|
Zadnja promjena: 11.5.2012.
|
Piše Frane PLANČIĆ
 |
|
|
Potkraj prošle godine razriješena je sudbina 5. članka Aneksa 1B Daytonskog sporazuma. Usvojen je politički obvezujući Završni dokument koji je stupio na snagu 1. siječnja 2002., a izražava minimum suglasnosti 20 država o regionalnoj (vojnoj) stabilnosti i sigurnosti na prostoru bivše SFRJ i u susjednim zemljama
Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS), organizator je bio njezin Forum za sigurnosnu suradnju (FSC), nadzorni organ Kontaktna skupina (SAD, Rusija, Njemačka, Velika Britanija, Francuska i Italija), a sljednicama bivše SFRJ priključile su se susjedne zemlje (Austrija, Mađarska, Rumunjska, Bugarska i Albanija) te zbog posebnih razloga još Turska, Španjolska i Nizozemska.
Pregovori su počeli 8. ožujka 1999. i odvijali su se u ozračju čije su ključne značajke:
- sukobljeni ili neusklađeni interesi nekih država sudionica,
- nezainteresirano, gotovo apatično sudioništvo nekih država sudionica, osobito onih koje su teškom diplomatskom mukom nagovorene da ipak sudjeluju,
- saveznička intervencija protiv Srbije koju su izvele ili pomogle sve države sudionice, i
- neuspjeh inicijativa nekih država sudionica da se široki okvir 5. članka popuni relevantnim sadržajem.
Zbog svega toga na pregovorima je usvojen Završni dokument čiji je neuredni sadržaj nanijela rijeka spomenutih značajki, premda se ne može ustvrditi da sadržajno neuvezane točke ne udovoljavaju slovu 5. članka Aneksa 1B Daytonskog sporazuma. Neke su čak iskoračile prema duhu 5. članka.
Zbog svega toga je Završni dokument usvojen u obliku politički obvezujućeg teksta, a ne međunarodnopravno obvezujućeg. Bez potpisa relevantnih državnih organa, bez obveze ratifikacije u parlamentima zemalja sudionica, bez "kaznenih" odredbi za stranu koja se ne pridržava odredbi sporazuma, itd. Zbog toga Završni dokument u svome sadržaju i po svome obliku ima značajke bezazlenosti sličnih politički obvezujućih dokumenata. U tom smislu karakteristično je da se Povjerenstvo za nadzor sastaje jednom godišnje, da djeluje kao samostalni posvojenik OESS-a, pa čak i "održava vezu s Radnom podskupinom za pitanja obrane i sigurnosti Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu". Nasuprot svemu navedenome, od činjenica ne treba bježati. Osobito treba uvažiti prosudbu pregovarača da se više nije moglo postići. A to znači kako je nedostajalo političke volje, nastupne strategije i odlučnosti pregovarača ključnih zemalja sudionica da se postigne više od politički obvezujućeg oblika Završnog dokumenta, dok je njegov sadržaj prikupljen u sadržajima karakterističnim za najnovije inicijative u Europi, osobito u preinačenom ugovoru CFE, a s nekim posebnostima za subregiju (Hrvatska, BiH i Srbija s Kosovom i Crnom Gorom) kao što su minska opasnost i fatalna zasićenost malim oružjem i lakim naoružanjem.
Nastupne strategije ključnih država sudionica za pregovore o 5. članku počele su se formirati potkraj druge faze redukcije naoružanja prema Subregionalnom sporazumu (4. članak Aneksa 1B), tj. u drugoj polovici 1997. godine. Odmjeravanje ideja i puštanje pokusnih balona odvijalo se na nekoliko razina, a najrazvidnije u tijeku čestih sastanaka Povjerenstva za nadzor provedbe Subregionalnog sporazuma u Beču.
Kao novinskom izvjestitelju, koji je vojne sastavnice Daytona pratio od njihova sastavljanja do ostvarenja, nije bilo teško uočiti da se formiraju dvije nastupne strategije.
Više o ovoj temi pročitajte u tiskanom izdanju Hrvatskg vojnika
 |
|
 |
Optimizirano za Internet explorer u 1024x748 prikazu
Web dizajn: Hrvoje Brekalo, Webmaster: Drago Kelemen
Copyright (c) Služba za nakladništvo, MORH. Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene