Piše Igor SKENDEROVIĆ

Zajedničkom vježbom Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i ratnog zrakoplovstva SAD-a (United States Air Forces in Europe) nastavljena je dugogodišnja vrlo uspješna bilateralna vojna suradnja Republike Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država

Višegodišnja bilateralna vojna suradnja Republike Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država iznova je potvrdila svoju uspješnost i svrhovitost. Prigoda za to je bila zajednička vježba Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i USAFE-a (Američkog ratnog zrakoplovstva u Europi), pod nazivom "ACSA 2002".
"ACSA 2002" je održana proteklog mjeseca, od 13. do 16. svibnja, a odvijala se na širem zračnom prostoru iznad Sjevernog Jadrana odnosno Istre i Kvarnera. Vježba je planirana kao redovita suradnja hrvatskih i američkih zračnih snaga što je predviđeno programom za ovu godinu, i dio je može se bez imalo pretjerivanja reći tradicije. Ne samo zbog činjenice kako je proteklih godina održano više zajedničkih vježbi hrvatskih i američkih oružanih snaga nego i zbog toga kako je ta suradnja vrlo uspjela, i svaki put pokazuje svoju korisnost za obje strane.
Glavni nositelj te reprezentativne suradnje Republike Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država odnosno što izravnijeg i sadržajnijeg hrvatskog integriranja u razne vojne euroatlantske asocijacije, od čega Republika Hrvatska ima višestruke koristi ne samo u vojnom smislu, jest zrakoplovna komponenta oružanih snaga Republike Hrvatske odnosno HRZ i PZO.
Proteklih godina hrvatske zračne snage vrlo uspješno su pripremale i održale više zajedničkih vježbi s američkim mornaričkim zrakoplovstvom (Navy USAF) što je bilo izvrsno polazište za jednu novu kvalitetu u odnosima između oružanih snaga. Tada su vježbe održane s postrojbama iz sastava zrakoplovnog winga CVW-7 s nosača aviona USS Dwight D. Eisenhower, odnosno s postrojbama iz sastava zrakoplovnog winga CVW-17 s nosača aviona USS George Washington. Višemjesečnim planiranjem i pripremom ovog puta došlo je do vježbe s američkim ratnim zrakoplovstvom (USAFE - United States Air Forces in Europe). Američke zračne snage imaju puno složeniju i slojevitiju strukturu te su granski razdijeljene, što je odlika svih velikih (kvantitetom i kvalitetom) zrakoplovstava. Upravo je ta činjenica bila jedna od elemenata ove vježbe, odnosno kontakt, suradnja i usporedba iskustava Hrvatskog ratnog zrakoplovstva sa sebi, uvjetno rečeno, puno srodnijim USAFE-om u odnosu na američke značne snage koje čine komponentu US Navya.
U organiziranje "ACSE 2002" uključen je bio veliki dio sustava HRZ-a i PZO-a što, s jedne strane, govori o njezinoj složenosti i zahtjevnosti (te američkoj poslovično odličnoj pripremljenosti) a, s druge strane, o samom pristupu hrvatske strane, želeći prije svega što odgovornije a potom stručnije, kvalitetnije i sustavnije odgovoriti potrebama održavanja ovakve vojne vježbe. Za potrebe ove vježbe ustrojene su Namjenski organizirane snage HRZ-a, na čijem čelu je bio brigadir Marin Puh i njegov zamjenik pukovnik Boris Grenko, i one su bile glavni operativni provoditelj "ACSE 2002".
Središnji ambijent održavanja vježbe bila je Zrakoplovna baza Pula, koja je na vrlo visokoj razini s velikom rutinom i profesionalnošću (s obzirom na to kako su u više navrata bili domaćini vojnim vježbama ovakvog tipa) pružila svu zahtijevanu logističku potporu svim sudionicima vježbe, te zrakoplovnoj tehnici. U vježbi je s američke strane sudjelovala 555. borbena eskadrila (Fighter squadron) iz 31. borbenog puka (Fighter Wing), koji je smješten u Zrakoplovnoj bazi Aviano na sjeveru Italije. S hrvatske strane sudjelovali su 22. eskadrila borbenih aviona iz Zrakoplovne baze Pula i 21. eskadrila borbenih aviona iz Zrakoplovne baze Zagreb. Naravno, uz letački sastav sasvim zasluženo treba spomenuti i zrakoplovne tehničare iz USAFE-a odnosno iz pulske i zagrebačke zrakoplovne baze (pri tome posebice misleći na bojnu OiPL). Uz letačko i zrakoplovno-tehničko osoblje iz navedenih postrojbi kao atraktivne sudionike ove vježbe treba spomenuti i borbene avione koji su privlačili poglede kako na nebu iznad tog dijela Hrvatske tako i na stajanci, rulnici i uzletno-sletnoj stazi pulskog aerodroma, a to su bili F-16C block 40 i F-16D block 40 (dvosjedna inačica) odnosno MiG-21bis i MiG-21UM (dvosjedna inačica).
Glavni ciljevi vježbe bili su uvježbavanje odnosno usavršavanje zajedničke pripreme i djelovanja spomenutih postrojbi, prema NATO konceptu i standardima, pri čemu se naglasak usmjeravao na kompatibilnost, interoperabilnost te međusobnu strukovno-operativnu komunikaciju. Stručnost, sposobnost i odlična pripremljenost sudionika vježbe s američke i hrvatske strane očitovala se od prvoga trenutka, a nama promatračima bila je znakovita i po činjenici kako su zajednička brifiranja trajala vrlo kratko jer su se u tom operativnom dijelu zadaće dogovarale brzo i bez teškoća.
Pozornost je usmjerena upoznavanju i organiziranju taktike i načina djelovanja te borbenih mogućnosti obje strane. Iznimno važno bilo je usuglašavanje standardnih operativnih procedura i postupaka; uvježbavanje procesa zajedničkog planiranja i organiziranja letenja; izvođenje zajedničkog letenja i taktičkog uvježbavanja. Ova prigoda je bila važna i zbog provjere osposobljenosti HRZ-a za sudjelovanje u bilateralnim vježbama uz istodobno osposobljavanje novih kadrova HRZ-a, za usvajanje novih standarda u procesu planiranja, organiziranja i izvođenja zadaća te podizanje kvalitete borbene obuke na višu razinu. Iskušala se i primjena novih taktičkih postupaka te priprema letačkog i zrakoplovno-tehničkog sastava za prihvat nove zrakoplovne tehnike u budućnosti.
Iznimno važan element ove vježbe bilo je stvaranje i razvijanje međusobnog povjerenja te partnerskih i prijateljskih odnosa, za što su obje strane bile spremne i otvorene. Dobar primjer za to može poslužiti činjenica da je američka strana uz striktno pridržavanje propisane procedure bila otvorena za razna zajednička usuglašavanja i dogovoranja. To je bila konstantna kvaliteta koja je prožimala međusobnu suradnju od pripremne faze vježbe do njezine završnice. A sama vježba je te odnose uistinu digla na višu razinu odnosno polučila je vrlo vrijednu ostavštinu na kojoj se može temeljiti i dalje graditi suradnja HRZ-a i USAFE-a.
Neposrednost i otvorenost se očitovalo u cjelodnevnoj suradnji letačkog i zrakoplovno-tehničkog osoblja, od pripreme leta do izvođenja samih letova, kojih je bio povelik broj. Tako ispunjen dnevni raspored letenja isplaniran je bio, između ostalog, i radi toga kako bi se tijekom vježbe angažirao što veći broj pilota, posebice u letenjima na dvosjednim inačicama borbenih aviona. U svezi s ovim dijelom vježbe treba istaknuti kako je suradnja hrvatskih i američkih pilota bila znakovita i po činjenici kako su prigodom letenja u dvosjednim inačicama aviona jedni drugima odmah nakon uzlijetanja prepuštali upravljanje avionima. To je bila rutina tijekom svih dana održavanja vježbe, a vrhunac takvog zajedničkog djelovanja dogodio se zadnjeg dana kada je ovakvu prigodu letenja na F-16D imao i sam zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva brigadni general Josip Štimac.
Nesumljivo velik i dojmljiv događaj hrvatskim pilotima bio je let na F-16D kao što je američkim bio let na MiG-21UM, a da promatrači na stajanci pulskog aerodroma ne budu zakinuti za dio tog užitka pobrinuli su se piloti (američki i hrvatski) nesebično demostrirajući ne samo velike mogućnosti svojih aviona nego i njihova uistinu impresivna letačka umijeća.
Važno je istaknuti činjenicu kako su hrvatski piloti nakon leta na F-16D bili iznimno zadovoljni samim avionom, njegovim mogućnostima a posebice njegovom "letljivošću", smatrajući ga u ovom (namjenskom) dijelu avionom po mjeri za naše zrakoplovstvo, ne ulazeći pri tome u zahtjevnost sustava njegovog održavanja.
Uz inicijalno neposredno međusobno upoznavanje s performansama i mogućnostima Falcona i Migova odnosno njihovim usporedbama, druga važna faza vježbe je bilo uvježbavanje i izvođenje temeljnih letnih manevara što je podrazumijevalo letenje u različitim kombinacijama, letenje po rutama na malim visinama. Nakon tih uspješno odrađenih zadaća prelazilo se na višu i složeniju razinu što je podrazumijevalo taktičke napade na ciljeve na zemlji s malih visina (snage HRZ-a) uz presretanje ciljeva u zraku za što su bili zaduženi avioni USAFE-a, uz izvođenje raznih letnih borbenih figura. Taj za promatrače možda najzanimljiviji dio odigravao se daleko od aerodroma: američki piloti "branivši" jedan otok u Kvarnerskom arhipelagu pokušavali su "spriječiti" hrvatske pilote u njihovom prilasku odnosno fingiranju bombardiranja određene točke na otoku. Tijekom tih vježbovnih sučeljavanja obje strane su imale uspjeha, te je u konačnici rezultat bio poravnat. Ova činjenica je važnija ako se uzme u obzir to kako je MiG-21 dvije generacije stariji avion u odnosu na F-16, te je ta razlika mogla biti poravnata ponajviše individualnim kvalitetama naših pilota.
Važan element vježbe bila je prilagodljivost i izdržljivost sustava zrakoplovno-tehničkog održavanja borbenih aviona tijekom brojnih i učestalih uzlijetanja odnosno slijetanja, te pružanje specifične logističke potpore američkim kolegama što je s uspjehom učinjeno. Naravno i ovaj dio vježbe je podrazumijevao izravne međusobne kontakte i razmjenu iskustava. Vrijedno iskustvo je bila usporedba sustava zrakoplovno-tehničkog održavanja koja su u određenim bitnim dijelovima vrlo slična odnosno u određenim segmentima izrazito specifična, te koje su to norme, zakonitosti i potrebe pri prelasku na novu zrakoplovnu tehniku. U hrvatskoj javnosti proteklih godina dosta se nagađalo oko moguće nabave aviona F-16 odnosno oko njegove svrhovitosti, a "ACSA 2002" je bila izvrsna prigoda koja može puno pomoći pri definiranju odluke Republike Hrvatske oko nabave novih ili oko održavanja postojećih borbenih aviona.
Vježba "ACSA 2002" u cijelosti je ispunila očekivanja američke i hrvatske strane, sve zamišljeno je s uspjehom ostvareno odnosno sve aktivnosti su provedene bez i najmanjeg problema, na iskreno zadovoljstvo i ponos svih njezinih sudionika. O tome mogu svjedočiti i brojne pozitivne reakcije (s više razina) američke strane upućene hrvatskim kolegama nakon vježbe. Ovom vježbom potvrđena je ispravnost zajedničkih napora oko planiranja, pripremanja i provedbi ovakvih bilateralnih vježbi posebice s obzirom na činjenicu blizine zrakoplovnih baza u Puli i Avianu, što je samo po sebi postojana kvaliteta za buduću kontinuiranu suradnju, čime oružane snage Republike Hrvatske posebice njezino ratno zrakoplovstvo mogu ostvariti samo dobit u svrhu osposobljenosti svog sastava za ravnopravno članstvo u NATO-u.
Nesumljiva korist i iskustvo koje su američki partneri stekli proizlazi iz činjenice da su imali prigodu izravno se bolje upoznati s borbenim avionom MiG-21, koji se zbog svoje brojnosti (ukupno proizvedenih primjeraka i raznih inačica) i svoje polustoljetne operativne službe u brojnim zrakoplovstvima diljem svijeta može doista smatrati avionom dvadesetog stoljeća. A vjerodostojnije predstavljanje njegovih mogućnosti od hrvatskih pilota teško je naći, jer imaju zbilja zaokruženo golemo (mirnodopsko i ratno) dvadesetogodišnje letačko iskustvo što je na američke pilote ostavilo veliki dojam. Naravno, s druge strane ovo je za hrvatske pilote bila također velika prigoda izravno se upoznati s Fighting Falconom, vjerojatno najpopularnijim borbenim avionom današnjice, a vrijednijom su je učinili američki piloti koji na F-16 imaju također veliko dugogodišnje iskustvo, na više njegovih inačica.
Uistinu je važno napomenuti, bez imalo uljepšavanja činjenica, kako je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo ovom vježbom iznova iskazalo zavidnu razinu organiziranosti, stručnosti, vitalnosti kao i svoju sposobnost za obavljanje najsloženijih zadaća u sklopu međunarodne vojne suradnje posebice suradnje sa stranim zračnim snagama. Ove navode, koje potvrđuju i dvije značajke izgovorene od američkih partnera "stručno i profesionalno", dobro pojašnjava jedno temeljno obilježje a to je strukovna kompetentnost letačkog i zrakoplovno-tehničkog sastava HRZ-a, što ih sve skupa čini elitom OSRH. A uspjehom na ovakvim vježbama HRZ utire put cjelokupnim oružanim snagama Republike Hrvatske u zajedničkom smjeranju što izravnijem i aktivnijem uključivanjem u euroatlantske asocijacije.

	stranica 1/8