|
Zadnja promjena: 11.5.2012.
|
Pripremio Tomislav JANJIĆ
 |
|
|
| Tajland Indonezija Vijetnam |
| Tajvan |
Stabiliziravši svoja gospodarstva nakon velike ekonomske krize 1997. sve veći broj država razmišlja o uvođenju podmornica u svoje ratne mornarice ili obnavljanju postojeće podmorničke flote. Želja nekih država da se uključe u donedavno eskluzivni klub gospodara morskih dubina ne nailazi uvijek na odobravanje velikih sila, napose Sjedinjenih Američkih Država i Kine. Tema ovog članka je pokušaj procjene kako će se ovo širenje podmorničarske tehnologije utjecati na odnos pomorskih snaga u svijetu
Dana 5. lipnja ove godine malezijsko ministarstvo obrane i francusko-španjolski konzorcij proizvođača podmornica DCN i Izar potpisali su ugovor vrijedan 1,2 milijardi eura o kupnji dviju klasičnih podmornica klase Scorpene. Kako malezijska ratna mornarica do sada nije u svojem inventaru imala podmornice, potpisan je i dodatni ugovor o iznamljivanju jedne otpisane francuske podmornice klase Agosta 70 na kojoj će malezijske posade, uz pomoć francuskih instruktora, stjecati iskusta i znanja potrebna za učinkovitu borbenu uporabu modernih podmornica. Prvu će podmornicu klase Scorpene malezijska mornarica preuzeti tijekom 2007., a drugu 2008 godine.
Otprilike u isto doba objavljena je vijest da je Kina odlučila kupiti osam podmornica klase Project 636 Kilo unutar ugovora vrijednog 1,6 milijardi američkih dolara. Do potpisivanja ugovora došlo je nakon propasti kineskog projekta razvoja podmornica klase Type 039 Song. Od 1995. Kina u sastavu flote ima četiri podmornice klase Kilo.
Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća najveći svjetski graditelji podmornica sve su svoje marketinške napore usmjerili na pokrivanje tada obećavajućeg tržišta jugoistočne Azije, gdje su mornarice Tajlanda, Malezije i Singapura objavile svoje namjere formiranja podmorničarskih flota, dok je Indonezija željela povećati broj svojih podmornica sa samo dvije za bar još toliko.
Kako smo već spomenuli ekonomska kriza koja je 1997. buknula u tom dijelu svijeta i proširila se s različitim intezitetom na ostatak planeta, nasilno je ugasila mogućnost ispunjenja tih želja. Krizi se jedino odhrvao prebogati Singapur koji je kupio četiri švedske rabljene podmornice klase Sjöormen (A 12).
Razlog tako dugotrajne i intezivne želje za kupnjom podmornica od dalekoazijskih država tumači se činjenicom da se s relativno malim ulaganjima ostvaruju znatno veće borbene mogućnosti ratnih mornarica, kako protiv ciljeva na površini tako i protiv ciljeva u dubinama mora. Sposobnost podmornica da neprimjećeno nadziru brodske rute od iznimne je važnosti upravo za države jugoistočne Azije, kroz čije relativno uske morske prolaze godišnje prođe na tisuće najrazličitijih brodova. Uza svu modernu tehnologiji izviđanja iz zraka i svemira još uvijek jedino podmornica omogućava prikriveni nadzor brodskog prometa u teritorijalnim vodama druge države. Ne treba zanemariti ni borbene mogućnosti koje podmornica pruža, kao što je polaganje morskih mina, pa čak i napade na brodove torpednim i raketnim naoružanjem. Ne uspije li napadnuta strana zarobiti ili uništiti podmornicu teško će dokazati tko ju je zapravo napao.
Činjenica da su, donedavno, države jugoistočne Azije ili odustajale od kupnje podmornica zbog novčanih problema ili nabavljale stare podmornice na kraju vijeka uporabe. Zbog toga njihovi pokušaji unapređenja borbenih mogućnosti ratnih mornarica nisu znatno uznemiravali vojne analitičare u glavnim stožerima Sjedinjenih Država i Japana. Kupnja dviju klasičnih podmornica klase Scorp?ne od strane Malezije sigurno će bitno poremetiti odnos snaga i potaknuti na obnovu planova za nabavku sličnih ratnih brodova u susjednim državama regije.
Međutim, mnoga iskustva država koje su tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća krenule u usvajanje podmornica u svoje flote ili ih čak borbeno koristile pokazuju da sama kupnja podmornica ne mora značiti puno. Podmornica je vrlo složen i osjetljiv borbeni stroj koji zahtijeva visokoosposobljenu posadu i neprekidno održavanje. Najbolnije su to naučili Argentinci 1982. kad je njihova flota u to doba vrlo modernih podmornica klase Type 209 zbog lošeg održavanja i nedostatno osposobljenih posada potpuno zakazala. Loše održavana tehnika i ljudi koji nisu znali kako je ispravno iskoristiti, iako su za to imali više nego dovoljno hrabrosti, na posljetku su natjerali zapovjedništvo argentiske flote na povlačenje svih podmornica u luke.
Drugi je primjer iranska kupnja tri ruske podmornice klase Kilo (Type 877 EKM) početkom devedesetih godina (prva je podmornica predana iranskoj mornarici 1992.). Sama je objava iranske kupnje ruskih podmornica kod svih država Perzijskog zaljeva izazvala vrlo veliku zabrinutost. Ubrzo se pokazalo da opasnost od iranskih podmornica, bar u prvom desetljeću njihove uporabe, nije bila ni približna očekivanoj. Naime, rusko neiskustvo s gradnjom podmornica za topla mora i iransko neiskustvo s uporabom podmornica doveli su do bezbroj krupnih i stinih problema koji su operativnu sposobnost tri iranske podmornice sveli na vrlo nisku razinu. Najveći je problem bio stalno pregrijavanje baterija što je znatno ograničavalo mogućnost plovidbe ispod površine. Uz to podmornice nisu imale odgovarajuće riješen problem kondiciranja unutrašnjosti, što je dovodilo do pretjeranog zagrijavanja. Posljedice su bile česti kvarovi na elektronici i fizičko i psihičko iscrpljivanje posada. Svi su ti problemi onemogućili provođenje obuke posada za sve borbene aktivnosti, naročito onih koje zahtijevaju dugotrajnu zaronjenost i plovidbu pod vodom. Zbog toga se iranske podmornice, deset godina nakon njihovog uvođenja u flotu i dalje smatra tek djelomično operativnim.
Upravo će obuka podmorničarskih posada prestavljati najveći izazov za sve države Jugoistočne Azije. Na nju će znatno utjecati i priroda voda u kojima će morati upravljati podmornicama. To su uglavnom topla i plitka mora prepuna malih otoka i hridi. Plitke vode ne moraju same po sebi onemogućavati podmorničarske operacije. To su najbolje dokazale mornarice švedske, njemačke i danske u plitkim vodama Baltičkog mora. Međutim, plitke vode od podmorničarskih posada zahtijevaju izuzetno znanje i obučenost. Pri tome svo znanje o plovidbi i navigaciji na površinskim ratnim brodovima ne prestavlja dostatan oslonac.
Iranski primjer pokazuje da tropski uvjeti u kojima će podmornice djelovati zahtijevaju specifične adaptacije, kao što je ugradnja dodatnih uređaja za hlađenje unutrašnjosti podmornice i baterija. Kombinacija povećanog saliniteta i visoke temperature znatno pridonosi povećanoj koroziji trupa i svih sustava podmornice koji su u neposrednom kontaktu s morskom vodom, što pak zahtijeva često i intezivno održavanje. Topla morska voda podržava i nastajanje najrazličitijih kolonija morskih organizama na trupu brodova, kao što je lupar (vrsta školjke), koji kod površinskih brodova nisu presudni za njegovu borbenu uporabljivost, ali kod podmornica mogu izazvati katastrofu.
|
|
||
|
stranica 1/4
|
 |
|
|
|
||
 |
|
 |
Optimizirano za Internet explorer u 1024x748 prikazu
Web dizajn: Hrvoje Brekalo, Webmaster: Drago Kelemen
Copyright (c) Služba za nakladništvo, MORH. Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene
Web dizajn: Hrvoje Brekalo, Webmaster: Drago Kelemen
Copyright (c) Služba za nakladništvo, MORH. Sva prava pridržana - All rights reserved
Pravne napomene