Piše Vladimir BRNARDIĆ

U zbirci vatrenog oružja Hrvatskog povijesnog muzeja nalazi se više od 160 različitih pušaka orijentalnog tipa koje datiraju od 17. do 19. stoljeća. Među njima brojne su puške podrijetlom iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Albanije, Grčke i Bugarske, ali i tipične orijentalne puške iz Turske. Uz puške u zbirci se nalazi i pripadajući pribor koji se sastoji od posuda za barut, posuda za ulje, kutija za naboje i pojasa za nošenje oružja. Zbirka orijentalnih pušaka skupljena je poklonima i otkupom pojedinih primjeraka ili čitavih zbirki. Najveći broj pušaka je dobiven na poklon od generala Josipa baruna Filipovića, vojnog zapovjednika austro-ugarske vojske u Bosni 1878. godine. Vrijedan dio je i zbirka grofa Miroslava Kulmera poklonjena 1940., te otkupljene zbirke Milana Praunspergera, Vladana Desnice i Stanka Petkovića. Zbirka je vrlo raznolika po tipovima pušaka, podrijetlu i vremenu izrade, te po načinu ukrašavanja koje varira od najjednostavnijeg do vrlo bogatog i majstorski vrhunskog zanatskog djela. Izložbom zbirke balkanskih i orijentalnih puška predstavljen je jedan dio zbirke oružja kao jedne od zbirki Hrvatskog povijesnog muzeja. Autor izložbe i kataloga je Janko Jeličić, a autor postava je Joža Ladović.
Izložbeni postav smješten je u pet prostorija i razvrstan po tipološkom određenju pušaka. Osnovna je podjela na vojničke turske puške, balkanske puške, dalmatinske puške i puške nedefiniranog oblika, te puške iz izvaneuropskih zemalja. Osim pušaka izložene su i puščane cijevi, mehanizmi za paljenje, pribor, te pojasevi za nošenje oružja i pribora.
Iako su Turci već od 14. stoljeća prisutni u Europi, znatniji prodor ručnog vatrenog oružja orijentalnog podrijetla počinje tek potkraj 17. i početkom 18. stoljeća. Isto tako Turci se rano koriste vatrenim oružjem, ali s razvojem tehnologije zbog tradicionalnog načina proizvodnje zaostaju za Europom. Stoga većinom uvoze puščane cijevi i mehanizme sa Zapada, a puške sastavljaju i opremaju domaći majstori zanatlije - tufekčije. U početku rabe mehanizam za paljenje na fitilj, a tek u 17. stoljeću preuzimaju mehanizam na kremen španjolskog tipa miquelet preskočivši jednu stepenicu razvoja koju su predstavljali mehanizmi na kolo. Uvoz dijelova za puške ide preko Alžira, Mađarske, Balkana i zapadne Europe, a istodobno počinje i proizvodnja unutar samog Osmanlijskog carstva.

Više o ovoj temi pročitajte u tiskanom izdanju Hrvatskg vojnika