|
|
U žarištu
Strategija prvog udara
Napadi al-Qaide na Svjetski trgovački centar godine 1993., Khobar toranj godine 1995., američka veleposlanstva u Tanzaniji i Keniji godine 1998., američki razarač USS Cole godine 2000., te na posljetku New York i Washington 9. rujna prošle godine doveli su do potrebe oblikovanja nove američke strategije nacionalne sigurnosti
Za razliku od postojeće, nova strategija uvažava suvremene okolnosti i postojanje ugroza koje su u doba stvaranja stare strategije bili nepoznati. Umjesto povećanja mogućnosti za uspješno vođenje rata protiv jedankovrijednog ili sličnog suparnika, nova strategija ima za cilj maksimizirati američke mogućnosti i sposobnosti za učinkovito vođenja asimetričnog rata. Usmjerena protiv nepoznatog neprijatelja, ona polazi od potrebe redefinicije rata i prilagodbe sustava nacionalne sigurnosti novim tipovima sukoba u okviru kojih se predviđa uporaba sile bez prethodne objave.
Potrebu za promjenom dosadašnje vojne doktrine i uspostavom novog sustava nacionalne sigurnosti prilagođenog izazovima budućnosti, među kojima se na prvom mjestu nalaze terorističke skupine s interkontinentalnim polumjerom djelovanja poput al-Qaide, američki predsjednik Bush je ponovio prigodom svog govora na svečanoj akademiji u West Pointu 1. lipnja ove godine. Tom prigodom Predsjednik je najavljene promjene u američkoj vojnoj i diplomatskoj doktrini objasnio potrebom da "SAD više ne smiju čekati da se ugroza koja im od al-Qaide prijeti materijalizira, kao u slučaju 11. rujna prošle godine, već je moraju aktivno sprečavati". Budući da je taj zahtjev nemoguće ostvariti primjenom postojeće strategije američke nacionalne sigurnosti koja se temelji na doktrini odvraćanja, američki sustav nacionalne sigurnosti se nalazi pred sveobuhvatnim promjenama. One su posljedica činjenice da nove ugroze koje SAD-u i drugim demokratskim državama prijete od globalnih terorističkih mreža, čiji pripadnici glorificiraju samoubojstvo kao vrhunski čin žrtvovanja, nije moguće smanjivati i sprečavati primjenom pasivne strategije odvraćanja razvijene na Zapadu tijekom posljednjih pedeset godina. Takva strategija, koja računa na racionalno ponašanje suparnika, u uvjetima kada s druge strane postoji neprijatelj čiji je cilj izazivanje masovnog krvoprolića i naglih povijesnih promjena, posjeduje inherentne slabosti. Budući da se one u uvjetima povećanja mogućnosti za nabavom oružja za masovno razaranje od terorističkih organizacija naglo povećavaju, one vrlo brzo mogu postati i glavna prepreka ostvarenju temeljnog cilja sustava sigurnosti u demokratskim državama osiguranju sigurnosti građana i očuvanju društvene stabilnosti. Mogućnost za brzim i neočekivanim izvođenjem prvog udara, koji bi ovisno o okolnostima mogao biti i nuklearni, u novim okolnostima postaje stoga nekom vrstom najvažnijeg strategijskog preduvjeta. On je prije svega usmjeren na bojne sustave i infrastrukturu za proizvodnju oružja za masovno razaranje, čija bi uporaba mogla izazvati nepredvidive i teško nadoknadive gubitke. Promotreno s operativne točke gledišta najbolji trenutak za izvođenje strategije prvog udara predstavlja početak nekontroliranog razvoja oružja za masovno razaranje u kome je proces razvoja najvećim dijelom smješten na jednom mjestu, zbog čega se od takvog napada mogu očekivati i najveći uspjesi. U daljnjim fazama razvoja, u kojima se proizvodnja oružja za masovno razaranje smišljeno disperzira i paralelno odvija na više tajnih lokacija, uspješno izvođenje takvog udara je otežano a može biti čak i kontraproduktivno jer napadnutom pruža dodatan podstrek za izvođenjem jednakog takvog protuudara.
Više o ovoj temi pročitajte u tiskanom izdanju Hrvatskg vojnika
|
|