|
Zadnja promjena: 11.5.2012.
|
Piše Emil VIDUŠIĆ
 |
|
|
Nakon američkog debakla u Vijetnamu i sovjetskog u Afganistanu postalo je bjelodano kako specijalne postrojbe u globalnom sukobu između dva vojna bloka neće imati onoliku važnost kao u lokalnim ratovima. Zato su stručnjaci za specijalni rat osmislili strategiju kako se manje upotrebljavanim, pa i zastarjelim sredstvima i oružjima pripremiti za regionalne sukobe i postizanje željenih političkih i gospodarskih ciljeva. Konvencionalne podmornice i jeftine mine podsjetile su kako unatoč atraktivnom raketnom oružju njihova učinkovitost nije bila upitna
Nakon američkog vojnog debakla sedamdesetih u Vijetnamu, a nešto kasnije Sovjeta u Afganistanu, postalo je bjelodano kako se s globalne scene hladni rat premješta u Europu pa elitne postrojbe u mogućem konvencionalnom sukobu između dva vojna bloka - VU i NATO-a, u kojem bi nadzor nad sjevernom Europom mogao biti od odlučujuće važnosti, u velikim kopneno-zračnopomorskim operacijama ne bi imale onakvu važnost kao u dotadašnjim mirnodopskim oparacijama i lokalnim ratovima. To je postalo jasno i nordijskim zemljama, naročito neutralnoj Švedskoj koja je svoje ratne planove u velikoj mjeri podredila obrani od većih pomorsko-zračnih desanata ma s čije strane stigli.
Svjesna da s nejakim flotnim potencijalom nema odviše izgleda da se već na moru efikasno suprostavi nadmoćnijem napadaču, ojačala je kopnene i osuvremenila zračne snage. Poduzela je i još nešto posebno što će vodeće sile iznenaditi, zainteresirati i potaknuti za intenzivniju obavještajnu aktivnost s mora. Neuobičajeno dotadašnjoj mirnodopskoj praksi, u svoje teritorijalno more položila je mine, a pozicije njihovih polja, sukladno odredbama pomorskog prava, označila je na pomorskim kartama i o svemu tome upozorila strane brodove.
Plovidba u doba mira preko minskih polja nije bila opasna jer su se trebale aktivirati tek ulaskom zemlje u rat te njihovim dovođenjem u tzv. oštro stanje daljinskim iniciranjem s obale. S vojnog stajališta ovaj "detalj" nije bio baš bezazlen jer je sadržavao još niz taktičkih i tehničkih nepoznanica o kojima su strane sile nastojale saznati što više još prije izbijanja rata. Njihovo oslanjanje samo na elitne postrojbe bez manevarskih sredstava velike tajnosti i akcijskog radijusa za izviđanje u novim zadaća procijenjeno je neučinkovitim.
Iskustva iz nekih ranijih izviđanja s mora, poput slučaja Liberty kada su 1967. izraelske topovnjače i zrakoplovi sjeverno od Sinaja zabunom potopili američki špijunski brod, a nepunu godinu dana poslije sjevernokorejski torpedni čamci u svom teritorijalnom moru uzaptili isto takav američki brod Pueblo, bila su odveć kompromitirajuća za slične misije površinskim brodovima. Novom doktrinom specijalnog rata prednost je dobila tehnika koju će branitelj teško otkriti, a ako gdjekod u tome i uspije, još uvijek će ostati nedoumice o čijim se sredstvima radi.
Tako su pred desantno pogodnim odsječcima više od dvije tisuće kilometara dugačke švedske obale i pred njezinim glavnim pomorskim bazama potkraj sedamdesetih do sredine osamdesetih položene "neoštre" mine postale povodima čestih podmorničkih incidenata. Potkraj sedamdesetih bilo je između dva do devet podvodnih incidenata, početkom osamdesetih zadržavao se na brojci do deset povreda švedskih teritorijalnih voda da bi se 1983. broj incidenata povećao na 40, a 1984. dostigao je kulminaciju od 55 uplovljavanja nepoznatih podmornica u švedsko teritorijalno more. Dakle, za deset godina dogodilo se više od sto prodora nepoznatih podmornica u švedsko međuotočno područje. Nerješiv problem švedskog ministrastva obrane bio je taj što je ono samo u jednom slučaju imalo corpus delicti kojoj zemlji pripada strano plovilo. U više od 100 slučajeva ministarstvo nije imalo činjeničnih dokaza.
Više o ovoj temi pročitajte u tiskanom izdanju Hrvatskg vojnika
 |
|
 |
Optimizirano za Internet explorer u 1024x748 prikazu
Web dizajn: Hrvoje Brekalo, Webmaster: Drago Kelemen
Copyright (c) Služba za nakladništvo, MORH. Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene