|
Zadnja promjena: 11.5.2012.
|
Piše Dušan VIRO
 |
Tisak u nedjelju 12. svibnja donosi vijest da je u Vodicama otac (57 god.) u svađi ubio si-na (29 god.). Obojica su rat proveli na bojištu s kojeg su donijeli poneko odličje, traume i oružje od kojeg je stradao sin. Susjedi tvrde da su prije rata bili uzorna obitelj, dobri i radišni ljudi. Obojica su nakon rata ostali bez posla, sin se povukao u sebe; često bi kažu odlazio na autobusni kolodvor i dugo sam sjedio. Tko zna zašto ga je kolodvor privlačio, odlasci i dolasci znaju biti lijepi, ali katkad i teški, pa čak i traumatični. Možda je na kolodvoru iščekivao zaposlenje, možda dolazak dragih prijatelja, tko zna? Za ubojicu tražim najveću kaznu, ali ste se prevarili ako mislite da je to otac. Ubojica mladića M.M. (29) su rat i neimaština. Okrenimo im leđa.
Isti dan sjevernije, na Petrovoj gori partizanski general i narodni heroj Rade Bulat izjavio je između ostalog da je Domovinski rat dogovoren između Miloševića i Tuđmana?!! Bravo generale, urbi et orbi, tako to čine narodni heroji, istinu zbore, pa kome pravo, kome krivo. Najbolje bi bilo podijeliti krivnju, posuti se pepelom, ispričati se jedni drugima i sve zaboraviti?!? Zanimljivo da su i prve prijetnje hrvatskoj neovisnosti prije desetak godina izrečene upravo na Petrovoj gori i to od drugog generala JNA, Dušana Pekića.
Pada mi na pamet da bi možda bilo zgodno otkriti da su hrvatski vojnici ginuli zapravo samo za po-trebe filma, po nalogu poznatih nam scenarista i režisera, pa kad je snimanje završeno, diži se, uzmi honorar pa polako kući. Žrtve su mogle nastati i kao rezultat tragičnog previda logističara, koji su postrojbe umjesto manevarskog, opskrbile bojnim streljivom. Dečki se uživili u scenarij, kao nedavno naši vojni po-licajci na vježbi i pala je krv. Zato lo-gističare pred sud, za sve su oni kri-vi i, naravno, režiseri.
Ako ste mislili da je i nedjelja dan za odmor, prevarili ste se. Sutradan se dogodio Bleiburg. Umjesto pijeteta i dostojanstva koje je trebalo iskazati tisućama nevinih žrtava mu-čki ubijenih, dogodili su se zvižduci. Isprika, taj moralni i civilizacijski čin očito još uvijek stran ovim prostorima, dočekana je s porukom - nema oprosta. Što je alternativa, ne smijem niti pomisliti.
Sjeća li se još tko pomirbe iz 1991? Je li bleiburški zviždački koncert odgovor pjesmi "Na Kordunu grob do grova" s Petrove gore, dan ranije. Ne bi trebao biti. Nevine žrtve u svojoj pravednosti, vjerujem, dijele zajedno rajska prostranstva.
Slutio sam da bi ovo mogla biti prigoda za stručnjake i analitičare, javne uglednike. I doista mudre glave sutradan bistre politiku, vuku paralele - desnica i Jasenovac, ljevica i Bleiburg, fašizam i antifašizam. Bože, vrijeme kod nas kao da je stalo, živimo od povijesti i folklora. Tko još mari za budućnost, kad je očito da se kod nas od povijesti živi.
Ima li itko pravo danas širiti mržnju, može li naše društvo počivati na osveti i mitologiji? Zar su to vrijednosti po kojima će nas svijet prepoznavati? Razgovaram s pukovni-kom Hrvatske vojske. Diplomirani je pravnik, četrdesetsedmogodišnjak, otac troje djece. Početkom rata kao dragovoljac pristupio je HV-u, napustivši dobro plaćen posao u jednoj velikoj hrvatskoj tvrtci, a danas je zaposlen u MORH-u. Upravo se vratio iz kupovine špeceraja u Brežica-ma (Slovenija). Kao da se pravda što ne kupuje hrvatsko, govori da mu je supruga nezaposlena, živi kao podstanar s nešto više od četiri tisuće kuna. Redovito 25. u mjesecu posuđuje od prijatelja tisuću kuna do plaće. Djeca kaže sve starija pa i prohtjevi sve veći. Nema stana, invaliditeta, a ni povlasticu za uvoz automobila nije iskoristio. I danas žali što država umjesto povlastice, nije dijelila nešto gotovine.
Koliko dostojanstvene gorčine u Pukovniku. U ratu zapovjednik voda, satnije, a na kraju rata i zapovjednik bojne.
Ratni pukovnik pobjedničke Hrvatske vojske ne može razumijeti da 7 godina poslije rata ne može živjeti od plaće, a Zakon mu zabranjuje ho-norarni rad.
No pukovnik kao da ne sluša, tu-po gleda u daljinu i odluta i on... u povijest. Bijeg od stvarnosti utapa on u prošlosti, pretpostavljam, ljepšoj od sadašnjosti. Kao da smišlja odgovor svojoj djeci koja sve češće pitaju zašto i on nije uspješan poput njihovih susjeda. Djeca ne bi razu-mjela da je privatizacija (za neke i bolji život) krenula dok je on bio na bojišnici...
Teško je pronaći odgovor na sve dvojbe koje nas muče, ali znam da su najteža vremena iza nas. I kad bismo mogli proniknuti u buduć-nost, kažem mu, uvjeren sam da ni za čim ne biste žalili pukovniče jer ste i vi poput oca i sina, s početka teksta, stvorili preduvjete za bolju budućnost. Mora već konačno krenuti i nama.
 |
|
 |
Optimizirano za Internet explorer u 1024x748 prikazu
Web dizajn: Hrvoje Brekalo, Webmaster: Drago Kelemen
Copyright (c) Služba za nakladništvo, MORH. Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene