|
Zadnja promjena: 11.5.2012.
|
Piše Darko PAVLOVIĆ
 |
Sedmogodišnji rat 1756.-1763. - predaja kod Maxena
|
|
U noći 20. na 21. studenoga 1759. pruski general pukovnik Finck našao se kod Maxena u Saskoj u bezizlaznoj situaciji: njegov desetkovani i premoreni kor, gotovo bez strjeljiva i topova, čvrsto je bio u obruču savezničkih austrijskih i carsko-njemačkih postrojbi. Ujutro se Finck predao, za što ga je kralj Friedrich II. kaznio tamnicom, izbjegavajući svoj dio odgovornosti u cijeloj aferi
Ratna 1759. bila je godina katastrofa za pruskog kralja Friedricha II. U novom sudaru s Rusima pretrpio je najteži poraz tijekom cijelog rata. Kod Kunersdorfa je 12. kolovoza feldmaršal Saltikov, potpomognut austrijskim korom generala Loudona, potukao tako temeljito prusku vojsku da je Friedrich mislio kako je sve izgubljeno. Nakon što su ga vjerni husari spasili s bojnog polja, zatvorio se dva dana u seosku kuću u Fürstenwaldeu, mjestu na neprijateljevom putu k Berlinu, razmišljajući o samoubojstvu. Zapovjedništvo nad šest desetkovanih bojni, koje je još mogao skupiti kako bi bar otežavao neprijateljevo nastupanje, predao je generalu Fincku, a časnicima je zapovjedio da prisegnu na vjernost nasljedniku prijestolja. Princa Heinricha, svojeg brata, imenovao je glavnim zapovjednikom vojske, a kraljici zapovjedio neka s njegovim osobnim arhivom ode u potsdamsku tvrđavu i iščekuje daljnja zbivanja.
No, dani su prolazili, a neprijatelj nije energično kretao naprijed. U savezničkom stožeru nije bilo suglasja kako nastaviti pohod. Loudon je htio na Berlin, ali je ruskim generalima manjkalo novca i strjeljiva, čega ni Austrijanci nisu imali na pretek. Rusi su na posljetku krenuli u Šlesku, na Glogau, ne bi li se tamo domogli bogata plijena, što je natjeralo Loudona da im se pridruži. Neodlučnost neprijatelja povratila je Friedrichu samopouzdanje. Uspio je s raznih strana nabrzinu skupiti 21.000 vojnika, te čak prije saveznika stići u Šlesku i spasiti Glogau. Rusi su se na to povukli u zimske stanove u Poljsku, a Loudon je preko Krakova krenuo u Austriju. U Beču, gdje se nakon Kunersdorfa svakog dana iščekivala konačna Friedrichova propast, razočarenje je bilo veliko. Popularnost feldmaršala Dauna, zapovjednika glavne austrijske vojske koja je u Saskoj pritiskala prusku vojsku princa Heinricha, pala je tako nisko da se njegova supruga nije usuđivala napuštati kuću, iako su postrojbe vojske Njemačkog carstva (Reichsarmee) pod princom od Zweibrückena uspjele 4. rujna preoteti Dresden od Prusa.
Čim je minula ruska ugroza, krenuo je Friedrich u Sasku u pomoć princu Heinrichu i 11. studenoga stigao u Torgau, 70 kilometara sjeverozapadno od Dresdena. Željan revanša i ponovno samouvjeren do lakomislenosti, namjeravao je ne samo povratiti Dresden i potisnuti Daunovu vojsku u Češku, nego je napasti i straga ne bi li austrijski poraz što više sličio Kunersdorfu. Stoga je uputio kor od 10.000 pješaka i 3500 konjanika pod general pukovnikom Finckom južno od Dresdena, u leđa Daunove vojske koja je sa svojih 66.000 vojnika bila veća od ukupnih Friedrichovih snaga. Finck nije bio oduševljen, ne vjerujući kako kralj može sa svojom puno manjom glavnom vojskom tako potući Dauna da se austrijski poraz pretvori u bezglavi bijeg, jedino što bi omogućilo uspjeh njegovog pothvata. No, Friedrich je ostao pri svojem i Finck je marširao. U Dippoldiswalde, dvadesetak kilometara južno od Dresdena, je stigao petnaestog studenoga, a šesnaestog je dojavio kralju kako se tog dana sjedinio s odjelom generala Wunscha nekoliko kilometara istočnije, u Maxenu.
Više o ovoj temi pročitajte u tiskanom izdanju Hrvatskg vojnika
 |
|
 |
Optimizirano za Internet explorer u 1024x748 prikazu
Web dizajn: Hrvoje Brekalo, Webmaster: Drago Kelemen
Copyright (c) Služba za nakladništvo, MORH. Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene