|
Zadnja promjena: 11.5.2012.
|
Piše Juraj BUTORAC
 |
|
|
IIskustva iz dosadašnje uporabe
Sovjetska invazija na Afganistan bila je prigoda za punu afirmaciju vrijednosti učinkovitosti protuzrakoplovnih lakih prijenosnih raketnih sustava s infracrvenim samonavođenjem koje se lansiraju s ramena vojnika-poslužitelja. Prosuđuje se kako su afganistanski pobunjenici tijekom rata ispalili oko 340 LPRS Stinger i njima oborili oko 270 sovjetskih zrakoplova, poglavito helikoptera. Podatak je tim vrjedniji kad se zna da afganistanski pobunjenici nisu imali razvijenu radarsku mrežu niti val obavješćivanja, a ni tehnička kultura i obuka poslužitelja raketa nije bila respektabilna.
No zato su do savršenstva razvili tehniku postavljanja zasjeda i prepadnog djelovanja s planinskih uzvisina ciljajući sovjetske helikoptere Mi-24 i ispod obzorja ili zrakoplove na slijetanju pri maloj brzini leta i bez mogućnosti manevriranja. Na ruku im je isla i činjenica da svi sovjetski zrakoplovi nisu imali dispenzere toplotnih mamaca a i zrakoplovno naoružanje je bilo klasično:gravitacijske bombe, nevođena rakete zrak-zemlja i zrakoplovni topovi, a oni su zahtijevali djelovanje s malih udaljenosti ako se željelo pogoditi objekt na zemlji. Tada bi pak ulazili u zonu učinkovitog djelovanja Stingera i postajali lak plijen. Kasnije su Sovjeti, poučeni iskustvom, opremili zrakoplove izbacivačima toplotnih mamaca, a promijenili su i taktiku djelovanja-let i prilaženje cilju izvodili su na maloj visini i velikom brzinom, a djelovali su iz vodoravnog leta ili malog kuta poniranja čime su gubili na preciznosti pogađanja.
|
|
U Domovinskom ratu protiv jugoslavenske soldateske i zrakoplovstava" srpskih zemalja" pripadnici MUP-a RH i ZNG-a, na početku, a kasnije pripadnici PZO HV-a,vrlo su uspješno rabili LPRS i njima oborili znatan broj neprijateljskih zrakoplova. I premda je prvi neprijateljski zrakoplov (MiG-21 oboren na Baniji) srušen paljbom iz pjesačkog oružja, najveći broj srušenih zrakoplova različitih tipova oboren je upravo uporabom LPRS-a. Nešto manji broj pretrpio je ozbiljna ostećenja a neki od njih nikad vise nisu ni poletjeli.
Znatan broj oborenih pilota uspio je iskočiti iz neupravljivih zrakoplova zahvaljujući činjenici da LPRS obično pogađaju repni dio, najčešće vreli ispušnik motora ne ubijajući pilota pa stoga neki te rakete nazivaju i "humanim" oružjem. Znatan broj oborenih aviona pripada tipu MiG-21 što je posljedica velikog toplotnog odraza njegovog motora (pa se termalni tragači u glavi rakete lako "zakvače" za nj) i pogrešne taktike pilota koji su poslije napada uključivali forsaž (dodatno sagorjevanje goriva) kako bi se što prije udaljili iz područja raketnog djelovanja i popeli se na sigurnu visinu. Time su pojačavali isti negativni učinak velikog toplotnog odraza a PZO HV-a takve pogreške nije opraštala.
Koliko su naše postrojbe PZO-a bile uspješne govori činjenica kako su jedinu u potpunosti zrakoplovnu operaciju, (doduše, prilično skromnu po broju angažiranih aviona) onu rušenja mosta preko rijeke Save kod Slavonskog Broda, srpski piloti morali izvoditi s minimalnih visina visih od 3000 metara (izvan dosega LPRS-a) pri čemu im je zbog neuobičajeno visokog manevra napada, nepreciznosti i nemogućnosti vođenja klasičnih, "glupih", ubojnih sredstava trebalo nekoliko dana kako bi most i pogodili.
Ugroza LPRS-om i protuzrakoplovnim topništvom prisilila je američke i savezničke zrakoplove da tijekom Zaljevskog rata i glavnih kampanja na Balkanu operiraju uglavnom s visina većih od 15.000 fita (4500 metara). Približavanjem početka angažiranja kopnenih snaga u operaciji Desert Storm, saveznički zrakoplovi morali su letjeti sve niže radi izolacije bojista a kada je rat na kopnu počeo,neposredna, bliska paljbena potpora zrakoplovstva snagama pješaštva i oklopništva postala je imperativ uspješnosti čitave operacije.
Kao rezultat toga, naglo se povećao broj incidenata ugroze od iračkih LPRS-a zemlja-zrak i dosegao prosjek od 2,5 na dan. Na primjer, četiri lovca F-18 Marinskog korpusa pogođena su LPRS-om, ali su se, premda oštećeni, uspjeli vratiti u baze. Napadi s LPRS-om poglavito su se događali po danu kada su poslužitelji raketa mogli na vrijeme uočiti zrakoplovne ciljeve. Američki i saveznički zrakoplovi imali su prednost da su većinu napada protiv stacionarnih objekata-ciljeva, izodili noću, ali u provedbi zadaća zrakoplovne, bliske paljbene potpore i borbenog izviđanja protiv pokretnih ciljeva morali su letjeti danju.
Iako su raspolagali velikim brojem LPRS-a od kojih su neki imali ugrađene vrlo djelotvorne noćne ciljnike, Srbi nisu polučili značajnog uspjeha u borbi protiv američkih i savezničkih zrakoplova jer su ti djelovali precizno navođenim zrakoplovnim naoružanjem s distance i s većih visina, izvan dosega raketa.
LPRS PZO s infracrvenim samonavođenjem spadaju u široko rasprostranjeno i na tržistu naoružanja lako dostupno oružje. U dosadašnjim sukobima nedvojbeno je pokazalo i dokazalo svoju učinkovitost u borbi protiv gotovo svih vrsta zrakoplova. Raspad bivšeg Sovjetskog Saveza i kolaps gospodarstva, sukobi na prostoru bivse Jugoslavije, Bliskom i Srednjem Istoku, u Africi, proliferacija naoružanja i krađe iz vojnih stokova naoružanja, pružaju mogućnost i dobra su prigoda različitim narko i terorističkim organizacijama da dođu u posjed sofisticiranog protuzrakoplovnog naoružanja.
Motivi prodaje ovakvog naoružanja nisu i ne moraju biti samo političko-vojni već profiterski ali mogu biti i ideloško-vjerski. Terorizam u svijetu (poglavito onaj s predznakom muslimanskog fundamentalizma) pokazuje se u svom najbrutalnijem i najkrvavijem izdanju masovnog terora i ubojstava nedužnih građana i zasigurno neće prezati za posezanjem i takve mogućnosti kao što je rušenje komercijalnih, civilnih aviona uporabom LPRS-a. Što ućiniti kako bi se ugroza smanjila i onemogućila? U svjetskim razmjerima teško će biti postići nekakav dogovor i konsezus o nadzoru prodaje ove vrste oružja. Amerikancima se već "razbilo o glavu" to što su Stingerima pomagali borbu mudžahedina protiv sovjetske okupacije Afganistana.
Hoće li možda biti učinkovitije zrakoplove komercijalnih kompanija opremiti sustavima upozorenja o lansiranju raketa s termalnim vođenjem i dispenzerima toplotnih mamaca? Ili će standardi sigurnosti aerodroma polijetanja i slijetanja civilnih zrakoplova morati mijenjati odlazne i prilazne procedure na način da one postanu "strmije", pod većim kutom, kako bi pružile što manju mogućnost ugroze od LPRS-a? Hoće li trebati nadzirati široki pojas zemljišta ispod putanja zrakoplova na način da se prošire žičane ograde aerodroma, a javne prometnice izmjeste u širokom luku kako bi se spriječilo da "netko" već sutra lansira raketu kroz krovni otvor iz ukradenog, jurećeg automobila na putnički zrakoplov koji je upravo uzletio? Poznavajući red letenja i oznaku kompanije na repu aviona može se ciljano ići na određenu skupinu ljudi ili pojedinca u putničkoj kabini. Hoće li se što poduzeti unaprijed ili će se čekati prvi potez terorista, prvo obaranje i aerodromi opustjeli bez putnika? Ili ćemo moliti da se svijet ujedini i pobijedi u zajedničkoj borbi konačno shvaćajući kako je terorizam globalna opasnost?
Ovo su samo neka od pitanja i dvojbi koja se nameću s porastom terorističke aktivnosti u svijetu, a na koja treba dati odgovor ne uspije li borba protiv terorizma. Jedno je sigurno, a to je da je teror brutalan i da laki prijenosni raketni sustavi zemlja-zrak u rukama terorista upravo predstavljaju ono oružje kojim tu brutalnost mogu ostvariti.
|
|
||
 |
stranica 2/2
|
|
|
|
||
 |
|
 |
Web dizajn: Hrvoje Brekalo, Webmaster: Drago Kelemen
Copyright (c) Služba za nakladništvo, MORH. Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene