Piše Juraj BUTORAC

Trideset godina nakon pojave lakih prijenosnih raketnih sustava zemlja-zrak, oni i dalje predstavljaju značajnu ugrozu zrakoplovima u svim sukobima, a znakovito utječu na taktiku i manevar u području objekta djelovanja te na preciznost pogađanja. Možebitna teroristička uporaba daje novu dimenziju i značenje tom oružju

Protuzrakoplovni laki prijenosni raketni sustavi (LPRS) za borbu protiv i zastitu od napadaja niskoletećih aviona i helikoptera, pojavili su se na tržištu naoružanja prije tridesetak godina i ubrzo su masovno uvedeni u naoružanje mnogih, posebice malih država.Među prvima pojavile su se (1968.godine) sovjetska Kolomna KBM Strela-2 (Nato oznake SA-7, Grail) a gotovo istodobno i proizvod američke tvrrtke General Dynamics pod oznakom FIM-43 Redeye.
Njihova pojava povratila je izgubljeni defanzivni balans koji su postrojbe na tlu privremeno izgubile neprekidnim usavrsavanjem oružja i smanjila tehnološki jaz između napadača (zrakoplova) i napadnutog (na kopnu i moru) Naročito omiljeno sredstvo za borbu protiv niskoletećih zrakoplova LPRS su postale kod mnogih oslobodilačkih pokreta iz tog vremena i to zahvaljujući odlikama da su malih dimenzija, prijenosni, jeftini, jednostavni za rukovanje i uporabu, a samonavode se na izvor toplinskog zračenja motora zrakoplova, dakle, njegov odraz u infracrvenom spektru.
Bez obzira sto su na početku pojavljivanja imali mogućnost gađati samo zrakoplove u odletu, onda kad njihov motor ostavlja najveći toplotni odraz (ali kad su već ispustili svoj ubojni teret), LPRS su ubrzo postali noćna mora pilotima u obavljanju njihovih borbenih zadaća. Danas, kad su infracrveni tragači u glavama za samo-navođenje raketa usavršeni do te mjere da gotovo s istom učinkovitošću djeluju protiv zrakoplova u doletu kao i onih u odletu, predstavljaju jos veću opasnost pilotima.
Zadnji modeli su toliko usavršeni da omogućuju operatoru lansiranje rakete iz bilo koga kuta s velikom vjerojatnoćom pogađanja rabeći napredne IC tragače otporne na ometanje, brzopotisne motore i upravljačke komande tako visokih "g" manevarskih mogućnosti koje ni jedan pilot, a ni zrakoplov ne mogu postići niti izdržati. Teško se boriti protiv njih. Zbog male težine visoko su pokretne i teško se uočavaju iz zraka.
Nakon lansiranja plamen sagorjevanja goriva raketnog motora posada mora pravodobno vizuelno uočiti kako bi izbjegla pogodak; ili primjenom ostrog manevra zaokreta s velikim "g" faktorom opterećenja i velikom kutnom brzinom ili aktiviranjem uređaja za izbacivanje, disperziju toplotnih tzv "IC" mamaca, odraz kojih će izazvati konfuziju u glavama za samonavođenje raketa i skrenuti ih s pravca.
Naravno da veliki i ne tako pokretljivi transportni, a poglavito komercijalni putnički avioni, nemaju sposobnost izbjegavanja ovakvih raketa primjenom oštrih manevara s velikim "g" preopterećenjem.
Većina suvremenih borbenih, ali i transportnih aviona i helikoptera opremaju se prijamnicima upozorenja radarske ozračenosti kako bi na vrijeme bili upozoreni, (najčešće zvučnim i svjetlosnim) signalom o približavanju radarski aktivno vođenih raketa zemlja-zrak ili zrak-zrak. Međutim infracrvene LPR imaju pasivno samonavođenje i stoga mogu biti samo vizualno uočene ili pak s detektorima koji će registrirati plamen rakete ili njezino kretanje zrakom. Suvremeni sustavi za zaštitu imaju sposobnost detekcije i radarski i infracrveno navođenih raketa i odmah potom aktiviranja izbacivih toplotnih i radarskih mamaca.
Posadama transportnih zrakoplova koji obavljaju zadaće transporta materijala, prevoženje ljudstva i dostavu humanitarne pomoći, pomisao kako bi mogli biti oboreni raketama zemlja-zrak s infracrvenim samonavođenjem dok lete na malim visinama, predstavlja najgoru noćnu moru. Danas su mnogi LPRS PZO, poput ruskih SA-7 Strijela, SA-16 Igla, SA-18 Šilo; američki Stinger ili britanski Blowpipe , dostupni na tržistu i vojskama "Trećeg svijeta", terorističkim organizacijama i kartelima droge.
Mnoge od tih, relativno jeftinih, raketa koje se ispaljuju s ramena a lako se nabavljaju na tržistu naoružanja, imaju infracrvene tragače za samonavođenje starije generacije koji poglavito rabe točkaste detektore topline kako bi vodili raketu na najsvjetliju točku koju vide najžešće motor ili vreli ispušnik mlaza (sagorjelih plinova pogonskog goriva) na repu aviona. LPRS su vrlo učinkovite protiv borbenih i civilnih zrakoplova svih tipova ako lete na njima dostupnim visinama i daljinama. Što su visina i brzina leta zrakoplova manji, to je opasnost ugroze s LPRS veća, posebice ako se let odvija iznad planinskog terena.
Svi tipovi zrakoplova, čak i "nevidljivi",postaju vrlo ranjivi na djelovanje LPRS-a jednom kad se nađu u režimu leta "nisko i sporo", a to je najčešće u prilazu za slijetanje, na slijetanju i polijetanju tj.u blizini aerodroma. Transportni i civilno komercijalni avioni imaju velike motore koji predstavljaju golem odraz za termalne tragače LPRS-a.
To, zajedno s mogućnošću lakog i pravodobnog uočavanja (zbog njihove veličine), male podzvučne brzine i nedostatka manevarskih sposobnosti, čini ih lakim plijenom LPRS-a, posebice u fazama polijetanja i slijetanja. Znajući sve to, teroristi i ucjenjivači do sada su već izveli nekoliko napada i lansiranja raketa na transportne avione u različitim djelovima svijeta s nenadziranih civilnih područja uokolo aerodroma. U razdoblju 1975.-1998. godine u svijetu su se dogodila 34 incidenta u kojima su sudjelovali i civilni zrakoplovi (uglavnom angažirani u kvazivojnim operacijama) prigodom čega su 24 od njih izgubljena kao posljedica djelovanja LPRS-a.
Najčešće uporabljen sustav pri tome bila je ruska Strijela, SA-7, ali su lansirane i ruska Igla, SA-16 i američki Stinger. Godine 1998. pobunjenički borci u istočnom Kongu oborili su putnički avion pri čemu je poginulo svih 40 putnika.

	stranica 1/2