrambene crte između Filipina i Havaja, te pretvaranje Filipina u prednju bazu za američko djelovanje na zapadnom dijelu Tihog oceana).
Međutim, 1910. postavilo se pitanje prioriteta između Atlanskog (zbog Njemačke) i Tihog oceana; zajednički odbor kopnene vojske i mornarice zaključuje kako je Njemačka opasniji protivnik. Inačica plana "Orange" iz 1913. nastavila je zagovarati obrambene strategije, sa snagama US Navy podijeljenim između Atlanskog i Tihog oceana. U svezi s obranom Filipina, plan se zasnivao na nerealnoj postavci kako bi malobrojne kopnene snage mogle odbijati japanske napade tijekom tri do četiri mjeseca, tj. do dolaska glavnine flote iz područja Kariba (koja bi zbog još nedovršenog Panamskog kanala trebala oploviti Južnu Ameriku i zatim prijeći Tihi ocean). Ta inačica plana tražila je održavanje komunikacijske crte preko Tihog oceana, od Pearl Harbora do Filipina i Guama.
Do 1910. SAD su postale globalna pomorska sila, odmah iza Velike Britanije, no istodobno je i Japan znatno ojačao ratnu mornaricu nastojeći držati korak sa SAD-om. Početkom I. svjetskog rata na Tihom oceanu tako je uspostavljeno rivalstvo obje strane. Pritom su se SAD i Japan našli u eskalirajućoj spirali - ni jedna strana nije mogla osigurati zaštitu vlastitih teritorija i interesnih sfera bez narušavanja obrane druge strane. Američka flota koja bi bila dostatno jaka da osigura Filipine istodobno bi mogla uništiti japansku ratnu mornaricu i blokirati Japan. Japanska flota sposobna za obranu nacionalnog teritorija predstavljala bi stalnu prijetnju za Filipine. Ta strateška međuovisnost, u kombinaciji s rastućom rasnom netrpeljivošću na obje strane, samo je podizala međusobno rivalstvo na viši stupanj. Ipak, sve do kraja I. svjetskog rata obje strane onu drugu još nisu smatrale primarnim protivnikom - to mjesto zauzimale su Rusija (za Japan) i Njemačka (za SAD).
Usredotočenost SAD-a i drugih velikih sila na sukob u Europi u doba I. svjetskog rata omogućila je Japanu snažniju ekspanziju na području istočne Azije. Zahvaljujući savezništvu s Velikom Britanijom, Japan je 1914. brzo zauzeo njemačke posjede na središnjem dijelu Tihog oceana i preuzeo njemačke interese u kineskoj provinciji Shantung. Zauzimanjem otoka na području središnjeg dijela Tihog oceana (Marshallovo otočje, Marijansko otočje) japanska ratna mornarica dobila je mogućnost blokiranja američkih pomorskih komunikacija prema Filipinima i otoku Guam, čime su stvorene mogućnosti za sprječavanje intervencije US Navy na zapadnom dijelu Tihog oceana. Iduće godine Japan je iskoristio zaokupljenost zapadnih sila ratom u Europi kako bi Kini nametnuo "Dvadesetijedan zahtjev", sa ciljem konsolidiranja japanske pozicije u Shantungu, Mandžuriji i Mongoliji. Pod pritiskom SAD-a i drugih velikih sila Japan je djelimice ublažio zahtjeve, no sporazumom s Kinom dobio je znatne komercijalne ustupke i prava u Mandžuriji. Na kraju, Japan je kao ustupak za slanje manjeg pomorskog odreda na Sredozemlje (tri krstarice i manji broj razarača) od Velike Britanije, Francuske i Rusije dobio potvrdu da nakon rata može zadržati zauzete njemačke posjede na Tihom oceanu. Ti događaji su u SAD-u produbili podozrivost prema Japanu. Pokušaj normalizacije odnosa između SAD-a i Japana uslijedio je nakon američkog ulaska u rat 6. travnja 1917., ali sporazum Lansing-Ishii sklopljen u studenome 1917. ostao je mrtvo slovo na papiru (američka vlada je 1923. službeno odbacila taj sporazum).
Kolaps carske Rusije potkraj 1917. predstavljao je za Japan odličnu prigodu za zauzimanje Sibira i pretvaranje ruskog Dalekog istoka u marionetsku državu pod japanskim nadzorom. Intervencija zapadnih sila usmjerena na gušenje boljševičke revolucije, poduzeta 1918., omogućila je Japanu ostvariti taj plan. Na američki poziv za sudjelovanje u intervenciji Japan se odazvao slanjem 70.000 vojnika koji su okupirali velika područja Sibira i sjeverni dio otoka Sahalin. Na kraju, japanske snage su se 1922. povukle iz Sibira (sa Sahalina 1925.), ali otvorene japanske agresivne i ekspanzionističke namjere tijekom intervencije samo su produbile nepovjerenje SAD-a i drugih sila.
Krajnji rezultat japanskog sudjelovanja u I svjetskom ratu bila je ubrzana industrijalizacija Japana, teritorijalni dobici i širenje interesne sfere u Aziji. Međutim, kronični nedostatak sirovina i resursa prisilio je Japan na razmatranje dva moguća smjera razvoja svoje sigurnosne politike. Prvi je bio intenziviranje ekspanzije u Aziji, radi stjecanja potrebne sirovinske baze za dalji rast ekonomije, a drugi prihvaćanje sve veće ovisnosti o uvozu sirovina iz SAD-a, što je automatski podrazumijevalo i japansku ranjivost i ovisnost prema SAD-u.
Neko drugo rješenje nije dolazilo u obzir. No, daljnja ekspanzija sada je postavila zahtjeve za pacifikacijom područja koja će u budućnosti poslužiti kao izvori sirovina za Japan, te zaštitu komunikacijskih crta od tih područja prema Japanu. S obzirom na iskustva iz dugotrajnog sukoba u Europi, Japan je morao početi i s ekonomskim razvojem tih područja, kako bi stvorio industrijsku bazu za eventualno dugotrajno vođenje sukoba i izbjegao poraz zbog nemogućnosti svoje ekonomije da podnese teret produženog sukoba. Studije koje je nakon završetka rata poduzela japanska ratna mornarica pokazale su kako bi u slučaju dugotrajnog sukoba Japan mogla zadesiti sudbina carske Njemačke. Istodobno, studije kopnene vojske pokazale su kako u budućem dugotrajnom sukobu postojeća sirovinska baza neće biti dostatna za pobjedu. Sve veće značenje nafte za vojne potrebe, ali i u ekonomiji negativno se odražavao na položaj Japana, sada ovisnog o isporuci nafte iz SAD-a i britanskog imperija. Rješenje je nađeno u daljnjoj ekspanziji na području jugoistočne Azije i Kine, koja je trebala osigurati sirovine potrebne za zadržavanje statusa Japana kao velike sile. Japansko političko i vojno vodstvo bilo je svjesno činjenice kako će Japan, ukoliko ostane ovisan o uvozu nafte i strateških sirovina, u najboljem slučaju biti drugorazredna azijska vojna sila. To se moglo spriječiti daljnjom japanskom ekspanzijom u Kini, sa ciljem pretvaranja Kine u izvor sirovina za japansku privredu, ali je to istodobno bio i prvi korak u stvaranju Velike istočnoazijske sfere koprosperiteta, tj. azijskog kontinentalnog ekonomskog sustava pod japanskim nadzorom koji je trebao obuhvatiti Kinu, Koreju, Francusku Indokinu (sadašnji Vijetnam, Laos i Kambodžu), Malaju (sadašnju Maleziju i Singapur) i Nizozemsku Istočnu Indiju (sadašnju Indoneziju). Ta područja trebala su poslužiti kao sirovinska osnova za daljnji razvoj japanske ekonomije, no i kao tržišta za japanske proizvode. Na taj način Japan bi se oslobodio dominacije zapadnih sila u Aziji, koja je kočila njegov dalji razvoj. Međutim, glavna zapreka daljnjoj japanskoj ekspanziji sada su bile SAD, za koje je takav razvoj događaja bio potpuno neprihvatljiv.
|
|
||
|
stranica 1/2
|
 |
|
|
|
||
 |
|
 |
Optimizirano za Internet explorer u 1024x748 prikazu
Web dizajn: Hrvoje Brekalo, Webmaster: Drago Kelemen
Copyright (c) Služba za nakladništvo, MORH. Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene
Web dizajn: Hrvoje Brekalo, Webmaster: Drago Kelemen
Copyright (c) Služba za nakladništvo, MORH. Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene